Photo: Robert Michael/ /DPA/PIXSELL

U Bosni i Hercegovini, državi podijeljenoj politički-teritorijalno, u kojoj tri decenije dominaciju u vlasti čine nacionalne partije i gdje je etničko prioritetno u odnosu na bilo koji segment života, najvišu cijenu plaća radništvo.

Zakoni koji regulišu radno-pravnu oblast u nadležnosti su entiteta, pa iako su svojim sadržajem gotovo identični, sprječavaju radništvo/sindikate da zajednički djeluju u ostvarivanju svojih prava.

U takvoj državi radnička klasa dočekuje i ovaj 1. maj – Međunarodni praznik rada. Bez razloga za slavlje, bez volje da makar taj dan izađe na proteste.

RADNICI U SVE TEŽEM POLOŽAJU

Pandemija COVID -19, a sada ruska agresija na Ukrajinu, već tri godine povod su da vlade Federacije BiH i Republike Srpske gotovo ništa ne čine kako bi se poboljšao položaj radnika, posebno onih u realnom sektoru koji jedini i stvaraju novi dohodak.

„Sada smo u vjerovatno nikada težoj situacije od završetka rata u BiH, a posljednjih mjeseci je situacija sa cijenama postala toliko alarmantna da ni zvaničnici iz Vlade FBiH više ne mogu poricati realnost u kojoj većina radnika nastoji preživjeti s platom od 500 KM“, upozorava Selvedin Šatorović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH.

Šatorović: Vjerovatno smo u nikada težoj situaciji od završetka rata u BiH

Njegove riječi najbolje ilustruje podatak da su iz mjeseca u mjesec minimalni troškovi života četveročlane porodice iznad 2.000 KM, dok je prosječna plata tek posljednjih mjeseci nešto iznad 1.000 KM, no najveći broj radnika ne zarađuje više od 500 maraka. Identični podaci vrijede i za RS u kojoj čak 40 posto radnika, od njih 270.000, prima minimalac. Kada se tome doda da 20 posto zaposlenih ima platu između 600 – 800 KM, onda je jasno da je prosječna plata od 1.000 maraka pusti san većini zaposlenih u ovom bh. entitetu.

Od 2015. godine u oba bh entiteta radnička prava kontinuirano se urušavaju, saglasni su sindikalni predstavnici.

Šatorović naglašava da da se položaj radnika u Federaciji BiH dodatno pogoršao od dolaska Vlade na čijem je čelu Fadil Novalić.

To se, naglasio je, posebno vidi od kad je ta vlada u tehničkom mandatu jer je kontinuirano najviše energije ulagao u izmjene radnog zakonodavstva na štetu radnika i radnica, ukidanje kolektivnih ugovora kao mehanizama zaštite prava radnika, ali i jedinih pravnih akata kojim se definišu materijalna prava svih radnika u Federaciji BiH (kroz Opći kolektivni ugovor) i zaposlenih u pojedinačnim sektorima (kroz granske kolektivne ugovore).

O istim problemima govorili su i predstavnici Saveza sindikata RS i nekoliko nezavisnih sindikata koncem aprila na javnoj debati u Banjaluci. Jedan od ključnih problema je činjenica da, iako je u RS-u 1. januara 2016. godine na snagu stupio novi Zakon o radu, ni do danas nije potpisan opšti kolektivni ugovor.

Danko Ružičić, predsjednik Granskog sindikata kože, obuće i tekstila RS, podsjeća da bez opšteg kolektivnog ugovora nije moguće potpisati ni granske kolektivne ugovore. Time su najviše pogođeni radnici zaposleni u realnom/privatnom sektoru, gdje se radno-pravni odnosi regulišu pravilnicima o radu koje donosi poslodavac, bez saglasnosti sindikata.

INFLACIJA RASTE, PLATE ISTE

Za poslodavce i Vladu RS pandemija korona virusa bila je dobar alibi da se obustavi gotovo svaki oblik socijalnog dijaloga, koji, iako smo ušli u drugu postpandemijsku godinu, nije obnovljen.

Ružičić naglašava da privatnim poslodavcima nije u interesu da sjednu za pregovarački sto i učine bilo kakve ustupke u cilju poboljšanja materijalnog položaja radnika. To je posebno došlo do izražaja nakon što je Vlada RS najavila da će zaposlenim u javnom sektoru povećati plate za 10 posto kako bi se djelimično ublažile posljedice rastuće inflacije. Isti poziv upućen je i privatnom sektoru, iz kojeg su pak odgovorili da nema osnova za povećanje plata pošto je ovaj sektor već opterećen porezima i doprinosima na plate koji iznose 70 posto bruto ličnog dohotka.

Ružičić: Privatnicima nije u interesu da učine bilo kakve ustupke u cilju poboljšanja materijalnog položaja radnika

Međutim, Ružićić ističe da, za razliku od radnika, privrednici nisu pogođeni pandemijom.

„Naprotiv, u 2020. godini ostvarili su 1,9 milijardi KM dobiti, a godinu kasnije novi rekord“, kazao je Ružičić i dodao da raste samo profit – ali ne i plate.

Stoga smatra da bi bilo neophodno da se u zakonu propiše da radnici koji proizvode profit svojim poslodavcima, dobio dio tog profita kroz plate. To nije nemoguće, takva zakonska rješenja postoje u mnogim zemljama na zapadu, saglasni su predstavnici sindikata.

Pandemijom su bili posebno pogođeni zdravstveni radnici, no ni sav trud koji su uložili u borbi s do tada neviđenim virusom i novim uvjetima rada nije doveo do sistematskog rješavanja njihovog materijalnog položaja.

Mirko Šerbedžija, predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS, kaže da jednokratna materijalna pomoć koja je medicinarima isplaćena u prvoj pandemijskoj godini nije riješila nijedan od njihovih problema.

„Vlada RS kao poslodavac, kao i uprave zdravstvenih ustanova, socijalni dijalog sa sindikatima konstantno odlažu“, navodi Šerbedžija.

To za posljedicu ima kontinuiran odliv zdravstvenog kadra, a taj trend će tek još rasti jer tržište rada EU im nudi ne samo daleko veće plate, nego i znatno bolje uvjete rada.

Kada se ovome doda i razjedinjenost sindikalne scene u oba bh entiteta, ali i činjenica da su veliki savezi postali mastodoni koji uglavnom okupljaju i štite zaposlene u javnom sektoru, radnicima se ne smiješe bolji dani.

ODLAZI NAM RAJA

Još jedan od problema koji otežava položaj radnika u BiH jeste zabrana sindikalnog organizovanja. Iako je to pravo radnicima garantovano i zakonima o radu i Konvencijom Međunarodne organizacije rada čiji je BiH potpisnik, u realnom sektoru najveći broj radnika nije sindikalno organizovan. Poslodavci svako sindikalno organizovanje kažnjavaju otkazima, o čemu svjedoči i primjer banjalučke tvornice obuće Bema.

A inspekcijski organi i nadležni sudovi od toga svjesno okreću glavu pa vlasnici takvih preduzeća ostaju nekažnjeni zbog kršenja zakona.

Prema podacima koje je prikupio SSSBiH, Bosnu i Hercegovinu je tokom 2021. godine napustilo više od 180.000 ljudi. Među njima je najviše kvalifikovanih radnika.

Photo: XINHUA/PIXSELL

Ekonomski analitičar Zoran Pavlović smatra da je situacija loša, između ostalog, i zato što sindikati, nevladine organizacije i profesionalna udruženja, nisu jedinstveni u borbi za očuvanje radničkih prava.

„Ostajemo bez radne snage, koja je najznačajniji resurs za očuvanje i napredak privrede. Kvalitetni radnici odlaze, ostaju nam osrednji poslušnici sa kupljenim diplomama, od kojih niko nema mnogo koristi“, kaže Pavlović.

Trend odlaska radne snage se ne zaustavlja, ali ni poslodavcima ni vlastima u ovoj državi to i dalje nije alarm da počnu mijenjati svoje politike i odnos prema radnicima. Otuda je sve izvjesnije da će u BiH, a sada je već to slučaj u sektorima građevinarstva, zdravstva, ugostiteljstva i turizma, nedostajati radnika, pa će ili doći do kolapsa tih grana, ili će se posezati za uvozom jeftine radne snage kojoj će i ovo bosansko malo u vidu zarada biti dovoljno.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime