Piše: Ines Mahić
(Ispovijest jednog navijača)
Hiljadu ljudi. Samo hiljadu duša pod svjetlima stadiona na utakmici Veleža protiv Posušja. A istovremeno deset hiljada na derbiju Željezničar–Sarajevo. Ta razlika nije statistika. To je dijagnoza. To je ogledalo u kojem Mostar mora pogledati sam sebe, bez izgovora, bez romantike, bez samozavaravanja.
Velež nije vikend-zabava, niti sezonska emocija. Velež je ideja. Velež je otpor. Velež je crvena linija koja je preživjela sisteme, zabrane, protjerivanja i rat. Klub koji je prognan sa svog stadiona, ali nikada iz identiteta grada. Velež je heroj Mostara. I sinoć je taj heroj igrao pred hiljadu svjedoka i hiljade odsutnih.
To nije slaba posjeta. To je sramota!
Grad koji je odbranjen u ratu ne smije kapitulirati u miru. A prazne tribine su kapitulacija. Ne pred protivnikom, nego pred ravnodušnošću. Izdaja ne dolazi uvijek s dramom i zastavama. Nekad dolazi tiho u obliku izgovora. Hladno je. Nema vremena. Nema forme. Pogledaću rezultat kasnije. Tako počinje tiha abdikacija od vlastitog identiteta.
Veliki klubovi iz manjih sredina nikada nisu postali veliki zbog budžeta, nego zbog fanatične vjernosti svojih ljudi.
Pogledaj Villarreal. Grad sa jedva pedesetak hiljada stanovnika, ali klub koji je igrao polufinale Lige prvaka i osvojio Evropsku ligu. Estadio de la Cerámica nije turistička atrakcija, to je produžetak grada.
Pogledaj Atalantu iz Bergama. Nije Milano, nije Rim. Ali cijeli grad diše za klub. Gewiss stadion je simbol kolektivnog identiteta, mjesto gdje se ne dolazi zbog glamura, nego zbog pripadnosti.
To nisu imperije. To su gradovi sa jasnom sviješću da klub nije zabava, nego institucija identiteta.
Albert Camus je govorio da je sve što zna o moralu naučio na fudbalskom terenu. Jer fudbal nije igra, to je lekcija odgovornosti. Ne napuštaš svoju poziciju kad je teško. Ne okrećeš leđa kad tim pati.
Eduardo Galeano je pisao da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali u toj “sporednosti” stane čitav jedan narod. Stadion je mjesto gdje se kolektiv prepoznaje. Ako se ne prepozna, nestaje u tišini.
Sartre bi rekao da smo osuđeni na slobodu. A sloboda znači izbor. Izabrati da ostaneš kući je čin. Nema neutralnosti. Prazna tribina je stav. Ona govori glasnije od punog stadiona: govori o ravnodušnosti.
Ali odgovornost nije samo na građanima. Ako se utakmice igraju u Vrapčićima, onda gradske vlasti moraju obezbijediti više autobusnih linija prema Vrapčićima u danima kada Velež igra. Ne jednu dodatnu vožnju, nego organizovan, jasan i dostupan prevoz prije i poslije utakmice.
Klub iz manjeg grada nema globalnu turističku publiku, nema milijardere koji će kupiti atmosferu. On ima svoje ljude: komšiju, radnika, studenta, profesora. Ali ti ljudi moraju imati uslove da dođu. Podrška nije samo emocija to je i logistika.
Mostar ne smije biti grad koji je znao braniti mostove, a ne zna braniti tribine. Jesmo li ginuli za grad 1993. godine da bismo zbog vlastite lijenosti nestali kao politička činjenica 2026? Velež je glas postojanja, potvrda da su grad i njegovi ljudi preživjeli.
Ne smijemo živjeti od prošlih heroizama, a danas šutjeti pred prazninom. Jer prazna tribina nije sportski podatak. To je kulturni simptom. To je pitanje: jesmo li dostojni onoga što smo naslijedili?
Jesmo li dostojni heroja Mostara? Je li nas stid grobova naših heroja iz posljednjeg rata i iz Drugog svjetskog rata?
Hiljadu ljudi sinoć je bilo savjest grada. Hiljade praznih mjesta bile su tišina koja odzvanja.
I možda je najteža istina upravo ova: klub nikada ne izdaje grad. Grad izdaje klub.
Ako Velež može ustajati nakon svega što je preživio, najmanje što Mostar može jeste da ustane s kauča i dođe na stadion. Ne zbog forme. Ne zbog spektakla. Nego zbog časti.
I ako grad želi pun stadion, mora obezbijediti uslove da se do tog stadiona može doći. Više linija prema Vrapčićima kada Velež igra nije privilegija, nego minimum poštovanja prema vlastitoj instituciji.
Jer klub takve veličine ne smije igrati pred ravnodušnošću. A grad koji se ponosi svojom prošlošću mora je znati braniti i danas, prisustvom, glasom, organizacijom i punom tribinom. Sve drugo je tiha kapitulacija i izdaja.
