Piše: Almedin ŠIŠIĆ

Floskula o tome da je „Republika Hrvatska iskreni prijatelj BiH koji joj pomaže na euroatlanskom putu“ iz današnje perspektive izgleda jednako vjerodostojno kao scena nasmiješenog ratnog zločinca Ratka Mladića koji je srebreničkoj djeci podijelio čokoladice prije nego što će im nedugo kasnije pobiti roditelje.

Hrvatska je danas, dakle, prijatelj Bosne i Hercegovine (u miru) u gotovo jednakoj mjeri kakvi su joj prijatelji tih ratnih godina bile komšije, sa istoka i sa zapada, čije su političke i vojne vođe kasnije pred Međunarodnim sudom pravde odgovarale za genocid, udruženi zločinački poduhvat (UZP) i najteže povrede humanitarnog prava.

Iz perspektive od nekih 25 godina, razlika je u tome što danas „ne puca“, danas živimo i radimo, djeca nam ne idu u škole pod granatama, snajperi nas ne ganjaju kao glinene golobove, moglo bi se reći da imamo neki privid normalnog života.

Ali samo privid. Najbolja potvrda da nenormlano živimo, da se sve više patimo u vrijeme kada napredni osvajaju svemir, jesu kolone mladih i nezaposlenih ispred njemačke i drugih stranih ambasada u našim najvećim gradovima.

Šta nas je doveo do ovog stanja da se danas u miru jednako patimo kao u ratu, samo „što ne puca“? Domaće politike i oligarhije. Etnokarteli, nacionalne ideologije i političke sekte. Oni su od prostora nekadašnje zajedničke države napravili Leteći cirkus Montija Pajtona u kojem su korupcija i klijentelizam uspostavljeni kao društvene norme.

Neki dan sam negdje načuo da nas je, sve naše zemlje regije, „bog kaznio“ Kolindom Grabar-Kitarović, Andrejom Plenkovićem, Aleksandrom Vučićem i plejadom opskurnim likova na bh. političkoj sceni (da ih sada ne nabrajamo), odnosno, da se na tako malom prostoru koncentriralo političko vođstvo, šefovi država i vlada, koji bi u onom bivšem sistemu mogli tek da obavljaju poslove činovnika, kancelarijskog ćate.

U tom i takvom okruženju unazad tri decenije djeluje politička stranka, sekta, ideologija koja se među hrvatskim narodom etablirala „kao temeljna stranka Hrvata“, a zapravo je oduvijek bila (i ostala) interesna zajednica poslovnih partnera koji su još u ratu osmislili (a kasnije ga etablirali) način kako da drže i kontroliraju ključne finansijske tokove i upravljaju „crnim fondovima“ u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovni.

To je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Nekada su to bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Jadranko Prlić, Mladen Naletičić Tuta, Slobodan Praljak, kasnije Ivo Sanader, Andrija Hebrang, Vladimir Šeks, Ante Jelavić, Ivo Mijo Jelić… danas Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Dragan Čović i ostalo društvo… Unazada tri decenije, zvaničnici oba HDZ-a bili su ključni protagonisti berzbroj afera što su progutale desetine miliona maraka (eura, dolara), neke su završene i pravosudnim ishodima (slučaj Sanader), neke su rezultirale sa više od 10 optužnica koje su zbog „viših političkih interesa“ na kraju obesmišljenje (slučajevi Dragana Čovića), ali sve to nije pokolebalo prosječnog hrvatskog glasača u Hrvatskoj i BiH da ove stranke pošalju na smetljište historije.

Foto: Franjo Tuđman i Gojko Šušak, dvojac koji je želio da razbije BiH, a danas to pokušavaju iste politike koje su oni etablirali

Zašto? Zbog jednog jednostavnog razloga. Zato što hadezei brane naslijeđe „domovinskog rata“, izgrađeno na platformi nacionalne euforije, sa Katoličkom crkvom kao generatorom i u sadejstvu sa institucijama sistema, pa će i dalje jedan prosječni Hrvat, jednako kao i prosječni Bošnjak ili Srbin, radije biti gladan i nikakav i uživati u retorici „nadnacije, boga i Hrvata“, negoli imati dobar posao i život u društvu koje pokušava da uspostavi sekularizam.

Onoga trenutka kada neko izvadi jedan šaraf iz tog besprijekorno podmazanog političko-ideološko-religijskog lanca – on počinje da puca. U pitanje dolaze veliki poslovi i interesi, nastaju tektonski poremećaji.

Upravo se to desilo uoči, tokom i nakon izbora u BiH. Iako su partije s nacionalnim predznakom ponovo nadmoćno pobijedile, ubijedivši svoja nacionalna stada da su baš oni „ugroženiji nego ikada“ (ali ne zbog gladi i dvije marke u džepu, nego „zbog ljevičara koji hoće da im oduzmu vjeru i naciju“), desio nam se Željko Komšić. I nama. A bogami i komšijama.

Nemam apsolutno nikakvu namjeru ulaziti u ispravnost Komšićeve odluke da se po treći put kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva, mada su mi razlozi potpuno shvatljivi, ali sama ta odluka – i sam njegov izbor, potpuno su legalni i legitimni. U skladu sa Izbornim zakonom, Dejtonom, svim drugim sporazumima i zakonima na kojima počiva današnja BiH. Čisto kao suza.

Unazad mjesecima u Hrvatskoj i BiH (tačnije Hercegovini) pokrenuta je kampanja protiv Komšića i svih koji ga podržavaju, kada je postalo konačno jasno da će se kandidirati. Grozna, bjesomučna, ksenofobična… Vremenom su se mediji pod kontrolom HDZ-a i institucija sistema kojima upravlja HDZ počeli da takmiče koji će napisati neprofesionalniji, degutatniji, šovinističkiji tekst, od kojih su mnogi bili na granici čistog fašizma.

Komšić je vrijeđan, prikazivan kao „musliman“, najveći hrvatski časopisi poput Globusa objavljivali su neprofesionalne članke, analize na granici bilo kakvog dobrog ukusa o tome „da će Komšić razbiti i uništiti BiH“ (ko biva, ako se kandiduje i pobijedi, nestaće i naše države, jer oni su odlučili da će to da bude tako).

Očekivano, Komšić je uvjerljivo pobijedio, jer je prljava kampanja usmjerena protiv njega ali i same države izazvala revolt kod građana, no tek je tada, jednako očekivano, nastala diplomatska ofanziva hrvatske države (opet čitaj HDZ-a) ali i javnih ličnosti protiv Bosne i Hercegovine, kao da su oni u namanju ruku uređena Francuska, a mi neka južnoamerička revolucija lijevog ektremizma.

Foto: Kao ambasador BiH Željana Zovko službovala u tri države, zaradila stotine hiljada KM, a sada državu koja joj je to omogućila pljuje gdje stigne

Tako se, naprimjer, ukazala i jedna Željana Zovko, vječiti „diplomatski talenat“ koji iz Ćovićevog kabineta ravno zaplovio diplomatskim vodama, pa je Željana više od decenije uživala u bh. ambasadorskoj plaći u Francuskoj, Španiji, Italiji – a sada je izgubila osnovno ljudsko dostojanstvo pljujući po BiH. Ili, recimo, Miroslav Tuđman, „perspektivni“ šezdesetogodišnji sin Franje Tuđmana, ključnog kreatora UZP-a, koji bi nam „zabranio put prema NATO“ dok ne izmijenimo Izborni zakon po željama HDZ-a.

O raznim novinarima na platnoj listi HDZ-a, propalim analitičarima, hrvatskim desničarima i neoustašama, opskurnim i prodanim piscima bliskim režimu u Zagrebu, čija su usta proteklih sedmice puna BiH, da ne pričamo.

Hrvatska politika i njeni predstavnici, od kojih su neki godinama bili prikopčani na budžetsku sisu u Sarajevu i živjeli kao lordovi, širom EU, u njenim institucijama u Briselu, ali i u Berlinu, Vašingtonu, Moskvi… počeli su da igraju najprljaviju igru, iznoseći i pomalo bolesne teze o našoj državi i društvu „koje je islamizirano, radikalizirano, i u kojem zbog takvog sistema i politike Hrvati nestaju“, žaleći se međunarodnim predstavnicima kao djeca iz osnovne škole kojima je zbog tužakanja učiteljici cijeli razred palio klepme.

Upravo na to asocira današnja hrvatska državna politika. Država, čija predsjednica poput dvorske lude, trčeći naokolo u hrvatskom dresu ljubi i grli sve oko sebe, „u slobodno vrijeme“ iznosi u Briselu, Berlinu i Vašingtonu – svim našim učiteljima, opasne teze i laži protiv BiH, ali i njenih građana koji žele da su samo to – građani s pravom glasa da sami odlučuju o svojim životima.

Problem je samo u tome što američki Uncle Sam, ali i naša Stara dama, gospođu Kolindu ne shvataju previše ozbiljno, što zbog njenih gafova, što zbog sada već teškog prokazivanja demokratske Evrope i medija da je sistem kojim ona upravlja i rukovodi „ustašoidan i radikalan“.

U borbi za vrijednosti koje utjelovljuju Marko Perković Thompson, s jedne, i Željko Komšić, s druge strane, u narednih pet do deset godina okupiće se cijeli pokreti, kulture i sistemi. I čitava budućnost Starog kontinenta zavisiće od toga koje će snage da pobijede.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime