Uvođenje personalne asistencije za osobe sa invaliditetom u Doboju predstavlja jedno od ključnih pitanja socijalne politike na lokalnom nivou, ali i dalje je u fazi inicijative i zagovaranja. Iako se radi o usluzi koja direktno utiče na kvalitet života i osnovna ljudska prava, njen značaj u zajednici još uvijek nije dovoljno prepoznat.
Jelena Mišić iz Udruženja paraplegičara, oboljelih od dječije paralize i ostalih tjelesnih invalida regije Doboj za Inforadar kaže da su njihove inicijative usmjerene na uvođenje usluge personalne asistencije u sistem socijalne zaštite Grada Doboja.
“Predlažemo donošenje lokalne odluke koja bi definisala korisnike, obim usluge, standarde kvaliteta i način finansiranja iz budžeta grada. Trenutno smo u fazi aktivnog zagovaranja i komunikacije sa nadležnim institucijama, uz već pripremljene konkretne prijedloge, s tim da postoje otežavajuće okolnosti same primjene odluke obzirom na trenutne kriterijume za pružanje ove usluge”, pojašnjava Mišić i ističe da bi uvođenje ove usluge značajno rasteretilo porodice koje trenutno nose najveći teret brige.
Pojašnjava da su mnogi članovi porodica primorani da smanje ili napuste posao kako bi pružili podršku, što ima dugoročne ekonomske i psihološke posljedice.
U ovom Udruženju, koje predvodi neformalnu Koaliciju organizacija osoba sa invaliditetom regije Doboj, ističu da ne postoje precizni podaci o broju osoba kojima je potrebna personalna asistencija.
“Razlog je nepostojanje jedinstvene evidencije i sistemske procjene potreba
na lokalnom nivou. Međutim, jasno je da postoji značajan broj osoba kojima je ova podrška neophodna za svakodnevni život, što je evidentno i kroz naše redovne aktivnosti. Organizacije broje značajan broj osoba sa invaliditetom ali ne postoji precizna evidencija jer nisu sve osobe sa invaliditetom članovi organizacija niti evidentirani u Centru za socijalni rad”, naglašavaju u Udruženju paraplegičara.
Zaključuju da je personalna asistencija osnovni preduslov za samostalan život osoba sa
invaliditetom.
“Ona omogućava donošenje vlastitih odluka, kretanje, obrazovanje, rad i aktivno učešće u društvu. Bez nje, osobe sa invaliditetom često ostaju izolovane i zavisne od drugih, što je naročito izraženo u ruralnim sredinama jer ne postoje ni prilagođeni sadržaji ni mogućnosti za osobe sa invaliditetom da učestvuju u nekim društvenim aktivnostima u obližnjim gradovima”, ističe Mišić i dodaje da bez personalne asistencije, mnoge osobe sa invaliditetom u potpunosti zavise od članova porodice ili prijatelja, što znači ograničeno kretanje, smanjene mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje, te značajno smanjenu samostalnost u donošenju svakodnevnih odluka.
“Najveće posljedice su socijalna izolacija, otežan ili onemogućen pristup obrazovanju i
tržištu rada, te povećan rizik od siromaštva. Time se ne utiče samo na kvalitet života pojedinaca, već i na razvoj zajednice u cjelini”, konstatuje Mišić.
Prema njenim riječima, postoje pozitivni primjeri u Bosni i Hercegovini i regionu gdje je personalna asistencija već uvedena kroz lokalne budžete ili u saradnji sa organizacijama civilnog društva.
To, kaže naša sagovornica, pokazuju da je “uslugu moguće organizovati kvalitetno i održivo”.
“Personalna asistencija je ulaganje u dostojanstven i samostalan život osoba sa
invaliditetom. Ona doprinosi većoj uključenosti u društvo, povećava mogućnosti za zapošljavanje i dugoročno smanjuje socijalne troškove”, dodaje Mišić i objašnjava da su naredni koraci Udruženja da se nastavi sa zagovaračkim aktivnostima prema nadležnim institucijama.
“Radimo na prikupljanju podataka o potrebama korisnika i podizanju svijesti javnosti. Također, kroz saradnju sa drugim organizacijama iz drugih gradova nastavićemo zagovaranje za uređenje ove oblasti na svim nivoima RS”, poručuje Mišić.
Grad Doboj je samo jedna u nizu bh. lokalnih zajednica koja nema riješenu sitematsku podršku osobama sa invaliditetom.
