Prije otprilike mjesec  dana pročitah da je donedavnoj predsjednici Opštinskoga suda u Mostaru, zbog „povrede načela nepristranosti“ i „propuštanja da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“, od VSTV-a izrečena mjera premještanja s pozicije predsjednika na mjesto „običnog“ sudije. U istom sudu dakako.

Mada se u dokumentu, koga sam imao u ruci, ne pojašnjavaju detaljnije i razlozi premještanja uvažene gospođe, iz medija se dalo saznati da je predsjednica uhljebila bratića u sud kome je bila na čelu, a pri donošenju odluke o njegovu zapošljavanju se, iako je u sukobu interesa, nije izuzela.

Nije upitno da je pravosudna vertikala vlasti, što se BiH tiče, jedna od najvećih kočnica njenog priključivanja standardima evropskih društava. Nije upitno, potom, da su nepotizam, korupcija i kriminal u njoj pojavnosti o kojima sve učestalije zbore i diplomatski krugovi u našoj zemlji – predstavnici SAD i EU, ali i drugih međunarodnih organizacija i institucija.

Slučaj predsjednice mostarskoga suda bio je razlog da sam i ja sam sebe počeo tješiti. Ko zna, možda je ovo dobar znak. Prvi znak raščišćavanja u vertikali pravosudne vlasti. Jer, i u slučaju mostarskoga suda, a i u slučaju gospođe koja je prelila čašu kastinske solidarnosti i strpljenja, u prethodnih desetak-petnaest godina je toliko prljavštine da se s intervencijom zbog zaštite časti sudijske i tužilačke profesije kasni iznad svake mjere dobrogukusa.

Doduše, i u postupku protiv uvažene gospođe ima hrpa detalja koji izazivaju sumnju. Ona je i dalje na poziciji sudije Općštinskog suda. A to onda ostavlja otvorenom mogućnost da s nečasnim radnjama, zbog kojih je sankcionisana, ili nekim njima sličnima, nastavi i u budućnosti. Podsjetio bih, uostalom, jedan od portala prije nekih godinu dana pisao je o njenoj sklonosti koruptivnom ponašanju. Ili, kako je tada precizirano, na osnovu činjenice da na koruptivna ponašanja ne reaguje, „razumno je za pretpostaviti da je koordinator i zaštitnik koruptivnog ponašanja.“

Ili, u predmetu zbog koga je smijenjena s mjesta predsjednice, niti tužilaštvo niti nadležna inspekcija nisu pronašli ništa sporno. A to je podatak koji upozorava. Da, dakle, u pravosudnoj vertikali, pa i drugim institucijama države, postoji razgranata mreža međusobne zaštite osoba vrlo upitna profesionalnog i ljudskog morala.

Uprkos svemu tome, tješio sam se, važno je da se o prvim znacima procesa čišćenja od primjesa žabokrečine može govoriti. Nažalost, bojim se da je to bio optimizam bez realna pokrića. Da je žabokrečina puno kancerogenija nego što sam i sam sebi bio spreman priznati. I da se amoralna, koruptivno-kriminalna i svaka druga umreženost ne zaustavlja na granicama pravosuđa. Da je, naprotiv, ona podjednako snažna i između institucija pravosuđa i centara političke moći, onih u centralama političkih partija i institucijama izvršne vlasti posebno. I da se tužilaštvo i pravosuđe često koristi kao instrument najmonstruoznijih političkih obračuna.

Takav sud, uostalom, sugeriše i ono što se ovih dana dogodi u Zenici. Na tamošnjemu Opštinskom sudu. Čiji sudaija bivšeg direktora kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja, Senaida Begića, danas člana Predsjedništva SDP-a – a taj podatak ističem, jer u razumijevanju izrečene mu presude ima najveću težinu – osudi na četiri godine robije. A ekskluzivnu vijest iz „pouzdanih izvora“ o tome, šegače se Zeničani, objavi portal u, vjerovali ili ne, vlasništvu šurjaka sudije koji je presudu i izrekao. I to, da farsa bude još veća, dok „sud pravde“ u usmenoj formi do kraja još nije ni izrečen – kamo li presuda napisana i optuženiku dostavljena.

Siroti sudija je, hoću reći – uz napomenu da mu je slučaj Begić, čujem, prvi iz područja krivičnog prava – obavio posao dželata u predmetu koji mu je serviran iz centrale zeničke političke moći. Po principu, razumije se, želiš li napredak u sudisjkoj karijeri, završićeš posao na način da se na tebe ozbiljno može računati. U protivnom, izgubićeš i to što imaš – i otići na posao zadnjeg referentića. Ili doživjeti ono što i mnogi – da pakiraš kofere i s kartom u jednom smjeru zdimiš iz BiH.

Evo i to. Ali, za što je siroti sudija izrekao četiri godine? Zbog „inkriminacija“ koje su jurišnici političkih moćnika u zeničkom tužilaštvu, i po istom, dakle nalogu lokalnih političkih moćnika, čovjeku stavili na dušu. A vrli „sudija“ im je, potpuno ignorišući podastrte mu dokaze, povjerovao od prve do zadnje.

Bivši direktor, pojašnjava „sudija“ u obrazloženju presude, nakon mandata nije vratio mobitel. I to, vjerovali ili ne, mobitel od 240 maraka – koji se zbog male vrijednosti po zakonu ni ne knjiži kao osnovno sredstvo. A kome, da bi ga osnovnim sredstvom proglasio – uprkos računu koji mu je kao dokaz dostavljen – politički sudija samoinicijativno pripisuje nekoliko puta veću cijenu. Od skoro 1.000 maraka. Po kome kriteriju? E, to znaju samo on i dragi Bog.

Izrečene su direktoru četiri godine i zbog plaćanja računa pacijentu, koji je, pošto se zatekao u Sloveniji, zbog iznenadnog napada kao hitan slučaj završio u ljubljanskoj bolnici. I po pozitivnim propisima, što su na suđenju potvrdili i zenički ljekarii, imao pravo na korištenje usluga ljubljanske bolnice – jer, u pitanju je spašavanje golog života. Ali i, budući je svoj ljubljanski tretman platio iz vlastitog džepa, pravo na stopostotnu nadoknadu troškova liječenja od kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja. A zahvaljujući optuženom direktoru, naplatio tek 30 posto pune cijene koštanja.

Izrečene su direktoru četiri godine robije i jer je za putovanje na posao iz Matuzića, rodnog mjesta u opštini Doboj Jug, naplaćivao putne troškove na koje po zakonu ima pravo. A politički sudije je, vjerovali ili ne, našao da je u to vrijeme direktor posjedovao stan u Zenici. Zaludu svi dokazi da je živio tamo gdje jeste, u Matuzićima, a u spisu odbrane ih je dostavljeno desetak, možda i više. Jer, direktoru se nešto moralo natovariti. I Bože moj, natovarena mu je sumnja da je u Matuzićima stanovao namjerno, samo kako bi naplaćivao troškove putovanja.

Kad sam pročitao presudu, pitao sam se zar je takvo što u 21. vijeku uopšte moguće? Jer, takvu potpisati mogu samo ljudski i intelektualni debili. Moji zenički prijatelji su se, pošto sam to izgovorio u društvu, grohotom smijali. Pogledajte, kažu, profesore sliku sudije na njegovu facebook profilu. I pokažu mi ga. Kako vam ovaj čovjek djeluje? Pogledam. Nasmijem se. Doista neobično. Ali, i to nešto govori. Ne o njemu, nego o sistemu koji takve iznjedri.

I sve to je rađeno na način koji je upozoravajući. Uvid u pisanu presudu sam, naime, i lično ostvario. I prvo što se dade zaključiti, napisana je na pedesetak i više stranica teksta. I advokatu optuženog dostavljena, vjerovali ili ne, za samo tri dana nakon izricanja usmene presude. Za tri dana, molim vas, pedeset i dvije stranice obrazloženja. U slučaju, u kome se izriče četiri godine zatvora. I u kome se mora paziti na svaku napisanu riječi. Je li to moguće? Ili, pak, sugeriše da je presuda bila napisana i dok su izricane završne riječi? A, ako je tako, kako izbjeći i masu drugih pitanja. Zašto? I ko je obrazloženje presude uopšte pisao? Sudija u predmetu ili neko drugi? A siroti sudija je to samo vlastitim potpisom parafirao? Radi karijere?

Taj i takav sudija je, koliko god da može odrediti pojedinačne ljudske sudbine, u čitavoj ovoj priči najmanje važan. Jer, u drugom stepenu će slučaj, zbog koga je on dospio u korpu pouzdanih pravosudnih kadrova, završiti onako kako, želi li se vraćati vjera u pravnu državu, jedino i može. Oslobađajućom presudom zbog isfabrikovanih inkriminacija nevinom čovjeku.

Ali, važno je štošta drugo. Jer, zenički slučaj je jedan od knjiških dokaza korištenja pravosuđa u funkciji političkog obračuna. Presuđeni bivši direktor je, naime, bio kandidat za premijera Zeničko-dobojskog kantona nakon posljednjih parlamentarnih izbora. I prijetnja tamošnjoj SDA kompaniji da bi, prvi put nakon rata, mogla izgubiti vlast. A nakon toga, dakako, i odgovarati za sve što je zadnjih 25 godina činila. A, po onom što znam, činila je štošta.

I stoga se baš u to vrijeme i javlja optužnica. Koju, koje li „slučajnosti“, zeničko tužilaštvo mimo svih pravila profesionalne tužilačke etike, kako bi iskonstruisana priča djelovala uvjerljivije, pošalje na adrese preko stotinu medija. Jer, time se slučaju, proizvedenom na zahtjev naredbodavaca, željelo dodatno dati na težini. I pokazati svijetu kakve to kadrove proizvode konkurenti SDA. SDP posebno.

S druge strane, optužnica se javi nekoliko godina nakon što je čovjek prestao vršiti funkciju direktora. I nakon što je na zeničkim sudovima uspio dokazati zlonamjernost svih optužbi koje su mu i do tada kao „nepodobnom“ stavljane na teret. Uključujući, dakako, i neutemeljenost otkaza na poslu zbog inkriminacija koje su mu tovarene iz političkih kuhinja.

Važno je, potom, hoće li izrečena presuda biti povod VSTV-u da i samo proanalizira čovjeka kome je, po „preporuci“ političkih moćnika, dalo zeleno svijetlo za ulazak u strukturu pravosudne vlasti? I da učini jedino čime se obraz pravosuđa može sačuvati. Da mu zahvali za sva vremena. I preporuči da pronađe drugi posao. Ili će ponovo, kao i u slučaju predsjednice mostarskoga Opštinskog suda, pribjeći solomonskom rješenju? Da zeničkom izvršiocu političkih naloga, recimo, odbije 10 posto od sljedeće plate? Ili još sramnije, da se pravi da ničega ni nije bilo? Jer eto, niko ništa nije ni prijavio.

E, ovo zadnje se neće dogoditi. Ne prijavi li niko, obavezujem se – ja ću. Jer, odgovornost za izlječenje društva u kome živimo imamo svi. Druga je stvar hoće li na sve to i VSTV reagovati kako se reaguje u pravnim državama? Što se, recimo, mene tiče, nisam optimista. Jer, ako je po iskustvu suditi, to bi od VSTV-a, ovakvog kakvo jeste, bilo previše.

 NovaSloboda.ba

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime