Naslovnica Komentari Almedin Šišić: RATNOHUŠKAČKO NOVINARSTVO U 2018. GODINI – KO PRIZIVA NOVI RAT...

Almedin Šišić: RATNOHUŠKAČKO NOVINARSTVO U 2018. GODINI – KO PRIZIVA NOVI RAT U BIH?

PODIJELI

Piše: Almedin ŠIŠIĆ

Unazad mjesecima, kako s počele padati sve političke maske (ponajprije ovih naših „najeuropejaca“ koji se kunu u Brisel, a ponašaju se kao da priželjkuju novi Dretelj), tako su se počeli otkrivati, jedan za drugim, i oni koji im te maske skidaju i pridržavaju. I još ih svojim savjetima i pamfletima potpuno razotkrivaju (političare), smatrajući da više nema potrebe za bilo kakvim maskama.

I da je, kako to neki dan reče presuđeni ratni zločinac Dario Kordić, „nastupio trenutak“, što su samo nekoliko dana kasnije ponovila i dvojica kolega sa Čovićevog platnog spiska. Tako, dakle, razmišljaju i pojedini novinari. Da je „nastupio trenutak“.

U iznimno je teškoj situaciji naše društvo. Bolesno, nagriženo svim mogućim nacionalizmima i fašizmima, potpuno naglavačke okrenutog sistema vrijednosti.

Naše društvo je postalo takvo da si dobar ZA VEĆINU i vrijediš više što si manje normalan, što sve više i sve otvorenije koketiraš sa fašizmom. Što si neobrazovaniji i neostvarniji, što si veći populista i partijski dupelizac, što ti je jedino u životu relevatan vlastiti nacionalni identitet, dok ostale usput gaziš i ne poštuješ za pišljiva boba.

A tek građani i „obični“ Bosanci i Hercegovci, i oni ostali? Za njih, za takve, za većinu, oni ne postoje. Oni se pokušavaju svesti na nivo statističke greške.

I ono malo prosperiteta koji je s godinama pokušao da izbije na površinu (izbjegavši usput sva paćeništva, krkanluke, nacionalističke neostvarenosti, fušeraje i stranačke pripadnosti), u međuvremenu je ubijeno, ugušeno, ili kupljeno. Nacionalnim i ideološkim novcem.

Priča o našoj državi, Bosni i Hercegovini, odveć je komplicirana za one koji ne shvataju srž njenog bivstvovanja. Jednako kao i za one koji nam i dalje, sa sigurne patriotske udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara, otvaraju oči i savjetuju nas kako i šta trebamo raditi da bi nam bilo bolje.

A teško će da nam bude bolje.

Da li je realno moguće da nam bude bolje ako su oni s početka teksta zaboravili na profesionaonu etiku i moral koje nosi naš poziv?

U takvoj konstelaciji odnosa činjenica da se ti i takvi bave novinarstvom nema više nikakve veze sa zanatom, sa profesionalnim pozivom.

Ono, novinarstvo, u njihovim rukama, za njihovim tastaturama i na vrhovima njihovih pera, samo je pomoćno sredstvo za ostvarivanje neostvarivih političkih ciljeva određenih, prije svega kriminaliziranih grupa iz vlastitog naroda, čak i za reinkaniranje prije dvadesetak godina grubo poraženih politika koje su na desetine puta presuđene za najteže ratne zločine protiv humanitarnog prava pred Međunarodnim sudom pravde.

Unazad nekoliko dana, nekoliko sedmica, pa i mjeseci, pojedine naše kolege počele su otvoreno da pozivaju na rat, zakljanjajući se iza „zaštite nacionalnog interesa“. Otvoreno prijete i i otvoreno nam stavljaju do znanja da će biti – ili onako kako uslovljavaju njihovi poslodavci – ili nas možda neće biti nikako!

Jer je ispravna, kao takva jedina moguća nacionalna politika na principima koje su još potkraj rata kreirali i zamislili njihovi poslodavci (među njima su vam isti oni koji su u ratu „iznajmljivali“ bošnjačke zarobljenike za fizičke i logoraške radove, a sada svih ovih 20 i kusur godina nakon rata drže sve državne finansije u svojim rukama).

Te naše kolege (imena više zaista nisu bitna) u svemu se ponašaju kao doktori koji bi, ne trepnuvši, pogazili vlastiti etiku i odlučili da liječe samo pripadnike vlastitog naroda.

Oni djeluju već izvjesno vrijeme s tih i takvih pozicija. A većina nas šuti. Da li i dalje treba da šutimo?

Budemo li i dalje šutjeli moglo bi da bude kasno. Hoćemo li se onda sutra moći pogledati pred ogledalom i vlastitoj djeci reći da smo mogli, ali nismo ništa učinili?

Izbor je na svakome od nas.

OSTAVITI ODGOVOR