Kada je najavljeno novo izdanje knjige Avde Hume Moja generacija bio sam posebno obradovan. Imam njeno prvo izdanje iz 1984. godine, a kako je ova knjiga jedna od onih za koju imate potrebu da se na nju pozivate u dijalogu, argumentiranju itd., uglavnom sam se zaticao u situaciji da me sagovornik blijedo gleda – O kome i čemu to govorim?

Mostarac Avdo Humo i njegova dragocjena knjiga postali su, zahvaljujuću reprintu, odnedavno „fensi“. Međutim, volio bih da je razlog popularnosti u nedvojbenom antifašizmu koji ispovijeda, naročito u dijelu Huminog partijskog djelovanja i učešća u Drugom svjetskom ratu.

OD USTAŠKE ZASJEDE DO HISTORIJSKE LIČNOSTI

U ovom dijelu, između ostalih, Humo pominje Jusufa Sabljakovića koji u Sarajevo dolazi iz Beograda nakon aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije. Pošto Sabljaković nije bio „obilježen“ u policijskim dosijeima, njegov se stan koristio za smještaj ilegalaca. Jedno vrijeme ovdje je boravio i Avdo Humo koji je predvodio ilegalnu partijsku organizaciju Sarajeva.

Sabljaković je bio i kurir na relaciji Sarajevo – Zagreb. Uhapšen je po anonimnoj dojavi iz željeznice gdje je radio kao službenik. Humo pominje da Sabljaković  „u policiji nije nikog provalio“. Ustaške vlasti su ga deportovale u logor Jasenovac. Sekvenca o njegovoj tragičnoj sudbini završava se Huminim pomenom da je „za Jusufom ostala žena sa malim djetetom, Dževadom, koji je sada novinar na televiziji“. 1944. godine Jusuf Sabljaković je sa grupom logoraša pokušao da se prebaci na Kozaru i priključi partizanima. Čamac u kojem su pokušali pobjeći upada, nažalost, u ustašku zasjedu. Od cijele grupe uspio se spasiti samo jedan.

Nekoliko godina nakon rata, ovaj jedini preživjeli iz te grupe jasenovačkih logoraša u Sarajevu će pokrenuti malu firmu sa nekoliko zaposlenika. Biće to jezgro iz kojeg će u narednim decenijama nastajati jedna od najuspješnijih kompanija socijalističke BiH pa i Jugoslavije. Zapošljavala je i hranila desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Stvarala je prihode od nekoliko stotina miliona dolara, stipendirala ponekad i kompletne generacije studenata sarajevskog Univerziteta.

Privredni gigant koji je okupljao najveće stručnjake i inovatore čije je znanje donosilo višemilionske uštede i osvajalo poslove širom svijeta u konkurenciji najvećih na tržištu. Ukratko, Energoinvest. Ukratko, Emerik Blum. Ako se ne varam, jedini (sarajevski) Jevrej koji je preživio Jasenovac.

Foto: Bista Emerika Bluma u Sarajevu

Do Drugog svjetskog rata, odnosno do uspostave maligne NDH, Jevreji su činili petinu sarajevskog stanovništva. Imali su svoje novine, vodili velike firme, trgovačke ispostave, advokatske kancelarije. Imali su svoju intelektualnu i umjetničku elitu, svoje bogataše, ali i svoju sirotinju ovjekovječenu u pripovjetkama Isaka Samokovlije.

Najveći dio ove zajednice, pretpostavlja se četiri petine od oko 12.000 sarajevskih Jevreja, biće ubijeno ili poslato u logore iz kojih se gotovo niko nije vratio. Već do jula 1941. godine 4.000 sarajevskih Jevreja bilo je deportovano u logore. Realizacija monstruoznog plana njihove likvidacije okončana je ljeta 1942. Ustaška nadzorna služba – Zaštitno redarstvo za grad Sarajevo 23. avgusta 1942. podanički obavještava šefove u Zagrebu: „Juče popodne, u 17 sati, otpremljeni su preostali Židovi sa područja grada Sarajeva u sabirni logor Loborgrad“.

Bilo je nekoliko „sabirnih logora“. Najzloglasniji, Jasenovac, je „projekat“ potpisan imenom: Vjekoslav Maks Luburić. Počeo se puniti avgusta 1941. i prema historijski relevantnim podacima postao konačna i tragična adresa za više od 80.000 nesretnika. Srba, Jevreja, Muslimana, Hrvata… Bilježi se i kao najveće stratište Roma.

Dakle, osoba takvog kalibra, krajem rata, stiže u već izmrcvareno Sarajevo. Poslan je iz zagrebačke centrale, u misiji – „spriječiti oružanu pobunu i obezbijediti izvlačenje njemačkih snaga od Višegrada preko Sarajeva prema Bosanskom Brodu“. Čime? „Uvođenjem terora i straha“. U tome se, naime, već svojski iskazao.

GENERACIJE KOJE „POJMA NEMAJU“

Vjekoslav Maks Luburić u Sarajevo stiže 18. februara. Iz Sarajeva odlazi 4. aprila. U međuvremenu, sarajevska vila koju je zaposjeo, postaće poprište najmonstruoznijih zločina. Možda se nikad u tako malom vremenskom intervalu toliko zla nije izlilo u Sarajevu. Mladi američki novinar Landrum Bolling koji je u Sarajevo ušao 7. aprila, dan nakon što su partizani oslobodili grad, prvi je javio da je vidio sobu prepunu ljudskih leševa “složenih kao snopovi jedan na drugi“. Poslije će se otkriti i da je pripadajući vrt služio kao masovna grobnica. Uskoro će se u usmenom predanju Sarajlija ustaliti pojam Vila Luburić. Polako će se gubiti sjećanje na izvorni naziv: Vila Wilkert.

Foto: Maks Luburić, ustaški pukovnik, čijom su se surovošću i zločinima čudili i nacisti

Kako će danas zainteresirana osoba naći put do ove vile? Na kojoj je adresi? Ukratko: nema je. Srušena je. Isti onaj Emerik Blum, pomenut kao osoba sa jasenovačkim iskustvom, predlagao je svojedobno da se vila sačuva kao svojevrsni memento. Prešutno se odustalo, kao od svojevrsne „pornografije zla“ (parafraziram sintagmu koju koristi sociolog Erving Goffman) pa je i pojam vila Luburić polako izblijedio iz sjećanja Sarajlija. Dok konačno nisu stasale generacije koje „pojma nemaju“.

Ovaj stravični sarajevski narativ danas je preostao tek u vidu skromne spomen- ploče. Ali, kako je vila, rekosmo, srušena valjalo je riješiti problem: na šta je postaviti? Otprilike na njenom mjestu izniklo je obdanište. U najmanju bi ruku bilo nezgodno staviti takvu spomen-ploču na tip objekta koji se obično imenuje deminutivom… Leptirić, Bubamara, Tratinčica, Hokus-pokus…

U međuvremenu je u neposrednoj blizini iznikao sivi neboder, jedna od onih građevina koje su locirane tako da su na dvije adrese. Jednom stranom je u ulici Podgaj, a drugom u ulici Skenderija. Sirota spomen-ploča smještena je ni tamo ni vamo. Diskretno bliža obdaništu koje je na adresi Skenderija. A postavljena je na takvoj visini da je prolaznik zapazi tek ako se počne osvrtati tražeći neku ciljanu adresu ili, eventualno, zagleda u nebesa.

Tad, ukoliko je dobrog vida, može i pročitati: „Na ovom mjestu nalazilo se jedno od najzloglasnijih mučilišta i stratišta“… Prolaznik se zatiče u nedoumici: šta bi to trebalo značiti „ovo mjesto“? Neboder? Komad betonskog zida? Koje mjesto?

A Luburića, ako ste ga očekivali, na ploči nema. Preostao je tek u formulaciji: „Poslednji talas ustaškog terora od 18. februara do 4. aprila 1945. godine kojim je rukovođeno iz ovdje smještenog štaba“…

A Luburićeve žrtve? Preostale su kao broj. 816. Imaju li te žrtve imena? Pitam, jer pomišljam na dobri primjer spomeničkog obilježja kakvo je, recimo, ono posvećeno ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995.

Prilažem ovom tekstu fotografiju koju sam, iz nekoliko pokušaja i protežući se, jedva napravio. Uvijek je neko vozilo parkirano tik ispod ploče, trotoar je uzak, vozači na ulici nervozni.

Osjećam se, dok fotografišem ovu spomen–ploču, kao neko ko pravi saobraćajni prekršaj ili se upušta u ilegalnu radnju. A moram je napraviti jer želim da je priložim kao sažet odgovor na pitanje: Da li Sarajevu treba misa za Blajburg? Niti jedan slučaj blajburškog Sarajlije nije mi poznat a spreman sam saslušati. Dočim, ako ništa, ovdje stoji broj: 816. Za četrdesetsedam dana – 816!

Slučaj je htio da je Luburića vila u dijelu grada kojim prosječan Sarajlija rijetko a možda i nikad ne prođe. Te je tako i sa narativom kojem ova lokacija pripada. Dočim, pored lijepe crkve Sveti Josip, smještene u žili kucavici Sarajeva, uvijek ima prolaznika. Zna li, međutim, prosječni prolaznik da od 2007. godine u crkvi, prenešeni iz Madrida (tamo je našao utočište „dobrotom“ fašističkog generala Franka), počivaju emigrantski zemni ostaci sarajevskog nadbiskupa koji u vrijeme NDH ni prstom nije mrdnuo da spasi barem neku od žrtava Vjekoslava Maksa Luburića.

Kao što ni prstom nije mrdnuo da spasi barem jednog od skoro 10.000 stradalih sarajevskih Jevreja. Ali mu se, bilježi fotografija, ruka znala dići na nacistički pozdrav.

Toliko o misi za Blajburg, a u Sarajevu.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime