Naslovnica BiH ŠTA NAM JE POKAZAO POSLJEDNJI MUNDIJAL: Gdje smo mi, a gdje razvijeni...

ŠTA NAM JE POKAZAO POSLJEDNJI MUNDIJAL: Gdje smo mi, a gdje razvijeni svijet

PODIJELI

Piše: Zvonimir NIKOLIĆ

S ove vremenske distance slegle su se donekle emocije nakon završenog Svjetskog prvenstva u fudbalu. Muškarci koji vole fudbal bi rekli – nažalost, jer valja sad čekati opet četiri godine do novog, a dobar dio ženske populacije je možda u sebi pomislio – konačno!

Ovaj put smo se baš nagledali svega. Od ispadanja velikih favorita i sjajnih utakmica, do novih imena koja će, siguran sam, ostaviti dobar trag iza sebe i kojima je ovo prvenstvo bila fantastična promocija.

Pa kako vidim, uprkos brojnim sankcijama sa Zapada, Rusija je ovo prvenstvo organizovala bez greške. Sve je funkcionisalo i bez bilo kakvih incidenata. Dakle, može se kad se hoće.

A onda smo se nakon prvenstva nagledali svega. I sjajne proslave u gotovo svim gradovima Hrvatske, fantastičnog dočeka u Zagrebu, orgijanja po Širokom Brijegu gdje izgleda žive puno veći Hrvati od onih u Hrvatskoj, problematičnog lika iz Čavoglava u autobusu sa igračima, svakakvih komentara i svakakvog ludila. Ipak, ostaje činjenica da je jedna – u svjetskim okvirima minijaturna zemlja – druga na planeti u najvažnijjoj sporednoj stvari na svijetu, igri zvanoj fudbal ili nogomet.

NEBRIGA DRŽAVE ZA REPREZENTACIJE

A možda je sve ovo dobrodošlo da se i mi koji smo još manji od Hrvatske, ali siguran sam, jednako talentovani, malo otrijeznimo. Pa da malo razmislimo gdje smo mi tu?

Da krenemo od stadiona. Nebrojeno puta sam čuo zadnjih dana kritičare po Hrvatskoj koji kukaju u kakvim se uslovima igra hrvatska liga, kakvi su neuslovni stadioni po Hrvatskoj, kako je loša infrastruktura i sl.

Šta bismo tek onda mi rekli?

Mi se brukamo po Evropi jer naši vladari nisu bili u stanju ne da naprave, nego da barem kvalitetno obnove jedan od postojećih stadiona u BiH. Naši vladari će se veoma rado slikati sa svakim uspješnim sportistom, a šta su učinili da pomognu tim sportašima? Zar je moguće da se za 23 godine od kraja rata nije moglo barem čestito renovirati „Koševo“ kao naš najveći stadion?

Željezničar je puno uradio na tom planu uz pomoć navijača, ali je li u redu da navijači kupuju stolice i prave tribinu na kojoj će igrati reprezentacija? Toliko novaca su nam uzeli na raznim akcizama, za cigarete, alkohol, da ne govorimo o akcizama za gorivo… Zar se od sve te količine novca nije moglo odvojiti nešto da se napravi Dom naše reprezentacije?

A talenata imamo. A imamo li i sve ostalo? Da li se iko zapita u kakvim uslovima igraju naši igrači od kojih očekujemo da jednog dana postanu reprezentativci i da ginu na terenu za voljeni dres?

Da li je moguće da jednog dana imamo Fudbalski savez, ali savez bez afera i kriminala? Trebamo li dobro da razmislimo zašto nas nema na najvećim smotrama fudbala? Sve dok ne počnemo čistiti vlastito dvorište, nećemo imati sreće.

Da ne govorim o tome da član našeg Predsjedništva ide na utakmice u Rusiju u dresu i sa šalom susjedne države. Nedavno su naši šampioni u sjedećoj odbojci igrali finale svjetskog prvenstva, ali nikoga od naših vladara nije bilo da ih podrži. Niko od naših preplaćenih političara nije stavio šal BiH oko vrata i došao da ih podrži. Makar u finalu.

Neki dan je stotine hiljada ljudi dočekalo reprezentativce Hrvatske na ulicama. Bio sam svjedok jednog dolaska na Skenderiju naših prvaka u sjedećoj odbojci. Dočekalo ih je par ljudi, rodbina, prijatelji – i to je sve. Poslije je svako za sebe nazvao taxi i razišli su se svojim kućama. Nije bilo na ulici Bosanaca i Hercegovaca da se zahvale za taj uspjeh našim reprezentativcima. Jako smo dobri kritičari svega i svačega, ali možemo li barem ponekad krenuti od sebe pa razmisliti o nama – umjesto kritikovati druge.

I BIH MOŽE PUNO BOLJE

Siguran sam da bismo i mi znali slaviti kao što smo to pokazali puno puta do sada. Slaviti na ljudski i normalan način, jer mi, hvala bogu, u BiH nemamo pjevača kojima su idoli zlikovci iz prošlog vijeka.

Nemamo pjevača spremnog za boj, niti imamo pjevača koji sam sebe zove vojvodom. Imamo, istina, ponešto sličnih „šatorskih pjevača“ u manjem entitetu, koji su interesantni samo onima s istim mentalnim sklopom. I takvi teško da mogu dobaciti van granica opštine.

Zato i jesmo drugačiji. I bolji. Pa pokažimo to i u drugim stvarima.

Jer može se i najbolje prvenstvo do sada organizovati uprkos sankcijama.

Može jedna mala zemlja, koja ima manje stanovnika nego neki fudbalera, biti druga na svijetu.

A može i naša Bosna i Hercegovina puno bolje.

Onog dana kada naš član Predsjedništva bude nosio šal Bosne i Hercegovine.

Onog dana kada policija u Širokom bude radila svoj posao. Onog dana kada se bude zakonski sankcionisao svaki govor mržnje, pa makar i na slavlju zbog susjeda.

Onog dana kada dignemo glas protiv „svojih“, umjesto da metemo tuđa dvorišta. Onog dana kada shvatimo da živimo na prelijepom mjestu, da imamo sva moguća prirodna bogatstva, onog dana kada shvatimo da je srebrna medalja u sjedećoj odbojci jednako vrijedna kao i srebrna u fudbalu, i onog dana kada nam budućnost vlastite djece bude važnija od inata, nacionalizma i stranačke pripadnosti.

Može ova BiH puno bolje. Ali do nas je najviše. Kao da smo već navikli da se patimo i da gubimo svaku nadu da može biti bolje.

A može!

OSTAVITI ODGOVOR