Gledajući taj film, pitao sam se kako li je sniman s obzirom na krajnju provokativnost teme i priče, provokativnost kakva se u toj državi kažnjava, u najbolju ruku, višegodišnjim zatvorom, uz niz drugih sankcija namijenjenih zatiranju dostojanstva i slamanju duha. Kako je filmska ekipa uspjela da nadmudri službene cenzore? Kojim su lukavštinama pribjegavali? Koliko su riskirali da bi iznjedrili jedno tako snažno umjetničko djelo u trajanju od skoro tri sata?
Porodično-politička tragedija Sjemena svete smokve dešava se u savremenom Iranu, u doba nemira koji su se širom zemlje razbuktali povodom nerasvijetljene smrti Žine Amini. (U jednom poretku koji sistematski diskriminira manjine, oficijelno, prisilno perzijsko ime bilo joj je Mahsa. Bližnji su je zvali njenim pravim, kurdskim, mada neslužbenim, imenom Žina.) Ovu dvadesetdvogodišnjakinju, nesuđenu studenticu biologije, koja je sanjala da postane doktorica, uhapsila je 13. septembra 2022. u Teheranu moralna policija zbog nepropisnog nošenja hidžaba. Spominju se kao krimen i uske pantalone. Tri dana kasnije u bolnici podlegla je teškim ozljedama glave koje su joj, po svemu sudeći, nanijeli mučitelji u pritvoru. Nije isključeno da su udarali utoliko brutalnije što je Žina bila Kurtkinja.
Film prati raspad jedne imućne urbane porodice u kontekstu masovnih demonstracija pokrenutih Žininim stravičnim krajem i zapamćenih po sloganu Žena život sloboda. Ti neredi su više od bilo kojih drugih poslije Homeinijevog prevrata 1979. ugrozili sumornu vladavinu uleme. I uzdrmali naciju do srži. Jaz između naraštaja se produbio. Majke i očevi, odani vrhovnom ajatolahu, navikli da upijaju režimsku propagandu preko televizije i radija, ne mogu da prodru u način razmišljanja svoje neukrotive djece, odrasle uz smartfone i društvene mreže.
Jedini muškarac u porodici je Iman, svježe postavljen za istražnog sudiju pri Islamskom revolucionarnom sudu. Na tu funkciju je namamljen masnom platom i drugim materijalnim pogodnostima. Zauzvrat, dužan je revno i bespogovorno raditi svoj posao: odobravati smrtne kazne, koje u periodu prosvjeda za prava žena i demokratizaciju dostižu rekordne cifre. Imanove kćerke, mlade, izrevoltirane, svim srcem podržavaju emancipatorske proteste. Majka je, pak, neopredjeljena. Balansira između sve rastrojenijeg muža i svoje beskompromisne, buntovne djece. Kojoj se struji prikloniti? Braniti sigurnost življenja u licemjernom konzervativizmu ili se prepustiti nadi u izlazak iz guste tmine kojom caruje neumorni vođa, starina Hamenei? Taj žestoki generacijski okršaj između starih i mladih, prerađen u jedan veličanstven i odvažno kritičan film, nije mogao obradovati profesionalne dizajnere ljudskih duša kakvima se obilno opskrbio iranski totalitarni aparat.
Stoga ne začuđuje da se snimanje po uputama režisera Mohammada Rasulofa odvijalo u tajnosti. Vrbovanje glumaca za jedan tako smion projekat obavljeno je uz maksimalnu predostrožnost. Lokacije za setove na otvorenom birane su s konspirativnošću najzakletijih terorista. Korištene su razne metode obmane kako bi se zavaralo čuvare reda koji nisu mogli prozreti da se pred njihovim očima igraju scene nabijene željom za oslobođenjem od okova teokratije.
U razdoblju kad se širila vijest da je Sjeme svete smokve uvršteno u zvaničnu selekciju Kanskog festivala, dušebrižnici u domovini nagradili su Rasulofa osudom na osam godina zatvora, bičevanje, globu i zapljenu imovine zbog „zavjere protiv nacionalne bezbjednosti”. To je bio zvanični razlog, a pravi – njegova nepokorna umjetnost. Pasoš mu je već ranije bio oduzet, pa budući da nije htio truliti na robiji, odlučuje se na bijeg iz Irana koji će trajati mjesec dana. Njemački organi ga identificiraju prema otiscima prstiju (ranije je živio u toj zemlji) te dobija status političkog azilanta i privremene putne isprave.
O groznoj netrpeljivosti Islamske Republike Iran prema svojeglavim, samobitnim, prodemokratski opredjeljenim umjetnicima, misliocima, univerzitetskim profesorima, političkim ličnostima Azar Nafisi pisala je potresno u knjizi Čitajući Lolitu u Teheranu. Iznijeto je u toj memoarskoj prozi i podosta neugodnih prigovora na račun Iranaca u cjelini. Oni su dopustili – ko vatrenim zalaganjem, ko oportunizmom, pasivnošću – da Ruholah Homeini, koji kao da se rodio u vidu ne bebe, već smrknutog, preozbiljnog djeda, uspostavi državnu represiju još krvoločniju od one iz epohe njegovog prethodnika, takođe tiranina, šaha Mohameda Reze Pahlavija.
Naratorkin muž Bidžan zaključuje malodušno: „Nakon što smo svi pomogli da se ovaj haos stvori, ne možemo reći da nam je Islamska republika pala kao koban udes s neba.” Na jednoj drugoj stranici zakucava se ta misao prostim pitanjem: „Da li je za neku utjehu spoznaja da nam je [Homeini] uradio ono što smo mu mi dopustili?” Po mom mišljenju, ta spoznaja je strašna, nimalo utješna. Postaje još strašnija uzme li se u obzir da je od 1996. godine, kada se u Nafisinom bestseleru događaju kućna okupljanja ljubiteljki angloameričke književnosti, do dana pisanja ovog članka proteklo gotovo trideset godina! Otad Iran i dalje stenje pod surovom teokratijom koja nepodobne vješa o kranove.
Saglasan sa mnogim iranskim disidentima, Rasulof vjeruje da će režim jednom kolabirati. Ali nije siguran kad. Koji su rokovi u igri: sutrašnji dan, naredni mjesec, jedna godina, dvije, tri, ili ko zna koliko decenija, vijekova?
Nova istorija Irana, tako deprimirajuća, može se tumačiti i kao upozorenje sretnicima koji žive u državama s kakvim-takvim poštovanjem individualnih sloboda. Među takve se ubraja i BiH, uza sve njene ozbiljne i alarmantne slabosti. Ipak ovdje vlasti još nisu svele sve građane na puke poslušnike i klimoglavce, a ni ljudska prava nisu potpuno zanemarena. Još se nisu poklopili optimalni uslovi za ubrzano zapošljavanje zatvorskih sadista, svirepih bezbjednjaka i raznoraznih kontraobavještajnih cinika, bezimenih državnih operativaca iz duboke sjene kojima je ubiti čovjeka kao vode se napiti.
Zabrinjavajuće je, međutim, da od takvog sunovrata nismo daleko. Neki će se prisjetiti misterioznih batinaša u civilu koji su tukli demonstrante po Sarajevu u vrijeme zimskih
nemira 2014. Taj događaj, iako se odigrao u neposrednoj blizini sjedišta Al Jazeere Balkans, nije bio detaljno obrađen u njenom programu. Ovakav izostanak izvještavanja otvorio je pitanja o uređivačkim prioritetima te medijske kuće, ali i mnogih drugih medija u BiH tom prilikom. Aljazeera formalno djeluje kao dio međunarodne mreže s deklarisanom uredničkom nezavisnošću, ali pod vlasništvom struktura iz Katara.
Ono što možemo učiniti jeste da ne dopustimo propadanje u autokratiju ili u nešto još mučnije i mračnije. Na svakome je da odabere najpodesniji način za sebe da se suprotstavi politikama koje žele da ga prisile na duhovno samosakaćenje, da nametnu strahovladu ili je uvedu na mala vrata. Za nekog je to javni angažman, novinarstvo, podcast, za drugog politička arena, izgaranje u umjetnosti, naučnom istraživanju, za trećeg ubjeđivanje prijatelja na nedjeljnom izletu da podjarmljena, zombirana društva sa svojim hvalisavim vladarima ne bi trebala nikog oduševljavati…
Pritom treba znati kakvi se zidovi otpora i šutnje uzdižu na suprotnoj strani. Jer, koliko je onih koji bi dopustili opšte srozavanje u nijemu potčinjenost? Koliko je takvih među ljudima koje svakodnevno susrećemo, koliko komšija, rođaka, koliko nastavnika u školama, radnica na opštinskim šalterima, rukovodilaca u pošti, profesionalaca u veterinarskim službama, automehaničara, prijaznih poljoprivrednika, dragih umjetnika, trgovaca na malo i veliko, građevinskih poduzetnika, dobričina koji svakog jutra žure na posao u jednom od lavirinata javnih preduzeća? Koliko je takvih, u kreditima do guše, sa sitnom djecom, koji bi šutke, skrštenih ruku svjedočili ukidanju ionako krhkih demokratskih institucija sklepanih u Daytonu? Koliko njih čak priželjkuje “lijek gori od bolesti”? Koliko njih bi čak likovalo zbog uzbudljivog rađanja neke tobože obećavajuće diktature u kojoj imati funkcionalan mozak ne bi bilo poželjno?
