Nisu samo materijalne i socijalne okolnosti ono što čini čovjeka. To su prije svega njegovi ideali, vizije i snovi. Jer, na putu svog ljudskog rasta, on nije samo ono što u stvarnosti jeste, nego i ono što hoće, može i treba da bude. Vrlina slijedi put stalnog usavršavanja i samousavršavanja, kako sebe, tako i ljudske zajednice. Dužnost čovjeka  je da čini sve što pomaže, ne samo razvoju i jačanju samosvijsti, nego i društvene svijesti o zajedništvu ljudskog bivstvovanja, i da na taj način afirmiše univerzalni humanizam.  I upravo to rade ljudi susreta. Ali ne samo kao idejno-konceptualzovani zadatak sistematski njegovane samosvijesti, nego i kao praktični izraz metafizičke suštine vlastitih bića o kojoj ne moraju ništa svjesno znati.

Ključne riječi

susret, vjernici, humanizam, Bog, trenutak, spoznaja, samospoznaja, rat, mir, nomen est omen

Nije dovoljno govoriti o miru

 Moramo vjerovati u mir.

I nije dovoljno vjerovati u mir

Moramo raditi na miru

Eleanor Roosvelt

Sv. Franjo je radio upravo sve to: govorio o miru, vjerovao u mir i gandijevski uporno radio na miru. O tome najbolje govori njegov susret sa sulatnom Malik al-Kamilom, davne 1219. U Damietti. Iako ništa nije išlo u prilog tom susretu, on se ipak dogodio. Ukratko, Bernard iz Clairvauxa,, francuski teolog i filozof, savjetnik papa i vladara svog vremena, svim žarom svog oratorstva poziva na križarske ratove i uništavanje Saracena pod ratnohuškačkom izmišljotinom da su „ukrali naše zemlje“. Bilo je to vrijeme izuzetno popularne pjesme o Rolandu (fr. La Chanson de Roland), koja  govori kako su lažljivi Saraceni prevarili Karla Velikog, iz zasjede mu napali vojsku i ubili najhrabrijeg zapovjednika Rolanda. Međutim, nije bilo tako kako pjesma kaže. Povijesna istina o tom melopoetski ideologiziranom događaju, kako nam je pokazuje Ivo Kozina, bila je potpuno suprotna:

„Karlo Veliki pritekao je u pomoć jednom muslimanskom plemiću koji se suprotstavio emiru iz Cordobe. Budući da je u odsustvu cara izbila pobuna u Akvitaniji, Karlo je morao natrag. Šačica lokalnih brđana (kršćanski Baski) napala je začelje njegove vojske, a među mrtvima se ni kriv ni dužan našao Roland. U takvom se vremenu Franjo Asiški odlučuje na put u Egipat, gdje stiže već spomenute 1219. godine. Muslimansku vojsku predvodi sultan Malik al-Kamil, nećak poznatog Saladina, a kršćansku Pelagije. Iako je sultan bio spreman na primirje, papin legat Pelagije je pozivao na oružani sukob. Određeni broj kršćanskih knezova htjede prihvatiti sultanovu ponudu primirja, pa i Franjo stade na njihovu stranu. Upozoravao je križare da nipošto ne idu u oružani sukob. Ali mršavog talijanskog prosjaka nitko nije slušao. Križari su napali. Doživjeli su jedan od najstrašnijih poraza. Poginulo ih je pet do šest tisuća. Al-Kamil ponovno predlaže primirje, a križari ga tek tada prihvatiše. U dogovorenom primirju Franjo je vidio pravu priliku. S jednim svojim bratom ode u Pelagijev šator i zatraži od njega blagoslov da idu Saracenima. Pelagije im najprije nije dao jer ne htjede na sebe uzimati odgovornost za njihovu smrt. Na kraju je ipak popustio. Reče da mogu ići ako žele, ali da ih on ne šalje“.[1]

Međutim, uprkos svemu, kontekstu i događajima, Franjo i drugovi shvatili su priliku. Priliku za razgovor i traženje onog ljudski zajedničkog (vjera) uprkos svemu onome (religija), što ih je razdvajalo od sagovornika.. A to je, swiftovski govoreći, paradoks da smo kao ljudi „sasvim dovoljno religiozni da bi smo se mrzili, a isuviše slabi vjernici da bi smo se uzajamno poštovali i voljeli jedni druge“.

Kao pripadnici dviju zaraćenih strana i religija sv. Franjo i sultan Malik shvaćaju upravo to: da su ljudi jedne Vjere i jednog Boga. Vjere u istog Boga! I da je upravo to dovoljan razlog, a sam rat moralno izazovna prilika za ljudski razgovor. Dakle, znali su da shvate i prihvate ono što pjesnici vide kao priliku iznenadnog bljeska apreceptivnog uma (psiholozi bi rekli – lucida intervala):

Bog je život uistinu

Jednostavno sko’vo

Kad shvatiš jedan tren

Ništa ti više nije novo [2]

 

Odnosno, i na tom tragu govoreći, ako je tačno da prilika čini čovjeka, onda nam, da bi sebe ljudski sačuvali, neprilike i neljudskost valja (u)činiti – ljudskim. Ukratko: valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Pa i u onoj najgoroj – ratnoj, u kakvoj su se obreli i ljudski susreli sv. Franjo i sultan Malik al-Kamil. Bez toga, sve je samo izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude ni lošima ni dobrima nego samo pokazuju kakav ko zaista jeste. U tom smislu prilike su jedno nepotkupljivo životno gledalo.

I ništa više.

A rat jeste, i ostaje, ogledalo veće od svih. Tako veliko da se u njemu možemo svi istovremeno pogledati i ogledati. I vidjeti sasvim dobro ko je ko, i kakav je ko. Kako pojedinci tako i kolektivi. Jer ogledalo nikad ne laže. I nije krivo ni za čiji ružan lik. Stvarnost, odnosno naša slika, može biti ružna ili lijepa, ali ogledalo ne može biti ni krivo ni zaslužno. I to je istina susreta o kojem je riječ. Sv Franjo i sultan Malik su se pogledali i ljudski ogledali u velikom ogledalu rata. Taj dogod kazuje da su se njih dvojica susreli kao pripadnici različitih religija, s jedne, i ljudi jedne Vjere, s druge strane. Monoteističke, Abrahamovske/Ibrahimovske Vjere. One iz koje dolaze njihove religije. Temelj vjerovanja te vjere, jeste dogma o jednom i istom Bogu, Tvorcu svega što postoji. Kao vjerujući ljudi umakli su zamci ideologizacije načina svog postojanja. Jer, „niko nije kriv zato što postoji, još manje zbog načina na koji postoji“. Svaki od njih sa svojih životnih i ljudskih pozicija. Kao vjernik, sv. Franjo, umakao je ideologizaciji religije. A kao vojskovođa, sultan Malik, umakao je religizaciji ideologije. Tako su obojica izbjegli srozavanju Vjere u Religiju.

Nama, ovdje, dogodilo se upravo to:

Vjera je skliznula u religiju

Religija u politiku

Politika u politikantstvo

Politikantstvo u kriminal

Postadosmo taoci tužnog i ružnog vremena kome sudbinski nevoljno, a životno oporo, pripadamo:

Vremena akademske prostitucije
Vremena politiziranog kriminala i kriminalizirane politike

Vremena materijalne i duhovne bijede

Logična posljedica toga je sumnjičavost koja porodi isključivost. Isključivost porodi netrpeljivost; netrpeljivost porodi mržnju, mržnja porodi bojovnost; a bojovnost rat. Rat u ime Boga. Jednog i istog, zajedničkog Boga u koga vjeruju i Jedni i Drugi i Treći. I ka kome svi idu. Čine to samo različitim putevima: putem hrišćanstva, putem katoličanstva i putem islama. Nažalost, iz te, krajnje nevažne razlike, progovorio je paradoks najgore blasfemije – da put do Boga – postaje važniji od samog Boga. I na tom putu oni se uzajamno tuku, ubijaju, pale i siluju, rušeći jedni drugima sve što stignu. Čine to u ime Boga koji im imperativno (dakle, bez pogodbe), zapovijeda da ne ubijaju; da ne kradu; da ne svjedoče lažno; da ne žele ni kuće ni žene bližnjega

A oni, sve to zaboraviše.

Zaboraviše Boga, Gospoda svog (Ja sam Gospod Bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene) i nađoše sebi druge bogove. Bogove zemne – (političare), po čijim zapovijedima i ubijaše i kradoše. I kuće otimaše. I žene bližnjeg svog silovaše. Tako, u svom etno-religijskom sebeljublju, izdadoše i Vjeru i Boga. Okrenuše im leđa. Danas se, umjesto Onom, nebeskom, mole i klanjaju zemnim bogovima. Živimo u vremenu religioznih nevjernika. Oni ne vjeruju. Oni samo vjeruju da vjeruju. O tempora, o mores!

Ali, da se vratimo susretu Franje i Malika.

„Nevjerojatna scena: kršćanski prosjak i muslimanski sultan, brat križara i poglavar Saracena, usred križarskog rata zajedno u sultanovom taboru u Damietti! Sultan uljudno prima Franju. Nalaže da ga se liječi, što od batina koje je dobio pri prelasku linije razdvajanja, što od malarije koja ga je duže mučila. I sultan se pita otkud mu taj čovjek u taboru. Kad već nije izaslanik, da nije kakav odbjegli vojnik ili redovnik? Franjo mu daje odgovor: nije ga poslao nikakav čovjek, nego Svevišnji Bog. Time se Franjo ograđuje i od križara i od pape“.[3] Ostajući samo s Bogom i uz Boga.

Na granici nevjerovatnog, sve djeluje toliko nenormalno da čini neizbježnim traganja i propitivanja elementarnih pretpostavki kontekstualno nepojmljivog susreta dvojice božanski uljuđenih stvorova i tog, povijesno nevjerovatnog, pedagoški poučnog – civilizacijskog dogoda.

O čemu je riječ?

Psihoanaliza nas uči da bi jedna od osnova kulture trebala biti ljubav i to u svojoj bipolarnoj izvedbi tako što u centar života projektuje ono erotsko, bilo u njegovoj direktnoj, genitalnoj formi (kod većine), ili na način zaobilaznog ostvarenja svopšte ljubavi prema svim ljudima na čemu insistiraju mudraci svih vremena. To, naravno, podrazumijeva temeljne duševne transformacije i polazi za rukom vrlo malom broju ljudi. Samo te rijetke osobe, tragom Frojdove (S. Freud) interpretacije, postaju  nezavisne od partnera/objekta, jer – sa cilja da budu voljene – vrijednost premještaju na sopstveno voljenje. I svoju ljubav, sa čulne ljubavi za pojedinca, prenose na sve ljude. „Na taj način postižu u sebi jedno stanje ujednačenog, nenarušivog osećanja nežnosti koje više nema mnogo spoljne sličnosti sa burnom genitalnom ljubavi od koje potiče“, kaže Frojd i zaključuje: „Sveti Franja Asiški, izgleda, najdalje je dospeo takvim korišćenjem ljubavi za doživljavanje unutarnje sreće“.[4] Frojd tu vrstu uživanja dovodi u vezu sa religijom gdje se „zanemaruje razlikovanje između Ja i objekata, i objekata među sobom“. Ali, kako dalje čitamo, obje te ljubavi, ona konkretna čulna, i ona široka, sa zapriječenim ciljem, osnov su „uspostavljanja nove veze sa dotle tuđim ljudima“.

To je samo dio hemeneutički dokučive pozadine susreta dvojice „autentičnih vjernika“ koji se nisu dali uhvatiti u zamku ideologizacije religije i religizacije ideologije. Ostali su vjernici zajedničke im Vjere, koju su izdigli iznad  lične pripadnosti svojim religijski distinktnim svjetonazorima: Samo vjera u dobrotu i povjerenje u čovjeka mogli su potaknuti Franju da odluči ići u neprijateljski tabor. Isto tako, samo vjera u apsolutnu pravdu mogla je uzdići sultana iznad ovozemaljske pravde, po kojoj se, logikom ratnih običaja, mogao i „trebao“ svetiti Franji zbog napada križara na njegovu zemlju i ljude. Ali nije. Bo je to, svemu uprkos, susret ljudi a ne ideja. Da su Franjo i al-Kamil ostali zakovani u ideološkim torovima svoga vremena, do susreta ne bi došlo. Ili bi Franjo iz susreta izišao kraći za glavu.[5] Tako, uzajamno benevolentno, mogu postupati samo oni koju razumiju da su svi ljudi braća i sestre po Adamu/Ademu. Za ilustraciju, uporedimo to sa neljudskim sljepilom srpskog vladike Nikolaja Velimirovića (1881.-1956.), koji u ideološkom zanosu klero-(č)etničke isključivosti, beskrupulozno udara na elementarnu istinu ljudskog zajedništva po Bogu. U pismu jednom srpskom episkopu, a povodom sinodske poslanice za Božić 1950., Nikolaj piše:

„Ja ispravljam svoje sveštenike kad govore narodu:’Bog je otac sviju ljudi’. Nije tako. Bog je tvorac sviju ljudi. A Bog je otac samo onih ljudi koji vjeruju u Sina Božijeg i u sinovstvo. Koji se god odriče Sina, taj ni oca nema“. Dakle, zaključuje Velimirović, „ova razlika između hrišćana i nehrišćana, između rođenih i stvorenih, mora se naročito isticati u naše vreme, vreme vulgarne propagande da su sve vere jednake …“.[6]

I to nije ni kraj, ni jedini primjer zidanja bolesnih zidova među religijama, kulturama i civlizacijama. Da našem vremenu nedostaju jedan sv. Franjo i jedan sulata Malik al-Kamil, najbolje svjedoči tendencija sebičnosti, odsustvo moralnosti i nedostatak duhovnosti – koje religioznost guraju u pogibeljno i planetarno opasni konzervatizam – slikovito svjedoči Jan Wicherink u svojoj knjizi „Souls of Distortion Awakening“ (Buđenje duša distorzija – konvergencija znanost i duhovnosti), u kojoj, pozivajući se na dva planetarno poznata primjera, upire prstom na porazno ljudski, muslimansko kršćanski radikalizam našeg vremena. „Muslimanski fanatici su čak odabrali put terorizma kao ispravni put za podređivanje ne-vjernika“ (…) a „George Bush, predsjednik SAD-a, se pretvorio u kristijanskog fundamentalistu (…) pa je sada herojski križar za iskorjenjivanje svog zla na ovom svijetu. Njegova je misija utemeljivanje novog svjetskog poretka. Jednostavno je podijelio svijet u dvije sekcije, one dobre i one loše, razdvajajući ih svojom ‘osi zla’! Vodi svoj osobni sveti rat, vlastiti Jihad s blagoslovom Boga za ubijanje loših momaka. God bless America – Bože blagoslovi Ameriku! Loši momci su Bin Laden i njegovi islamski sljedbenici, koji isto tako vode sličan sveti rat s identičnim namjerama, s blagoslovom i pristankom svog Boga. Obje strane tvrde kako je Božji bijes na njihovoj strani. Koja ironija“![7]

Dakle, svega tu ima, samo nema mira, čovjeka i čovječnosti. A živjeti u miru sa sobom i sa drugima, prastara je ideja i vječiti san filozofskih, pacifistički nastrojenih umova dalekog istoka. Evo samo par primjera podsjećanja na tu vrstu pacifističkih nastojanja. Kineska filozofija Velikog mira (Taiping), izraz je zagovora potpunog društvenog sklada, kao posljedice savršene smirenosti u vladanju carstvom. Ali i pomirenošću s prirodom. Yu Veliki (kineski,  大禹, pinyn Dà Yǔ; oko 2200. – 2100. pr. Kr.), „uređuje svijet pomirujući vode i zemlju“, čineći time život i ljude mirnijima. Grad vrba, kineskih tajnih udruženja, zove se Kuća velikog mira (Taiping chuang), i simbol je „mira središnje, rajske države oslobođene svih nemira svijeta“. U Egipatskoj knjizi mrtvih, jedna plovidba vodi u Grad mira. Možemo nizati i nabrajati ideje Velikog mira od arapskog Sakînah, hebrejskog Shekinah i one Pax profunda Rosenkreuzera, pa sve do Kristovig mira (duhovne kontemplacije) i indijskog shânti (traženje unutrašnjeg mira), budhističkog shântipada (stanje mira), itd. itd. Ukratko, uspostavljanje mira znači gašenje nemira i strasti, kako ličnih tako i onih kolektivnih; kako untardruštvenih tako i međunarodnih odnosa. U tom smislu, ako ikad, onda nam baš danas, u rasulu i „sukobu civilzacija“, treba životni orijentir i ruka spasa koju pruža Franjin primjer i njegova čuvena molitva:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira!
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!

Gdje je uvreda, da donosim praštanje!

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!

Gdje je zabluda, da donosim istinu!

Gdje je sumnja, da donosim vjeru!

Gdje je očaj, da donosim nadu!

Gdje je tama, da donosim svjetlo!

Gdje je žalost, da donosim radost! [8]

Polarizacija između danas sukobljenih religija na svjetskoj političkoj areni (pa i našoj regionalnoj), dovela je do iste one krstaško-ratničke  polarizacije “mi i oni”, kakva je bila u Franjino vrijeme. Ljudi su postali prestrašeni i taj strah je, svojevremeno, kaže J. Wicherink, donio George Bush-u i drugi mandat.

U isto vrijeme, daleko od masa, budi se nova svjesnost u čovječanstvu, shvaćanje kako postoji jedino Jednost u svemiru. Svi smo djeca jedne univerzalne svijesti! Ta svjesnost izgleda dolazi u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Duhovno nam je uskraćena univerzalna mudrost! (…) Čovječanstvo ima beskrajnu potrebu za duhovnom mudrošću, koja ujedinjava umjesto razdvaja, jer je separiranje osnovica svih sukoba. Bez duhovne mudrosti, osjećam kako nema nade za čovječanstvo, jer smo u potpunosti sposobni sami sebe uništiti! Mnogi su se smjestili u politici, osjećajući kako svi problemi zahtijevaju politički odgovor. No nemojte se zavaravati, jer je politika prosuđivanje s velikim slovom. A oni se nikada neće ujediniti. (u engleskom se veliko slovo nazival ‘capital’, pa to dodatno pojačava izjavu, o politici s velikim slovom, aludirajući time na kapital – op. prev.) Znanost je postala zamjena za Zapadnu religiju. Fiksiramo svoje svjetonazore uglavnom prema onom što nam znanost govori. No došlo je vrijeme, ovdje i sada, da i sama znanost prolazi kroz revoluciju, vodeći nas u novom smjeru, konvergenciji s Istočnom duhovnošću! Znanost otkriva da je konačni realitet svemira Jedno(st).[9]

Analogno rečenom, Isus govori upravo o Jednosti sebe i čovječanstva s Ocem: „Dao sam im slavu, koju ste meni podarili, da bi bili jedno, ko što smo mi jedno: Ja sam u njima, a vi u meni. Možda se dovedu do kompletne jednosti, kako bi pustili da svijet zna, kako ste me poslali i kako ste ih voljeli jednako kao što ste voljeli mene“ (Ivan 17: 22 –23).

Tu ideju Jednosti, dešifrujem kao neizgovorenu, ali praktičnu bit i suštinu Franjinog humanizma i pacifizma, možda – u jednom sasvim drugom kontekstu – najbolje i najpreciznije izražava Neil Donald Walsh, autor serije knjiga „Konverzacija s Bogom“, kad kaže:  “Jedna od najozbiljnijih krivih interpretacija je ideja da je Bog nedohvaltjiv, da je odvojen od nas. Taj nas je način mišljenja o razdvojenosti, otuđio od Božje kreacije i nas samih. Vodio je do ekonomije razdvajanja, politike razdvajanja, sociologije razdvajanja i religija razdvajanja. Moja je poruka da smo svi jedno, da nema nikakvog razdvajanja između nas i Boga, između nas i života ili između nas i bilo kog drugog”.[10] Odnosno, nastavlja dalje Walsh, ezoterično nam je učenje uvijek govorilo da ono što vidimo izvan nas, predstavlja zrcalo vlastitih vjerovanja i uvjerenja. Ako vjerujemo da je svijet težak, loš i ružan, te kako se moramo boriti i konkurirati za svoje preživljavanje, onda će se to vjerovanje reflektirati u svakodnevnom iskustvu života. Međutim, ako vjerujemo u miroljubivost svijeta, te kako ćemo u njemu sresti samo prijateljske ljude na svom putu, zračit ćemo to uvjerenje i privlačiti ljude pune ljubavi na svom putu! Kristijani imaju drugu izreku za to: ‘ono što žanješ je ono što si posijao’ (Galičani 6:7).[11]

Konačno, i na tragu gore potencirane pacifističke logike, u Kamijevoj (A. Camus), drami „Pravednici“, postoji jedan semantički specifičan dijalog ruskih atentatora Dore i Anenkova, u kome Dora razmišlja na način dostojan Franjine uljudnosti i mirotvoračke filozofije, a koji nam, u jednoj suludoj i namjenski projektovanoj „non paper“ atmosferi, hic et nunc, istinski nedostaje:

DORA

Smrt! Vješala! Opet smrt!

ANENKOV

Da sestrice. Ali nema drugog rješenja

DORA

Ne govori to. Ako je smrt jedino rješenje, tada mi nismo na pravom putu. Pravi put  je onaj što vodi životu i suncu. Ne može uvijek biti hladno.

U ime topline kamijevskog puta života i sunca sv. Franjo se, samoinicijativno i bez ikakvih prethodnih dogovora i dobijenih garancija, odlučuje na krajnje rizičan i neizvjestan put u Egipat, sultanu Maliku na noge, pod njegov šator u Damiette. Da se susretnu i da razgovaraju. Tako je i bilo. „Susret je potrajao nekoliko dana. Pred sultanom i njegovim ljudima Franjo je govorio o svom učitelju Isusu i o Trojstvu. Budući da je Franjin govor bio u očitom proturječju s onim što Kur’an kaže o poruci proroka Ise, ibn Merjeme, brat Iluminat je svakog trenutka očekivao mučeničku smrt. No ništa im se loše nije dogodilo. Naprotiv. Sultan je, koliko su mu to vladarski poslovi dopuštali, često boravio s Franjom i rado razgovarao s njim. Tu se Franji otvaraju novi horizonti. Znao je doduše i prije da su ovi ljudi, kao i on, Božja stvorenja i braća po Adamu. Ali u saracenskom taboru otkriva da su osim toga ovi ljudi njegova braća i po zajedništvu u molitvi jedinome Bogu. A Allah ne može ostati gluh na molitve svoje djece“.[12] To bi bio raison d’être (razlog, smisao), tog povijesno-pedagoški i, do danas, aksiološki još uvijek nesravnjivog susreta.

A šta, zapravo, znači – susretati se?

Etimološki, “susret” dolazi od “sresti“, “susresti“, jekavski srjesti, ikavski sristi, susristi. Odavde izvedenice: srića, sreća, susreća. I pridjevi na ьn: sretan, srećan. U tom smislu: srećan je onaj ko ide “u susret”, ko se susreće s ljudima. Samo ljudi se sreću i susreću. Idu s radošću jedni prema drugima. Neljudi se niti sreću, niti susreću. Oni se izbjegavaju, skrivaju i međusobno uhode; prokazuju i potkazuju; tlače, ganjaju i uzajamno se proganjaju. Bježe u strahu jedni od drugih. Nepomirljivo ih dijele uzajamna mržnja i nesreće.[13] Toga ovdje nije bilo. Ovdje se zbivao susret konkretnih individua u izazovno datim i povijesno demotivirajućim, negativno obojenim okolnostima. Međutim, i to je ona antropološka pozadina njihovog susreta koju valja razumjeti: „nisu samo materijalne i socijalne okolnosti ono što čini čovjeka, nego su to i njegovi ideali; on nije samo ono što u stvarnosti jeste, nego i ono što može i treba da bude“.[14] Vrlina slijedi put usavršavanja i samousavršavanja, kako sebe tako i ljudske zajednice; „dužnost je čovjeka da čini sve što je u njegovoj moći da unaprijedi svoju i zajedničku produktivnost da doprinese (razvoju i) jačanju samosvijsti i svijesti o jedinstvenosti ljudskog bivstvovanja i afirmaciji univerzalnog humanizma“.[15] I upravo to rade ljudi susreta. Ali ne samo kao svjesni, konceptualno preuzeti zadatak, nego i kao praktični izraz neke metafizičke suštine vlastitih bića o kojoj niti šta znaju niti moraju znati. Ponekad to graniči i s onim čudesno nevjerovatnim mogućnostima neosviještenog dikatata semantičke dimenzije ličnih imena aktera događaja. Shodno hermeneutičkoj širini vjersko-metafizičkog konteksta – a ne protivi se ni logici filozofije simbolizma, pa ni znanosti psihologije – pokušajmo sagledati susret i iz tog ugla. Jer, ma koliko formalno bila nevažna (nomina sunt odiosa), imena ponekad mogu biti sudbinski znakovita: nomen est omen. Ime je znak, predznak koji nešto sluti, predskazuje; ima značenje koje odgovara nekoj njegovoj osobini (npr. Dobrica, Blagoje, Srećko). Da vidimo kako ta stvar stoji i simptomatski funkcioniše u slučaju Franje i Malika u kontekstu njihovog susreta.

Ime Malik je arapskog porijekla, te ima značenje kralj, vladar. U Jermeniji Malik i danas označava plemićku poziciju, sa značenjem aristokratskog, produhovljenog soja i pripadnosti. U prenesenom smislu Malik je – ne samo onaj koji je rođen da vlada, nego i onaj koji  rođen za velika djela; „onaj koji će u svemu biti uspešan; sposoban; veliki; veličanstven“.[16]

Ustaljeno tumačenje imena Franjo je “mali Francuz” jer je ime postalo poznato po Giovanniu Bernardone, poznatom kao sveti Franjo Asiški kojeg je otac tako nazvao od milja (Frančesko), jer mu je majka bila Francuskinja. Međutim ime Franc (njem. Franz) je bilo poznato još i prije Franje Asiškog a značilo je “pripadnik plemena Franci”. Franci su bili germansko pleme koje je nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva vladalo područjem današnje Francuske, ondašnje Galije i današnje Njemačke. A samo ime plemena “Franci” je izvedeno od germanske riječi “frei”, što znači “slobodan”.[17] Imenu se također pripisuju značenja fleksibilan, razborit, iskren, saosjećajan i komunikativan.

Ergo: slutimo da samo tako saosjećajno-produhovljene, slobodne, uspješne i fleksibilne ličnosti, poput Franje i Malika, mogu da s izdignu iznad rigidnog egoizma, agresivne netrpeljivosti i monopolske nastrojenosti moćnih. „Netrpeljivost uvek znači i neprihvatanje ljudi kao takvih, jer se teško može odvojiti stav prema ljudima od stava stava prema njihovim raznolikm idejama. I upravo je za prevazilaženje netrpeljivosti neophodno saznanje da se ne može živeti u protivstavu prema drugima. Zato nije opravdano očekivati da mogu evoluirati prema tolerantnosti destruktivne, jako narcisoidne i veome primitivne osobe“.[18] Ako rečeno reduciramo na simbolički i ponašajno-simptomatski znakovite segmente značenja njihovih ličnih imena, onda slijedi da su se susreli iskreni komunikativni ljudi, fleksibilni, rođeni za velika djela, i aristokratskog, uzvišenog plemenitog, gospodstvenog duha. I da je njihov susret bio predodređen već behavioralnom logikom značenja njihovih imena. Imamo li spisateljsko pravo na tu vrstu interpretativnog iskoraka? Neka ostane neodgovoreno! Ali, saganovsko sigurno imamo. Jer, kako kaže Carl Sagan, „Isplati se držati otvoren um, ali ne toliko otvoren da vam mozak ispadne“. Dakle, gledaćemo da zadržimo spoznajno-simboličku otvorenost uma, a da nam mozak ipak ne ispadne.

Naime, običajna veza zbilje i imena, koju ovdje pokušavamo da uspostavimo, zasnovana na je simboličkoj snazi prastarog fenomen koji ima svoje mjesto u tradicionalnim kulturama mnogih naroda. Ali, ni moderna humanistička znanost, ni umjetnost, ne mogu bez ozbiljnijeg odnosa spram simbola. Jer, “živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama” (J. Chevalier). U konkretnom slučaju – P. Grison pisac, likovni kritičar i stručnjak za civilizacije Dalekog istoka, pokazuje nam široku lepezu običajnosti koja svoje uzavrelo šarenilo gradi na učinkovitoj moći simbolike imenâ. Čini to polazeći od Boga.

Simbolizam i upotreba Božjeg imena, kaže Grison (Pierre Grison), konstanta su u svim teističkim religijama, te njima bliskim oblicima buddhizma (inače poznatog kao “religija bez Boga”). Slijedeći židovsku tradiciju te vrste, vidimo da tri imena “izražavaju samu bit božanstva, a glavno je Tetragram, tajno ime koje smije izgovoriti samo veliki svećenik. Druga imena (Adonai, Shaddai…) označuju božanske povlastice ili svojstva. Sam pojam svojstava…u islamu se veže za devedeset i devet Božjih imena koja je, između ostalih, komentirao al-Ghazzālī…”. Otuda uobičajeni fenomen prizivanja Božjeg imena nošen uvjerenjem “da je u prizvanom imenu zbiljska prisutnost“. Na tragu indijske duhovne tradicije “ime i oblik (nâma i rûpa) bit su i supstancija individualne pojave: ona je njima određena”. Upravo zato, ogromna važnost ispravnog imenovanja koje srećemo kod Kineza gdje snaga imena odlučuje o ustroju imenovanog svijeta. Postoji čak filozofija, “škola imenâ” (Ming Jia), koja ontologizirajuću moć imena konzekventno slijedi do njenih “krajnjih granica”. Slično je i kod starih Egipćana, koji u imenu vide mnogo “više od znaka raspoznavanja” i, vjerujući u tvoračku moć imena, interpretiraju ime kao “bitnu dimenziju individuuma”.

Zahvaljujući svojoj nesumnjivoj moći “ime je bremenito značenjem” i stoga je vjerovanje već i u samo ime, neupitna konstanta tzv. primitivnog mentaliteta. Međutim, ni prastare tradicije civilizovanog Zapada, nisu imune na učinkovito-funkcionalizirajuće poimanje ličnih imena. Tako, npr. Kelti, pripadnici izumrlog evropskog naroda (Britanija, Galija i dr.), svojevremeno njeguju “zbiljsku ekvivalentnost između imena osobe i njenih teoloških ili društvenih funkcija”, i neporecivo vjeruju u vezu između imena i izgleda, ili – načina ponašanja osobe. Otuda u Galiji i Irskoj čitavo mnoštvo teoforičkih antroponima. Neka teoforična imena – imena koja sadrže ime Boga uopće ili nekog posebnog božanstva – zadržala su se do modernih vremena: npr. grč. Teodor (Božji dar); fen. Hanibal (dar Boga Bala); hebr. Mihael (tko je kao Bog?). U naše doba, švajcarski psihijatar Carl Gustav Jung, baveći se fenomenom još neobjašnjivog sinhroniciteta (bezuzročne povezanosti), “sretne pogotke” podudarnosti nečijeg imena i njegove životne zbilje (pažljivo ih razmatrajući u jednoj fusnoti), ambivalentno, ali sasvim ozbiljno, se osvrće na Štekelovu (W. Stekel), predpostavku o “uvjerljivim posljedicama imena”.

O čemu je riječ?

Teško nam je, kaže Jung, odrediti značenje pojave koju Štekel zove ‘prinuda imena’. Što on time misli, katkad je sasvim groteskna podudarnost između čovjekova imena i njegovih čudnih osobina ili poziva. Primjerice gospodin Gross (Veliki) boluje od obmane veličine; gospodin Kleiner (Manji) ima kompleks manje vrijednosti. Sestre Altmann su se udale za dvadeset godina starije muškarce. Gospodin Feist (Debeli) je ministar prehrane; gospodin Rosstäuscher (Trgovac konjima) je pravnik; gospodin Kalberer (teliti se) je liječnik specijalist za porode; gospodin Freud (Veselje) pobornik je principa zadovoljstva. Gospodin Adler (Orao) volje za moći; gospodin Jung (Mlad) ideje preporoda, itd. Je su li ovo, pita Jung, hirovitosti slučaja ili uvjerljive posljedice imena, kao što se čini da Stekel pretpostavlja, ili su to samo “smislene podudarnosti”? (Die Verpflichtung des names, Zeitschrift für Psyshotherapie und medizinisce Psychologie, Stuttgart, III, 1911., str. 110 i dalje).[19] 

Ali, ma šta to bilo, Franjo i Malik su, biografski gledano, dovoljno simptomatični primjeri slaganja imena i zbilje da Štekelovu simboličku antroponimiju, makar neznatno i retrospektivno, učine zasnovanijom i uvjerljivijom znanstvenom disciplinom, nego bi to bila bez životnih sudbina i primjera njih dvojice. Naravno, racionalno bježeći od bilo koje vrste nekritičke apodiktičnosti, s jedne, i gnoseološke otvorenosti uma kvantne fizike, s druge strane, valja reći da je u našem krajnje kompleksnom, beskrajno nepredvidljivom svijetu, sve  moguće. Tačno onoliko, i u onoj mjeri, u kojoj – ništa nije zagarantirano.

Sutješčica, maja, 2021.

[1] http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/sveti-franjo-i-sultan-31

[2] A.M. Imamović, Od jada zarada, Sarajevo, 1971.

[3] Ibid.

[4] S. Frojd, Iz kulture i umetnosti, in: sabrana dela I-VIII, knjiga 5, Novi Sad, 1973. str. 307-308

[5] http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/sveti-franjo-i-sultan-31

[6] Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. tr. 137.

[7] http://www.vukovarka.hr/dokumenti/bdd.pdf

[8] XXX Suvremena katolička encikopedija F – LJ, Split, 2005. str. 28

Iako autorski nije Franjina, ova molitva je franjevačka  po svojoj pacifističkoj intenciji, sadržaju, njegovom senzibilitetu i duhovnosti.

[9] http://www.vukovarka.hr/dokumenti/bdd.pdf

[10] http://www.vukovarka.hr/dokumenti/bdd.pdf

[11] Ibid.

[12] http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/sveti-franjo-i-sultan-31

[13] Cf. E. Bajtal, Čovjek u zrcalu knjige, in: https://www.tacno.net/sarajevo/esad-bajtal-covjek-u-zrcalu-knjige-2/

[14] Arif Tanović, Etika i politika – rasprave i članci, Sarajevo, 1973. str. 49

[15] Ibid.

[16] “https://znacenjeimena.net/poreklo-i-znacenje-imena-malik/”

[17] “https://www.znacenje-imena.com/franjo”

[18] Rade Bojanović, Autentična i neautentična ličnost, Beograd, 1989. str. 59

[19] Cf. Esad Bajtal, Govor tame, Sarajevo, 2007. str. 162-165

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime