POEZIJA SELME ASOTIĆ: Sve što dotakneš počne da reži

Lekcije o ratu

Nikad se ne završava.

Poslije kandila, rafala i generala dolazi

intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.

U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš

lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu

možda odgođenu, ali neumoljivu

kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.

Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare

na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek

predaje dijete vojniku. Njegove oči

oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,

na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:

Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente

u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici

američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš

na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,

borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi

pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.

Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se

čokoladica u šakama Unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu

Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,

tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.

Nikad se ne završava. Ovo bježanje.

Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst

zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.

Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda

sumnjivog porijekla. U prolazu

govoriš ispeglanim košuljama: Znate li

za kruženje kostiju u prirodi. Čovjek je najprije

koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,

kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,

ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.

Za praznik puknu

vatrometi, ti šmugneš pod stol.

Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.

Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala

dolazi investitor. Tvoj prezir pupa

prelijep i svet. Na Tviteru čitaš

kolumnistu Nju Jorkera: Suosjećajnost nije prva stvar

koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.

Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.

Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš

odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:

Uredu je, stari, ja te se još sjećam.

Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,

na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema

šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,

samo ti i tvoj rat.

Izvor: Žurnal

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI