Rezolucija o bla-bla-bla koju je sredinom jula usvojio Hrvatski sabor nije nikakvo iznenađenje. Potvrđuje kontinuitet jedne zaluđenosti i ne zaslužuje opsežan komentar. Kod našeg zapadnog susjeda, mišljenje da je „Herceg-Bosna“ plod zločinačkih umova nije široko prihvaćeno – ni blizu. San o njenoj obnovi prirođen je partijama koje djeluju u duhu tuđmanovštine, u samoj je srži njihovog postojanja. Ni sljedbe lijeve orijentacije nisu za pohvalu: puštaju da ta maligna ideja buja i zadovoljavaju se, ako i to, mlakim, oportunističkim osudama, znakovitom šutnjom, okretanjem leđa vragu. Pošteno je napomenuti da je samo Dalija Orešković glasala protiv. A SDP? A možemaši? Bojkotirali.
Preko vlastitih eksponenata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, vlasti Hrvatske i Srbije, uz većinsku saglasnost svojih naciona, kontrolišu sve krucijalne političke procese ovdje. Preciznije, opstruiraju sve zakonodavne odluke koje bi našu domovinu mogle učiniti istinski samostalnom i prosperitetnom, da bi onda zlurado naglašavali njenu disfunkcionalnost.
Ništa se po tom pitanju nije promijenilo u proteklih trideset godina. Čudo nad čudima je da uz tako neblagonaklon komšiluk BiH i dalje uopšte postoji. Mora se čovjek namučiti da bi iščeprkao argumente koji bi ga uvjerili da Beograd i Zagreb nisu neprijateljski nastrojeni prema ovoj državi i da dugoročno ne rade na njenom slabljenju i demontaži. To se odnosi kako na političke elite tih zemalja tako i na akademsku scenu, poslovni, sportski, kulturni i poglavito književni milje, bez obzira na ideološke predznake akterâ, od ustaošoida preko praznorječivih europejaca do apolitičnih, kozmopolitskih poeta i komunističkih, antikapitalističkih moralizatora što cmizdre za prosvjetiteljskom toljagom SFRJ-a. Da Bosnu treba držati sapetu na psihijatriji i najzad otrovati i spaliti, vlada opšti konsenzus. S tim što jedni šute, luče autofikcije i prave se ludi, a drugi ne kriju svoje pogane planove. Manjina s iskrenim, informisanim probosanskim stavom mjeri se jednocifrenim procentima. Čak se čini da se iz godine u godinu osipa i da je slabija nego što je bila u godini artiljerijskog redizajniranja Starog mosta.
U vampirskom snu
Proljetos, okupljanje mračnih osobenjaka u Zagrebu. Opet neki natmureni autoritet, koji je dugo i temeljito proučavao problematiku, predlaže komadanje BiH. Nakon sto godina obilježenih najzagriženijim komadačima-praktikantima i komadačima-teoretičarima, nakon Šestojanuarske diktature i kralja Aleksandra, prastarih komadača Cvetkovića i Mačeka, komadača-komunista Miloševića i Tuđmana, komadača-književnika Ćosića, Karadžića, Bećkovića, komadača-veterana Kecmanovića i Kasapović, na ionako već šarenom komadačkom nebu zasjala je nova zvijezda u liku Ivana Pepića.
Ugurao se u ovu gužvu docent na Sveučilištu obrane i sigurnosti izloživši na jednoj turobnoj, mošnjama pretrpanoj konferenciji tradicionalista, konzervativaca i klerikalaca vlastitu zamisao o uspostavi trećeg, hrvatskog entiteta. Kao da Daytonski sporazum već nije dovoljno pocijepao svaku šumicu i potok Jedne Jedine. Ustoličenje te konfederalne jedinice (ili prevedeno na jezik real-politike: jednostranačkog feuda pod znakom šahovnice, potčinjenog Banskim dvorima) izgladilo bi, biva, međunacionalne odnose u „neuspjeloj državi“, kako je BiH okarakterisana u nazivu tematskog skupa.
Sarajevska štampa ustrijemila se na učenjakov istup uzavrelim naslovima. Birane su riječi koje potiču što uznemirenost, što tjeskobu i zebnju. Za paniku ipak nije bilo mjesta, pogotovo ne za iščuđavanje: zaigrani politolog se u svom bojadisanju političke karte susjedne mu zemlje nije pokazao originalnim. Ne pretjeruju oni koji u njegovom remapiranju prepoznaju pokušaj da se iz vampirskog sna probudi „Hrvatska Republika Herceg-Bosna“.
Osvježimo pamćenje: ta trenutno usnula tvorevina bila je, prema presudi Haškog tribunala, okosnica udruženog zločinačkog poduhvata. Za njegovu realizaciju su politički i vojni lideri, njih šestorica, osuđeni na ukupno preko sto godina zatvorske kazne. Poduga je lista zlodjela kojima su Jadranko Prlić i ostali upropaštavali i uništavali nevine živote formirajući Herceg-Bosnu i pripremajući je za aneksiju Hrvatskoj. Činjenica je da se Čovićev HDZ nikada nije distancirao od zvjerstava počinjenih u ime te paradržave. Osuđene zločince još uvijek respektuje i slavi, kao i njihovu političku ostavštinu. Stoga nema razloga da „stožernoj stranci“ vjeruje ko god se zgražava nad pokoljem u Ahmićima, logorom Heliodrom, dvjema školama pod istim krovom, nevidljivim Mostarskim zidom… A znano je da bez čvrstog povjerenja nema ni tvrdog dogovora.
Ustav BiH je tako sročen da se mapa sa zagrebačkog panela može pretočiti u pravnu realnost jedino uz plebiscitarnu podršku u državnom parlamentu, što podrazumijeva poslaničke glasove Bošnjaka, Srba, Ostalih. Ta stroga aritmetika preporučuje Pepiću da svoj crtež okači mačku o rep, osim ako u glavi nema drugačije, manje civilizirane metode da svoj koncept ostvari, primjerice kroz masakre, masovne deportacije i „humana preseljenja“, ugljenisanje sela i njihovih žitelja, dizanje džamija i manastira u zrak…
Pitanja o sebi i drugima
Njegov zagovor preuređenja, to je odavno poznata, perverzna zanimacija izvjesnog soja intelektualaca iz najbližeg nam inostranstva. Dojam je da takvi toleranciju prema pripadnicima drugih vjerskih i nacionalnih grupa ne praktikuju baš često. S druge strane, uživaju da bahato negiraju civilizacijske tekovine i samosvojnost jedne stare evropske zemlje. Preziru ili naprosto ne shvataju njene osebujne odlike i isprepletenosti. Strani su im, nerazumljivi njeni modeli međuljudske komunikacije satkani kroz višestoljetnu praksu zajedničkog življenja različitih etnokonfesionalnih skupina, čemu pridodati i razne sorte heretika i nevjernika, malobrojnih ali dragocjenih za dinamiku duhovnih traganja. Pate li ti prekrajači teritorija od alergije na šarenilo? Oblikujući se u jednonacionalnim, homogenim sredinama, razvili su gnušanje prema mozaiku, miješanju, sinkretizmu?
Sigurno među njima ima i onih koji su formativne godine proveli u pluralnom okruženju. Međutim, njihovo zrelo, profesionalno doba, nabijeno šovinizmom i ratobornošću, navodi na pretpostavku da su tokom odrastanja propustili da postave prava pitanja o sebi i drugima, da otvore oči. Moguće da ih je u tom osjetljivom periodu slomilo ljubavno, seksualno nesuglasje s osobom iz drugog naroda. Kad bi ugledali bogomolju inovjeraca, prožeo bi ih divlji osjećaj nadmoći. Jer njihov djed, pradjed je bio to i to, junak nekakav, znao bolje, osjećao dušu autentičnije, čuvao kao trofej neku zahrđalu pušku, kuburu, sablju okačenu na zid. Ukratko, krivo su tumačili darove susreta i druženja s različitima od sebe. A prilika je bilo bezbroj. Kakvi su to ljudi koji iz vode izlaze suhi kao barut?
S vremena na vrijeme, u prošlom vijeku, opsjednutost trganjem BiH izlazila je iz okvira kabinetskih misaonih eksperimenata i laćala se oružja. Tada bi se na našem tlu stvorila magluština paranoje, podesna za neopisiva krvoprolića i genocidne operacije. Banovine Vrbaska, Drinska, Primorska, Zetska, potom Banovina Hrvatska, pa marionetska strahovlada Ante Pavelića. Iako im ne volim komplimentirati, Brozovim kartografima se mora odati priznanje na pravično ocrtanoj međi centralne jugoslavenske republike. Zatim stižu devedesete, sastanak u Karađorđevu, otcjepljivanje u režiji SDS-a, međunarodni mirovni planovi, Carington, Cutileiro, Vance, Owen, Stoltenberg, secesionizam Mate Bobana uz svesrdnu potporu „oca moderne hrvatske države“. Tačku na i stavlja Richard Holbrooke, koji u vojnoj bazi u Ohiju pregovaračima zavrće ruke, a pregovaranju nevičan Izetbegovićev tim pristaje na manje nego što je morao.
Kad će komadači već jednom sjahati? Može li ih se urazumiti, preobratiti? Njihovo manijakalno insistiranje na teritorijalnoj reorganizaciji tuđe zemlje može izazvati samo otpor onih koji bi podjelom ostali zakinuti i u još opasnijem, zloćudnijem sigurnosnom položaju nego što su sad. Još nisam saznao da se neki uglednik s univerziteta, neki političar od značaja nastanjen u zloglasnom „političkom Sarajevu“ – koje se hrvatskim i srpskim hantingtonovcima pričinjava kao brlog džihadista u nestrpljivom iščekivanju poziva na konačan boj između krsta, križa i polumjeseca – kontinuirano i s entuzijazmom zalaže za čerupanje Hrvatske ili Srbije, a s ciljem da se pronađe lijek za „duboki osjećaj nepravde“ kod tamošnjih Bošnjaka, za njihove „strahove“ i „kolektivnu frustraciju“.
Čarobnjakov izum
Jutros čekirao, no nažalost ne nađoh da se na OLX-u prodaje mjerač, bar polovan, emocionalnih vibracija hrvatskog pučanstva. HDZ BiH neupitno posjeduje taj patent, ali ga i ljubomorno čuva od neposvećenih. To je donekle i razumljivo pošto se radi o fantastičnom izumu. Izradili su ga, sve ukazuje na to, prema nacrtu jednog genijalnog inženjera strojarstva, čarobnjaka srebrne kose koji se danonoćno brine za psihičko zdravlje svoje pastve.
Red bi ipak bio da stručni odbor provjeri koliko se ta sprava valjano koristi. Neka utvrde da li se ona može, uz nužne prepravke, primijeniti i na druge narode, konstitutivne ili ne, pa i na etnički neopredijeljene građane. Pa onda da izmjerimo šta svaka od tih grupacija, recimo Romi sa bihaćke Ružice, osjeća glede milion diskriminacija, institucionalnih prepreka i okova. Vrlo vjerovatno bi se na brojčaniku uređaja iščitali zanimljivi rezultati – polazište za široku i konstruktivnu društvenu debatu.
Bosanski politički čvorovi mogu se raspetljati samo ako se za okrugli sto sjeda uz neodglumljeno uvažavanje drugoga, bez skrivenih namjera i potcjenjivanja, identitetskih predrasuda. Idealno, morale bi se jednom zasvagda pokopati velikodržavne aspiracije, uključujući žudnje za političkim uokvirivanjem ummeta.
Išarani papir
Izazov bi za psihologa, kriminalističkog psihologa, bio istražiti mentalni ustroj tih zadrtih djelitelja, i to onako kako su stručnjaci sačinili opšti profil serijskih ubica. Kakvi su to tipovi koji, čim se probude, prije umivanja, prve cigarete, kafe, kajgane, najprije razmotre koju ovdašnju zabit, s obzirom na nacionalni sastav, priključiti crvenoj, zelenoj, plavoj ili žutoj mrlji na karti? Imaju oni dabome svoje istančane dileme, moralna preispitivanja, nesanice, ali na kraju se uvijek dosjete savršenog rješenja. Povlače crticu na već išaranom papiru i razgraničavaju dva zaseoka, uz dopisanu napomenu o demografiji svake etničke grupe na datom području. Prirodni priraštaj je obavezan podatak, da se zna ko bi koga mogao prestići za pet-deset godina i koga preventivno protjerati ili istrijebiti. Tek onda je trenutak da odahnu i zapute se u WC kako bi obavili nekom ugodnu, nekom tegobnu radnju koja ih stavlja u istu ravan sa svim drugim ljudskim bićima.
Kakva li je njihova lična biografija? Da li ih je predodredila trauma koju su kao mališani pretrpjeli u garaži, ili na šumskom izletu s izopačenim nastavnikom malo tamnije boje kože, malo čudnijeg imena i akcenta? Mijesila ih je u osnovnoj školi žuljava šaka siledžije iz razreda? Postaneš li tako geopolitički kasapin? Jesu li neki od njih, barem svaki treći, bili oni dječaci što svako malo padaju u tantrume? Obliveni suzama, osjećali su da im je cijeli svijet kriv a njihova volja da je iznad svijeta. Lamatali su se na podu i razbijali svaku igračku, trgali svaku slikovnicu koju bi im blaga ruka ponudila da ih smiri.
