Naslovnica BiH JESMO LI ZADOVOLJNI NAŠIM ŽIVOTIMA ODGOVORIMO 7. OKTOBRA: Izađi i (iz)bori se!

JESMO LI ZADOVOLJNI NAŠIM ŽIVOTIMA ODGOVORIMO 7. OKTOBRA: Izađi i (iz)bori se!

Desetine hiljada mladih bježe iz BiH pokušavajući napraviti nešto od vlastitih života, jer njihove diplome ništa ne znače u državi patriokratskog sistema vrijednosti. Za stanje u kojem smo dovedeni krivi su oni kojima su zakoni i vlast poslužili kao paravan za uspostavljanje paralelnog svijeta bogatstva i luksuza, bezosjećaja prema čovjeku

PODIJELI

Piše: Almedin ŠIŠIĆ

„Samo je Muhammed a.s. bio duže poslanik od Halida Genjca“, bravura je anonimnog sarajevskog forumaša, koja je za nepuna 24 sata postala hit na društvenim mrežama.

Da li je ona istinita? Koliko god utjelovljuje nadaleko poznati humor i duh ljudi ovog podneblja, daleko je ona od neke predizborne šale. Humoreska o Genjcu i njegovim maratonskim mandatima u klupama Parlamentarne skupštine BiH upravo ilustrira stanje svijeti našeg društva i prosječnog bosanskohercegovačkog birača.

Za tri dana su izbori. Da bismo vam uopće istakli značaj jednog ovakvog sveopćeg društvenog referenduma, na kojem svako od nas snagom vlastitog glasa odlučuje kakvu budućnost želi za sebe i svoju djecu, moramo najprije resetovati vlastite misli i emocije kako bismo se vratili 20-ak godina unazad. Mnoge ćemo odgovore, siguran sam, dobiti napravimo li kratku retrpospektivu kvaliteta naših života od rata naovamo.

Jedan sam od onih koji je živio za dan kada će rat završiti. Bilo je uistinu nečega uzvišenog živjeti za taj dan. Jer ti ništa drugo nije trebalo. Ništa ti drugo nije bilo važno osim da ponovo počneš živjeti. Razmišljajući iz ove perspektive, svi mi koji smo preživjeli rat život cijenimo utoliko više koliko znamo kako je biti gladan, žedan, hladan, umoran, isrpljen, teroriziran, ubijan sistemski.

Nekako u to vrijeme, s prvim mjesecima mira, nastala je i čuvena poštapalica „dobro je, samo nek’ ne puca“, kojom se danas služimo u vlastitoj ironiji opisivanja stanja u koje smo dovedeni 22 godine nakon rata. Dobro je da ne puca – ali nije zapravo dobro ništa!

Naši životu nisu dobri, naši poslovi nisu dobri, naša država nije dobra – jer je vode ljudi koji nisu dobri, naša perspektiva nije dobra – loša je da ne može da bude gora.

Desetine hiljada mladih, koji se različito zovu i različitom bogu mole (ili se uopće i ne mole) bježe iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, pokušavajući napraviti nešto od vlastitih života. Znaju naši mladi dobro, vrlo dobro su upoznati da im ni diploma akademskog građanina ni obrazovanje aposlutno ništa ne znače u državi patriokratskog sistema vrijednosti, u kojoj vrijediš toliko koliko si spreman da zakačiš stranački bedž na rever i postaneš autohtona vrsta domaće podguzne muhe.

Svojim očima sam gledao (i ukazivao, pisao, upozoravao!) primjere najcrnjeg klijentelizma, nepotizma i korupcije, koja se u institucijama sistema više i ne skriva. Jer u zarobljenoj državi, poput naše, obrazovani mladi, nestranački čovjek nema šta da traži na konkursu za posao uz neobrazovanog, polururalnog stranačkog poltrona, kojem je članstvo u partiji jedini način za ostvarenje. To je ta vrsta, najopasnija sorta ljudi, koja je vremenom uspostavila vlastiti, naglavačke okrenut sistem vrijednosti, koji personificira neznanje i dehumanizaciju čovjeka. Ako si obrazovan i neopterećen, ako te zanima nauka i kultura – a ne zanima članstvo u partiji, nemaš šta da tražiš i ne možeš da dobiješ posao pored neobrazovanog, nacionalno i ideološki „osviješćenog“ člana političke stranke!

Ko je tome kriv?

Krivaca je čitav autoput (ovaj sadaka izgrađeni od Sarajeva do Zenice). Ali ako ćemo biti do kraja iskreni, prema samima sebi, ovom društvu i našoj djeci, najkrivlji od krivih su oni koji su najduže u vlasti. Oni koji su imali zakone i vlast u rukama – a ništa napravili nisu. Oni kojima su zakoni i vlast poslužili isključivo za uspostavljanje vlastitog paralelnog svijeta bogatstva i luksuza, bezosjećaja prema čovjeku. Oni, poput Halida Genjca, koji su za 15, 20 godina sisanja budžetske sise ovu državu izmuzli do posljednje kapi mlijeka – a zauzvrat joj ništa podarili nisu!

Oni koji nas i danas, tačno 22 godine nakon rata, plaše srednovjekovnim pričama o majorizaciji vlastitih naroda, o islamskoj državi, o srpskoj državi u BiH, o trećem entitetu, o unitarnoj BiH, o islamskim ratnicima, soroševcima, britanskim obavještajcima, turskim janičarima, ruskim dobrovoljcima. Među njima su i oni koji su skretali čitave tokove rijeka do svojih ubogih imanja i vila od par miliona maraka, oni koji su se u ratu krili u blindiranom trezoru i primali vreće zlata dok je narod gladovao – a danas su najveće patriote i državnici, ili oni koji su od 1992. do 1995 bili „na braniku otadžbine“ u koloni šlepera sa švercovanim cigaretama.

Oni koji se danas vozaju limuzinama od 150.000 maraka, oni koji su narodu ukrali posljednju budžetsku marku da bi mogli kupiti nove helikoptere, da bi se, nakon svega, mogli patiti po biznis-klasama u avionima i krstariti jahtama koje su mnogi od nas vidjeli samo na razglednicama.

Želimo li nazivati stvari pravim imenom? Ako želimo – znamo ko su oni. Znamo njihova imena, a znamo i koje političke snage upravljaju državom. Znamo i da tek rijetke možemo abolirati od odgovornosti za upostavljanje partiokratskog sistema vlasti u kojem su zakoni prohodni samo ako su stranački odobreni s vrha! U toj i takvoj – ovoj državi, poslanici i delegati tek su stranački vojnici, a ministri neka vrsta partijskih logističara.

Zato je, građanine Bosne i Hercergovine, 7. oktobra, za tri dana, vlast samo u tvojim rukama. Ako si zadovoljan vlastitim životom – nema potrebe da ga mijenjaš. Ukoliko nisi – imaš moć u rukama da pokušaš početi živjeti kao čovjek. Ako, pak, misliš da niko od ovih koji su u protekle 22 godine vladali, neki više neki manje, ne mogu, ne žele ili neće ništa da urade za tebe, pronađi na biračkom spisku nekoga za koga vjeruješ da bi mogao.

Jer sudbinski je bitno da glasaš na sudbinskim izborima za našu zemlju i budućnost naše djece.

OSTAVITI ODGOVOR