Piše: Nermin BISE
Dva protiv jedan – s jasnim ciljem, formula je koju na slijedećim izborima žele potvrditi Dragan Čović i Milorad Dodik.
Za nastavak razgradnje i urušavanja BiH potrebna im je institucionalna većina, kao i da ovladaju državnim Predsjedništvom u kojem bi, bez ikakve sumnje i imalo dvojbe, sinhrono nadglasavali i preglasavali trećeg.
Vrijedi podsjetiti, Dragan Čović, dugodišnji predsjednik HDZ-a i politički lider dijela Hrvata u BiH, sve ove godine nije mogao institucionalno provoditi svoje (opasne) političke zamisli, zbog čega je u međuvremenu osnovao Hrvatski narodni sabor (HNS), koji je još uvijek udruženje građana.
Međutim, ne treba uopšte dvojiti, čim mu se ukaže prilika iz udruženja će HNS prerasti u zakonodavno tijelo koje će proglasiti, ili reaktivirati Herceg-Bosnu (istu onu tvorevinu čiji su nekadašnji čelnici pred Haškim tribunalom presuđeni za najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti).
Čović to namjerava uraditi uz pomoć Dodika, a u tom slučaju Dodik bi imao otvoren put da za početak procesa proglašenja Republike Srpske državom, čime bi Bosnu i Hercegovinu sigurno doveo na rub rata (vjerovatno bi je i uveo u rat).
DODIKOVO DODVORAVANJE HRVATIMA
Profesor doktor Nazif Veledar, koji je bio zastupnik u Skupštini Republike BiH nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine, smatra kako je očito da se na ovakvom scenariju i radi.
“Čović i Dodik nastavljaju politiku Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića. Agresiji na Republiku BiH prethodio je tajni dogovor Milošević-Tuđman, a potom i sastanak u Grazu između Radovana Karadžića i Mate Bobana o podjeli Republike BiH. Ono što rade Čović i Dodik sada je samo nastavak te ideje”, smatra Veledar.
Sva destrukcija u Bosni i Hercegovini je izvodiva na (ne)jednačini dva prema jedan. Međutim, Dodik se ne može jednostavno otcjepiti i sprovesti ideju separatizma. On ima institucije da to izglasa (Narodna skupština RS), ali secesija ne bi prošla. Ne bi to dozvolila ni međunarodna zajednica i vjerovatno bi uslijedio odgovor, kao i u slučaju propalog pokušaja otcjepljenja Katalonije od Španije.
Zbog toga Milorad Dodik raznim ustupcima i dodvoravanjem, što gledamo posljednjih mjeseci sve neskrivenije, pokušava pridobiti volju hrvatskog naroda u BiH. No, za bilo kakve slične “aktivnosti” i njemu i Čoviću treba institucija, odnosno institucionaliziranje Hrvatskog narodnog sabora.
Foto: Bljesak
Otuda stavovi Milorada Dodika kojima on podržava Čovića da institucionalizuje HNS i uspostavi treći entitet.
S druge strane, kao što je to radio Slobodan Milošević početkom devedesetih godina prošlog stoljeća (pokušaj razbijanja BiH po svaku cijenu) sada istu stvar, samo na mnogo mudriji i strpljiviji način, radi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Samo naivni i neobavješteni mogu nasjesti na priču o istinskoj namjeni Mostarskog sajma privrede, koji je ove godine poslužio samo kao šminka i dobra prilika da se dogovore i još poneki potezi na stvaranju nestabilnosti u BiH.
Fra Ivo Marković, jedan od istinskih bh. domoljuba, ovih je dana pojasnio ”ljubovanje” Dragana Čovića i Aleksandra Vučića.
“Hrvatska strana vodi politiku Herceg-Bosne, tj. biti Hrvat znači mrziti muslimane. Zadržava se sustavno jedan neprijateljski naboj iz rata i ljudi se iseljavaju zato što ne mogu živjeti s muslimanima. Ovdje se forsira taj element. Autokrata Čović vrlo spretno to radi, manipulira s tim političkim kršćanstvom i on taj populizam uspješno koristi u suradnji sa Vučićem. Hrvatska politika igra vrlo lošu ulogu, jednostavno oni su marionete Čovića. Mislim da je cilj što više razdjeliti BiH i uspostaviti hrvatsku republiku”, rekao je nedavno fra Marković.
Fra Ivo Marković (Foto: Radio Sarajevo)
DVA MOGUĆA SCENARIJA
U slučaju da Čović uspije u nakani da oživotvori Hrvatski narodni sabor kao institucionalno tijelo, nije teško zamisliti situaciju da Narodna skupština RS donese odluku “o mirnom razlazu”, a da to istovremeno uradi i HNS? Što onda?
Dva su moguća scenarija.
Jedan je da na ovaj pokušaj državnog udara promptno reaguje međunarodna zajednica, najprije Sjedinjene Američke Države (SAD) kao kreator Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali jednako bitno, svjetska velesila koja vrlo dobro zna da utjecaj “ruskog političkog faktora”, na čiji kartu igraju i Dodik, ali i Čović, u BiH kontantno raste zbog impotentnosti i nezainteresovanosti Evrope.
Šta bi to u tom slučaju značilo, možemo samo da pretpostavimo. No, ne treba smetnuti s uma da američke službe i agencije posjeduju određene kompromitirajuće dokumente o pojedinim bh. liderima. Oni te dokumente, zbog globalnijih međunarodnih interesa, godinama drže u ladicama.
Drugi scenarij je da se ništa ne desi osim glasnih povika. Odnosno, da takve odluke ostanu neprovodive jer se oni koji bi ih donijeli ne bi usudili na njihovu praktičnu primjenu.
Sve drugo nesumnjivo bi značilo uvod u novi rat. Samo što bi ovoga puta, zbog globalnih kretanja i interesa, u njega bi bio uvučen dobar dio Evrope.
Zato je, uprkos svih realnih opasnoti, senarij rata najmanje realna opcija.
