Za Petera H. je prošli vikend bio mirnan i dostojanstven, dovoljno razloga da ga pamti i prepričava u lokalnom pubu. U nedjelju, prije kiše koju su najavili pokosio je travu, a onda se spremio i sa gospođom “pod ruku” otišao do seoskog centra kulture na glasanje.

Bez gužve, dostojanstveno, on i njegovi susjedi u selu dvadesetak kilometara od Brisela, na flamaskoj strani države, glasali su o tome ko će ih zastupati u evropskom ali i u državnom parlamentu. Ista lica, uljudno ćaskanje bez pitanja: za koga si glasao.

Glasati se mora, ali za Petera i većinu Flamanaca riječ je prije svega o dostojanstvenoj dužnosti, a ne o sili zakona. Gotovo bi mogao pogoditi ko je za koga glasao, tačnije, mogao je to do prije par godina. Svi u selu bi glas dali demohrišćanima, uz koje su njihove, belgijske vrijednosti, sigurne.

Onda su došli flamanski nacionalsti, pa podsjetili Petera, koji se u svojim pedesetim još živo sjeća – doskora njegov, flamaski jezik se nije mogao čuti na TV i radiju, u javnosti, a stariji pamte da su Flamanci u toj zajedničkoj državi bili tretirani kao građani drugog reda.

Stvari su se od tada promijenile, industrija frankofonske Valonije je krahirala, kao i njihova gospoda stogodišnjih pedigrea. Zato danas on više nije siguran da neki od glasova iz sela ne idu i nacionalistima…

Peter ne voli nacionaliste, nema ništa protiv migranata, gay brakova i čudne mode, ali ima protiv kriminala koji je sa dolaskom stranaca porastao, a posebno ga boli kada pročita poruke koje mu lokalni aktivista nacionalističke NVA redovno ostavlja u poštanskom sandučetu: Znate li da Vi i Vaša flamanska porodica od svoga novca i plaćenog poreza svake četiri godine jednoj valonskoj porodici kupite nov automobil?

Da ste danas, kao što ste jučer, i kao što ćete i sutra, jednom Valoncu dali četiri eura? Boli, jer je to tačno.

Za koga je Peter glasao niko ne zna sem elektronske kartice i centralnog izbornog kompjutera, ali je sasvim znano da njegov izbor nije bio lak, kao ni izbor oko osam miliona belgijskih glasača, kao ni za više od 200 miliona Evropljana koji su izašli na glasanje, ili njih 50,5 %, u postotku najvećem ikad.

I, šta su izabrali?

Izabrali su, prije svega, da se konačno probude i kažu šta žele: sigurnost, socijalnu pravdu, budućnost planete, da imaju šta da ostave svojoj djeci. Opomenu pred isključenje su dobili oni koji su godinama držali stvari kakve jesu, uživali na pozicijama centra, bilo lijevog ili desnog, glumeći zabrinutost zbog nemirnog svijeta, nepresušnog vala migranata, klimatskih promjena, plastificirane budućnosti…

Inače u novoj Evropi, barem narednih pet godina, veću priliku da nešto učine na osvježenju evropske ideje imaće liberali koje oko sebe okuplja francuski predsjednik Macron, koketirajući po potrebi sa tradicionalnim narodnjacima i socijalistima. Svi zajedno, tzv proevropljani, moraće da računaju na ključnu promjenu koju su donijeli ovi izbori – zelene. Gotovo sve ključne evropske članice, uključujući i Peterovu Belgiju, zelenima su dale veće povjerenje i više mjesta u Evropskom parlamentu, dok su jug i istok još uvijek ušuškani u vlastite konzervatice i, naravno, nacionaliste.

U takvom raspoloženju i odnosu snaga Uniji valja naprijed, a opstanak joj garantuje nevesela stvarnost: problemi su tako krupni i ozbiljni da su davno prevazišli mogućnost da ih bilo koja nacija sama rješava…

Pitaćete – a Britanci? Oni su druga, preumorna i prekonfuzna priča, izgubljena između sjećanja o Imperiji i neveselih činjenica.

Ako ste izdržali čitanje do ovih redova, gotovo je nepotrebno postavljati pitanje: A gdje smo mi u tome? S pravom smo tačka dnevnog reda “pod razno”, a čak i nama najskloniji u Briselu prijateljski savjetuju – za ozbiljniji razgovor sačekajte naredne evropske izbore.

Mislim, one tamo…

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime