Razgovarao Amer Bahtijar/ Tačno.net
Gospodine Šahmanoviću, u Vašim djelima centralnu ulogu ima figura Arifa – što je, naravno, višeznačna figura u islamskoj filozofskoj tradiciji, mistiku posebno. Je li Arif u Vašoj prozi čovjek koji zna – ili onaj koji stalno zna da ne zna? Gdje je granica između spoznaje i tišine?
Mislim da bi obje, i spoznaja i tišina, kao procesi koji traže vrijeme i određeni oblik prakse, trebale ići ruku pod ruku, to jest da jedna uvjetuje drugu, i obratno. Međutim, onaj koji pronađe tišinu sa sobom i svijetom ne mora nužno spoznati, bolje se pitati šta je to spoznaja i koliko je ona zapravo individualna.
Arif je onaj koji je na putu spoznaje i uvijek dođe do istog zaključka – da ne zna i da vjerojatno neće nikada pojmiti ocean mogućeg znanja. To je ujedno i suštinski problem moderne znanosti što pretendira da kompletno stvaranje i samog čovjeka zaodjene u vlastitu paradigmu. Utoliko tu nema mjesta za filozofiju, osim u terminologiji kojom se koristi fizika, koja također ide u određenom pravcu koji isključuje fenomene, i teorija koje ne podržavaju uspostavljeni tok. Možda u budućnosti dođe do „aha“ efekta?
Kada se upustimo u pojam bitka – ne u dnevnom, nego u Heideggerovom, Ibn Arebijevom ili Plotinovom smislu – šta je po Vašem mišljenju temeljna greška modernog čovjeka u odnosu prema vlastitom postojanju?
Upravo taj povratak na biće kod Heideggera ključni je obrat, što je kod Arebija istoznačnica sa stvaranjem, to jest božanskim atributima, taj raskid s bitkom ujedno je i krik modernog čovjeka za onim što on jest. U pustinji svakodnevnice i kulturi nametanja mi zapravo svjedočimo epohi sveprisutnog materijalizma i destrukcije ljudskog i društvenog bitisanja, što je u mom čitanju Heideggera jedan „prirodni nihilizam“ i povođenje za površnim senzacijama, a što vodi ka izgubljenosti, strahu, bezobzirnosti i uništenju, čemu danas svjedočimo. Smatram da aludira na povratak samom sebi, u kuću bitka, u prapočelo ljudskog, iz kojeg smo poodavno prognani. I sada nas svim alatima za dezorijentaciju i manipulaciju bombardiraju i nude nam Potemkinova sela ne bi li ovladali našim bićem i sunovratili napose čovjeka i u konačnici civilizaciju doveli pred propast.
Vaša književnost često ulazi u zonu gdje se dotiču islamska, katolička i filozofska tradicija. Pojavljuju se svećenici, Arif, vječni putnici. Šta spaja Rumija i svetog Augustina? Može li se molitva desiti i bez Boga – ili je Bog ono što se događa kad čovjek moli?
Spaja ih erudicija i jedna nepresušna težnja za usavršavanjem u duhovnom i praktičnom smislu, što je mnogima danas strano. I upravo ta „bačenost“ u egzistenciju određuje naše živote u velikoj mjeri. Izvan te slike tražimo osamu, samoprilaženje, meditaciju koja afirmira našu esenciju i podstiče ono najbolje u nama. Ta izloženost i tehnološka sveprisutnost koja je oduzela mir i fokusirano djelovanje, upravo ta borba određuje koliko smo ono što jesmo ili će prevladati lažna nadobudnost nekih naučnika koji čovjeka pretvaraju u digitalni oblik. Stoga je molitva jedan oblik razgovora sa samim sobom i tu se dešavaju najnaravnije stvari koje neposredno iskustvo dovode do egzaltacije.
Sve forme su samo sjene, dok značenje zadobijaju pregnućem. I upravo je taj oblik mindfulnessa (svjesne kontrole misli) nešto što bih preporučio svima u ovom vremenu.
U jednoj sceni iz Vašeg romana svećenik i Arif sjede i šute. Je li šutnja zajednička svetost svih mistika, svih proroka i svih izgubljenih?
Šutnja je zlato, kako kaže jedna poslovica. I tu učitelj pretvara te plodove u zlato, to nije neka naročita alkemija mada joj nalikuje, već se radi o individualnoj težnji ka uistinu jednoj školi življenja.
Pomirenje u Mostaru je izazov i metafora. Može li se grad zaista pomiriti ako duhovi prošlosti nisu simbolički pokopani, ako rat još traje u jeziku, arhitekturi, svakodnevici? Može li mir postojati bez istine – i da li je istina uvijek nužno razorna?
Istina je uvijek oslobađajuća, međutim do nje treba doći. Također nisu svi spremni da je čuju i, najzad, da je razumiju. Baš u tom mraku postoji šansa da se iskorači, da se skine ljuštura u kojoj smo svi živjeli i odrastali. I danas, nažalost, konstantno nam podmeću lažne narative, znanje bez znanja, povijest bez povijesti, rad bez rada, obrazovanje bez odgoja itd.
Mir kao kategorija – često zanemarena u političkom govoru – kod Vas postaje misaona i egzistencijalna središnjica. Je li mir, kako je pisao Al-Gazali, više stanje duše nego društva? Možemo li biti nosioci mira ako u sebi nemamo tišinu?
Sigurno da mir polazi od pojedinca i svi na neki način sudjelujemo u gradnji tog danas pomalo apstraktnog pojma. Imam dojam da je većina željna upravo mira i tišine, i da su svi narativi koji proizvode ratove samo odraz marionetskih, ucijenjenih pojedinaca i oligarha koji žele da kontroliraju određene procese u svijetu ili da zgrabe resurse koji pripadaju svima nama. U tom mraku se vrti globalni poredak, gdje jedni koriste politiku za manipulaciju i globalne igre moći, a onda counterstrikovski iz udobnih fotelja zasipaju nedužne civile raketama i bombama, ili to rade suptilnijim metodama kontrole i usmjeravanja pažnje da bi provodili svoje sulude ideje.
Vi pišete prozu, ali ona je na granici filozofije i poezije. Ne liči li to na Tomu Akvinskog, koji je, pred smrt, zašutio i rekao da je sve što je napisao „slama u poređenju s onim što sam vidio“? Je li i Vama književnost samo pokušaj da se kaže neizrecivo – i zna li pisac kad treba stati?
Mi nemamo neku vrstu angažirane književnosti, i s tim u vezi nepisanjem o društvenoj stvarnosti nekako kao da bježimo od onoga što nam se događa svakodnevno. Ne mislim na moju knjigu, prevashodno imajući u vidu da dekonstrukcija u književnosti nudi obilje alata za pisanje i tretiranje tema koje su od značaja. Pripremam zbirku poezije koju sam utkao u prozu, više o tome u narednom periodu.
Također nisam primijetio, možda griješim, ideje koje su krasile neke od velikih epoha u književnosti. Bilo je i pogrešnih, naprimjer u ovom djelu glavni junak iznosi jedno iznenadno rješenje koje nije naročito literarno, štaviše djeluje konstruktivno.
Skrajnutost pozicije filozofije koja je svedena na rasprave znanstvenika ili tehnoloških magnata bolje reći milijardera o tome šta je epohalno mišljenje, što bi rekao Heidegger, ili šta je čovjek na evolucijskoj skali i kakva je njegova uloga u budućnosti s obzirom na brze tehnološke skokove?
Povratak metafizike vidim kao važan segment za filozofiju u odnosu na znanost, to jest kao jedan most ka humanijem razvoju, uz otvaranje novih metodoloških pristupa o kojima sam pisao u prvoj knjizi.
Vaši likovi su često bezimenici ili nosioci simboličkih imena. Je li to zato što govorite o univerzalnim pozicijama, o duhovnim stanjima, a ne o društvenim ulogama? Je li Arif u svakome od nas – ili je to figura koja se ukazuje samo onima koji dugo lutaju kroz tamu?
U Qalanderu sam nastojao da osvijestim čovjekovu dualnost, sukob glavnog junaka i antijunaka, to jest univerzalnu borbu dobra i zla, koja oblikuje zaplet, taj nevidljivi ciklični splet povijesnosti kroz putovanje iz prošlosti u sadašnjost i budućnost, i koja se napose literarno prelama na nama i uzrokuje sukobe, krize, nesporazume.
To je jedna svojevrsna nesposobnost ili nemogućnost da se vidi to Arebijevo „jedinstvo egzistencije“ i prevlada ono što donosi antagonizam, u jednu pozitivniju sliku jedne bogate kulturne, književne i duhovne stvarnosti kakva je Bosna i Hercegovina još od prahistorijskog, pa srednjevjekovnog perioda, sve do danas. Mi živimo u nekoj vrsti „ukradene“ povijesti koju smo prepustili raznim imperijama da je pišu umjesto nas samih ili je ona pod utjecajem tih sila izgubila svoju nit vodilju.
Arif živi u svima nama, samo mu treba dati prostora da izađe na površinu i tako pokaže put nakon dugog lutanja, a to je nesumnjivo povratak samom sebi kroz duhovno putovanje.
Kada pišete, jeste li Vi više svjedok ili prorok? Čovjek ili promatrač izvan vremena? I da li književnost, u vremenu buke i banalnosti, još ima snagu da uznemiri, da preobrazi, da iscijeli?
Nastojim biti promatrač, i to onaj objektivni, koliko sam u tome uspio, neka drugi sude, također i podsjetnik ili netko tko gleda prema naprijed. Književnost vidim u Aristotelovom smislu onom koja mora da izazove emociju i naposljetku katarzu, što je pomalo nespojivo s ovim vremenom. Međutim, držim da ima iscjeliteljsku funkciju. I kroz priču se možete poistovjetiti i možda nakratko izaći iz neke slike svijeta ili traume koja je obilježila vaš pogled na svijet i nakratko ući u neki vidokrug koji transcendira proživljenu ili često nametnutu patvorenu sliku koja se nameće novim generacijama. Mnogo se piše o prošlosti, to je znak da nismo izašli iz tog narativa. I često slušamo o istoj u medijima, i to na jedan krajnje manipulativan i dnevnopolitikantski način, što je uvreda za žrtve, ali i za cjelokupnu javnost koja je bombardirana takvim istupima.
