Naslovnica Intervju “Ubi nas mentalitet okovan istorijom, tradicijom i religijom koja se živi na...

“Ubi nas mentalitet okovan istorijom, tradicijom i religijom koja se živi na život ili smrt”

PODIJELI

Izvor: Buka

Razgovarao: Milovan Matić

Urednik portal Moja Hercegovina Dragiša Sikimić govori za BUKU o problemima sa kojima se kao novinar suočava u Istočnoj Hercegovini, o našem metalitetu, religiji, politici, kao i stanju u kojem živimo, a za koje najviše krivi naše roditelje.

Kako kaže, ne vidi svijetlu budućnost za generacije mladih ljudi koji trenutno žive u Bosni i Hercegovini, isto kao što ne vidi ni mogućnost izlaska iz ove situacije. Osim dolaskom novih naraštaja, za koje se nada da će napokon izaći iz iracionalnog svijeta u kojem svi mi u BiH danas živimo.

Inače, Dragiša se već godinama bori za svoje mjesto na medijskom nebu i to veoma uspješno radi putem portal Moja Hercegovina, koji se bavi temama iz ovog dijela države. Ipak, ni danas, nakon toliko vremena i uloženog truda, ne može reći da mu ovaj posao ulijeva neku nadu. Ono što je otežavajuća okolnost za njega je i rad u maloj sredini, koji pored standardnih, donosi i mnoge druge probleme.

“Raditi kao novinar u ovakvoj sredini je jako teško. Posebno u ovim manjim mjestima, možda jedino u Trebinju, ali generalno jako je teško. Ovdje su ljudi dosta zatvoreni. Naravno, kad kažem da je teško, ne otkrivam ja tu toplu vodu. Uvijek je bilo tako i opet se pisalo, opet se radilo i opet je bilo novinarstva. Ipak, danas ljudi, osim činjenice da se boje govoriti, još više neće da se povjere novinarima, jer jednostavno nemaju više o čemu da pričaju. Ljudi ne žive život. O čemu da ti pričam kad nema života. Pitaš me kako je, dobro je, živi smo. Ljudi ovdje ne žive život. O čemu će pričati oni koji samo gledaju kako da skrpe danas 10 maraka i od toga ručaju, kupe sebi i djeci nešto, izađu i sve što je potreba. I zato je možda još i teže raditi danas u novinarstvu nego nekad. “

Ali kako nešto promijeniti ako ćutimo, ako nemamo o čemu da pričamo, ako smo digli ruke od svega?

Ja na sve to gledam nekako radikalno. Mislim da to nije suštinski problem, jer mi smo i previše pričali o mnogim temama i opet ništa nismo promijenili. Pa samo koliko smo se potrošili na priče o ratovima i miru, da bi 25 godina nakon nesrećnog rata, o kome smo toliko pričali, na čemu su stranci toliko insistirali da pričamo, mi opet bili na samom početku. Kupujemo nove puške, postrojavamo neke vojske, zagrijaniji smo za rat nego ikad…

Kažeš da nemamo o čemu pričati jer nam se ništa i ne dešava u životima, a opet sa druge strane volimo da slušamo i pričamo priče poput onih o ratu. Da li su onda to jedine priče koje pokreću ove narode?

Ma, na toj temi se kod nas generalno razvijaju moždane ćelije. Šta ćemo mi pričati o IT-u i novim poljoprivrednim mehanizacijama kad nemamo nikakve šanse da dođemo do toga. Zato se okrećemo tim ultrazabavnim temama. I onda mu dodamo taj “pink” medijski prostor i iz toga se nećemo izvući dugo vremena. Jer, kombinacija “pink” medijske zabave i ratnih tema je dobitna kombinacija za one koji nas žele držati u izolaciji. Mi jednostavno nismo uhvatili korak sa civilizacijom, a sa druge strane smo precijenili sami sebe.

A šta nas to sputava da uhvatimo taj korak, da krenemo naprijed?

Mentalitet. Mentalitet koji je okovan tom istorijom, tradicijom i religijom. Iz toga se ne može izaći. Ja ne vidim izlaz. Često govorim o tom obrazovnom sistemu koji je uzrok svega lošeg, a koji se ne može unaprijediti jer kod nas upravo religija i politika imaju veći uticaj na obrazovni sistem i ono što se piše u udžbenicima od nauke i struke. Kad pogledamo normalne zemlje, religija se u potpunosti razlikuje od onog što ona predstavlja kod nas. Kod nas je religija usko povezana sa nacionalizmom i ona se živi na život ili smrt. Mi tu religiju uzimamo kao jedini spas. A tako je i sa politikom, dok one bitne stvari su na marginama i njih prepuštamo neukim političarima, sveštenim licima i slično.

Izgleda da je ovdje takav slučaj u svim oblastima. Zašto kod nas sve što se zametne dobije neku novu, iskrivljenu i nenormalnu dimenziju?

Jednostavno, naš mentalitet i taj obrazovni sistem pod raznim uticajima su nas odgojili tako da ne dajemo primat onom racionalnom, nego se kao mali narod oslanjamo na iracionalne pobjede koje treba da dođu. Znate kako kažu: “Ima Boga, doći će pravda”. Svi ti ljudi žive u tom filmu. Mi jednostavno ne možemo da krenemo ka budućnosti. Previše smo u nekom imaginarnom svijetu koji su pojedinci kreirali za nas, a mi ga prihvatili i nastavili da živimo u njemu.

A da li bi bilo drugačije kad bi se mladim ljudima, novim generacijama, nešto ponudilo ovdje osim tog iracionalnog života?

Davno je trebalo nuditi našim generacijama drugi put. Ja kad tražim krivca za ovo sve što se dešava zadnjih 30 godina ja krivim naše roditelje. Možda će neko reći da je to sebično, ali ja ih krivim zato što nam nisu pomagali da budemo svoji, da pronađemo sebe i da radimo ono što nas ispunjava. Nisu se trudili da nam ponude, da nas usmjere na drugi put, onaj realni. Ovdje mladi upisuju fakultete u skladu sa očekivanjima svojih roditelja. I zato mislim da je već kasno za nas, džabe nam je sad nuditi nove mogućnosti kad smo bespovratno iskrivljeni. Kad me neko pita kad će biti bolje, kažem, biće bolje kad izumre moja generacija koja je već izgubljena.

Kažeš da smo i mi izgubljena generacija, da ne možemo ništa da promijenimo. Da li su možda mladi ljudi, postavši svjesni da sami nisu u stanju da mijenjaju stvari, postali letargični, prepustili se tom nizvodnom toku, tražeći svoje mjesto u društvu služeći političkim partijama i slično?

Ma nisam siguran ni da su se tu oni nešto puno pitali. Vjerujem da je većina mladih ljudi ušla i u političke partije na savjet roditelja. Ustvari, u to sam siguran. Neki dan sam pročitao rečenicu jednog motivatora “Vi ste vaša uvjerenja”. Kod nas je problem što mladi nemaju svoja uvjerenja. Oni su ono što su ih uvjerili njihovi roditelji. I zato opet kažem, takvi ljudi ne mogu izgraditi bolje društvo. Stoga, bolje stanje možemo očekivati za najmanje 50 godina, a tad će ovdje živjeti neki drugi ljudi, nadam se svjesniji od nas ili jednostavno neće niko ni živjeti u ovim mjestima u kojima mi danas budemo. Ponavljam, života će ovdje biti tek kad se izbriše ova generacija. Zvuči grubo, ali je tako. Drugog izlaza nema, jer ljudi koji pretjeruju u svemu, pretjeruju kad jedu i piju, pretjeruju kad se mole Bogu, kad se tlače i kad su potlačeni, ne mogu ići naprijed. I ja ne vidim izlaz. Možemo se mi pojedinačno boriti i ne treba odustajati, ali sve su to samo male kapljice u moru.

 

OSTAVITI ODGOVOR