Za funkcionisanje demokratskih režima jedan od ključnih faktora su nezavisni mediji, nimalo slučajno označeni kao četvrti stalež modernog društva. Dok ustavna rješenja u demokratijama ograničavaju vlast bez obzira koliko neke političke elite bile popularne i na vlasti te u situacijama iznimno visoke glasačke podrške te hiberniranja opozicionih partija, mediji i civilno društvo preuzimaju ulogu korekcije vlasti i njenog ograničivanja.
Tokom ere tuđmanizma u Hrvatskoj Feral Tribune, uz rijetko još poneko izdanje, imao je tu ulogu dok je opozicija, uglavnom, značajno šutjela.
U Srbiji je Vučićev režim kreirao medijsku scenu kojom dominira tabloidno novinarstvo dok se ozbiljnim temama bave ili njemu bliski mediji ili one tiskovine i stanice koje imaju otežan put to čitateljstva i gledateljstva.
U Bosni i Hercegovini, istovremeno, anarhična medijska scena reflektuje djelomični politički nihilizam nacionalnih pokreta, te je uz pogrešnu interpretaciju demokratskih sloboda kreirala imaginarni „El Dorado“ za novinarstvo. Jednostavno, sve je moguće.
Da li zemlja sa oko tri miliona stanovnika ima potrebu i interes za štampanjem pet dnevnih listovauz dodatna tri posebna izdanja dnevnika iz susjednih zemalja? Može li društvo od oko tri miliona stanovnika finansirati javne emitere na državnom i entitetskim nivoima, uz još 14 javnih i 23 privatne televizije sa licencom za zemaljske frekvencije?
Ko može imati marketinški interes za 77 televizijskih stanica koje koriste kablovsku ili drugu distribuciju?
Dakle, 117 televizijskih stanica registrovano je u BiH. Dodajmo tome televizijske kuće iz drugih zemalja dostupne putem kablovske distribucije i ostvareno je totalno zasićenje medijskog prostora, ako već ne slobode medija. Povrh svega, licencirano je 148 radijskih stanica, uz ogroman broj portala.
Ovaj nevjerovatno veliki broj medija iziskuje armiju novinara koje osam javnih univerziteta uz brojne privatne visokoškolske ustanove jednostavno ne može obrazovati. Prezasićeno medijsko tržište odražava se u nekvaliteti samih medija. Jednostavno rješenje za pomanjkanje profesionalnih novinara je spuštanje uredničkih i profesionalnih standarda i zapošljivanje skoro pa bilo koga.
Faktična deprofesionalizacija medija inicirala je značajan broj iskusnih medijskih profesionalaca da napuste originalne pozicije i pridruže se brojnim asocijacijama i organizacijama koje se bave medijima, ali nisu mediji, drugačije su im uloge u društvu. Žurnalistička scena tako je dodatno osiromašena odlascima kvalitetnih novinara.
Ekonomski se toliki broj medija ne može održati na tržištu, što gura mnoge na saradnju s partnerima koji nisu ekonomski, već politički. Vlastodršci na svim nivoima tako dobivaju nekritičku medijsku pažnju do koje im je stalo, zaposlenici redovna primanja, ma koliko niska bila, a građanstvo gubi i ne ostvaruje pravo na informaciju koje je zagarantovano u demokratskim društvima.
Transparency International BiH objavio je da se sudovi i tužilaštva oglušuju u zakonski predviđenom roku u skoro pola slučajeva na zahtjeve za informaciju, na šta građanstvo ima pravo.
Politički pritisak na medije koji nastoje biti četvrti stalež i ispuniti društvenu zadaću pojačan je kontrolom vladajućih partija nad javnim kompanijama koje pažljivo biraju medije gdje će se oglašavati. Dodajući tome da je najveći poslodavac u zemlji javni sektor, gdje mediji traže ekonomsko partnerstvo, cjelokupna situacije se svodi na stvarnu i potencijalnu kontrolu vlasti nad medijima, što je još jedan vid ugrožavanja društva i jačanja nedemokratskih praksi indirektnim metodama.
Tokom prošle godine broj prijetnji smrću, fizičkih napada i govora mržnje prema novinarima povećan je za 137 posto. Nadležne vlasti nisu istraživale ove slučajeve.
Ovakvo stanje u medijima i medijski odnos prema vladajućim strukturama generalno u BiH, vraća zemlju prema pozicijama koje imaju malo veze s demokratijom. Periodični izbori bez odgovornosti izabranih nisu demokratija. Mediji u dosluhu s vlasti nisu slobodni. Stoga rezultat ovakvog stanja kreira situaciju gdje se vlasti osiono ponašaju, ignorišu društvo koje nema punu informaciju o vlasti i procesima upravljanja.
Pri tome, podijeljeno društvo uvijek posluži svim stranama na vlasti da krive „one druge“ koji im „namjerno podmeću“. Stoga je moguće da premijer jednog entiteta nastavlja u svojoj poziciji i tokom sudskog procesa, i nakon presude kojom je ustanovljena njegova krivica, a sve to uz podršku njegove partije. Stoga je moguće da predsjednik jednog entiteta verbalno direktno ugrožava ustavno uređenje zemlje bez ikakvih političkih ili sudskih konsekvenci.
U takvom društvu je moguće da policijski moćnik prijeti novinarki. Društvo da bi se promijenilo mora prvo promijeniti političku vlast. Zbog toga je bitna sloboda medija.
