Kada uveliko živiš drugo poluvrijeme svog života, s nadom da još uvijek nije počela sudijska nadoknada, dođeš i do tema od kojih si godinama bježao ili mislio da nije još uvijek vrijeme pričati i razmišljati o njima. A onda se pojavi pandemija, odlazak na sahrane i dženaze dragih ljudi skoro jednom sedmično.

I razni običaji, kakvi još uvijek postoje samo na našim prostorima.

To je ta neobična ljepota raznolikosti i u najtežim momentima koje preživljavamo. Pa sam jednom na pitanje mog sina odgovorio, onog dana kad dođe moje vrijeme za odlazak s ovog svijeta volio bih da tu bude Željina zastava i plavi šal kojeg sam decenijama sa ponosom nosio oko vrata, da trubač svira Grbavicu i da upalite par baklji.

Jer FK Željezničar je moja najveća religija i vjera, moja ljubav koju sam naslijedio od oca, ljubav koju sam s ponosom prenosio svojoj djeci, a sada i unučadi. Ljubav koja nema cijenu i ljubav sa kojom se rodiš i odeš na neki drugi svijet. Ne postoji način da izračunam koliko puta sam izgorio na sunčanoj tribini stadiona, koliko se puta smrznuo, koliko puta pokisnuo, koliko puta otišao svojoj kući sretan, a ponekad i tužan ili ljut.

Foto: Stih Tifine “Grbavice” na službenom ulazu u stadion

I niti jedan taj osjećaj me nije spriječio da i iduće subote ili nedjelje budem na istom mjestu, ponosno držim podignut plavi šal i i sveg srca pjevam našu Grbavicu. Jer odlazak na utakmicu nije samo sportski doživljaj, nije obično druženje sa dragim ljudima.

Odlazak na Željinu utakmicu je i obaveza, obaveza zbog koje sam ponekad ostavljao hladovinu jadranske plaže, mirise borovine i Copertona,  te vozio satima do naše Grbavice i nazad, samo da bih bodrio našeg Želju.

Kada sam sa pokojnim ocem prvi dan nakon reintegracije došao da vidim u kakvom stanju je naš stan, koji je bio na liniji fronta i do temelja devastiran, čini mi se da sam u očima svog oca primijetio više tuge kada je vidio kako je srušena i uništena naša Dolina ćupova. Kao da je tog trenutka stan bio manje važan.

Foto: Stadion Grbavica (desno na slici), koja je poptuno devastirana u ratu, uz pomoć navijača iznikla je iz pepela u veličanstveni mali stadion

A onda ponos nakon svake pobjede, pa polako pretvaranje ruševine u hram fudbala, pa nezaboravni Zubandan, titule, kupovi, istočna tribina, teren, reklamni panoi… Grbavica je u našim očima postajala ono što smo oduvijek željeli da bude. Engleski stadion, lijep i ćust, taman kako i treba da bude stadion u samom gradskom jezgru.

A onda kao da nas je neko urekao, pa je sve krenulo nizbrdo. Nekoliko titula izgubljenih u glupim utakmicama sa puno slabijim protivnicima, odlazak igrača, mijenjanje uprave, lični interesi, nekoliko i nesretnih okolnosti, nekoliko sudijskih grešaka i kao da je sve krenulo prema dole. Neki dan mi prijatelj reče:

„Zvone, ima klubova kojima je svejedno ima li pandemije ili ne. Ionako ne bi imali više navijača. A vidi našeg Želje, kao da su zaboravili igrati bez naše podrške?“

Možda ima i u tome istine, jer nije isto izaći na prazan stadion i motivisati igrače da daju sve od sebe, kao što je možda puno lakše naći motiv pred punim tribinama. I još sa pjesmom koja bi trebala biti dodatni motiv svakome na terenu, jer ako smo mi ginuli za slobodu i našu Grbavicu, vala možete i vi na terenu!

Prema nekim podacima, prva zvanična utakmica FK Željezničar je odigrana sa SAŠK-om 17. septembra u 16 sati. Na igralištu je bilo oko 500 navijača, a SAŠK je pobijedio 5:1. Dakle, u ovoj godini Željezničar slavi sto godina svog postojanja. Rijedak jubilej kojim se još uvijek ne mogu pohvaliti ni mnogo poznatiji, uspješniji, ili bogatiji svjetski klubovi.

A u ovoj za sve nas koji volimo Želju posebnoj godini, naš Željo tavori na prvom mjestu druge polovine tabele, sa velikom šansom da neko evropsko takmičenje gleda samo na TV-u. Je li baš to moralo da se dogodi baš ove godine? Razumijem da je pandemija urušila i mnogo bogatije i organizovanije klubove, iz puno bogatijih država od naše.

Ali zar baš ove godine da se tako mijenjaju uprave, treneri, da rade sujete, da rade podmetanja, da se biraju predsjednici preko interneta i na osnovu obećanja, zar baš ove godine da ispliva sve ono što ne valja?

Siguran sam da će Željo nadživjeti sve nas, da će uprkos svemu klub i dalje živjeti i da će se jednog dana roditi i novi Džeko, da će u Dolinom ćupova vladati neki novi Đelo, Buki, Meša, Žvaka, Fićo, Rade, Folcika, Škija, Švabo, Čobo, Jozo, Tica i mnogi drugi koji su slavu našeg kluba pronijeli širom Evrope. Ali ne zaboravite nikada i na onog 12-tog igrača, onu armiju navijača koja je svake sedmice na stadionu, koja je od svojih usta odvajala novac za stolice, za izgradnju tribine, onu armiju za koju vrijeme, kiša, sunce, snijeg ili ostale nepogode ne predstavlja ništa.

 

Ne zaboravite na one koji grme sa Juga, one koji podržavaju sa Sjevera i one koji su na sredini na Istoku. Mi to nismo zaslužili. Nismo zaslužili da vaše sujete, da vaša prepucavanja, da vaši lični interesi i korist koju imate od Želje, naš klub stave na sedmo mjesto.

U godini koja je jubilarna i po mnogo čemu posebna.

Ne zaboravite na će neko jednog dana pisati i istoriju i vas koji radite protiv Želje obilježiti šta ste uradili od našeg kluba. Ne može me niko ubijediti da je jedan Velež bogatiji klub od Želje? Nije sigurno, ali ima upravu koja živi za Velež, igrače koji ginu na terenu i navijače koji svim srcem stoje iza svog kluba.

Ko god bude prvak ove godine, naše komšije sa Koševa, Borac ili Velež, od srca im čestitam. Jako tužan što je naš Željo došao u ruke ljudi koji ne vole svoj klub kao što vole oni u Mostaru.

A mi, mi ćemo stotu godinu proslaviti negdje oko sredine tabele sa nadom da će iduće godine biti bolje. Mi od Želje nećemo odustati a gospodo, vi koji ga vodite, ako niste za to sposobni, dajte svoje mjesto nekome drugom. Prvenstveno onom koji voli i živi za Želju i onome kojem će pogled na stadion, punu tribinu i hiljade navijača ispuniti srce. A i ovom internet predsjedniku, želim da jednom izađe pred pun stadion i kaže šta je uradio od silnih obećanja.

Jer Željo se voli moj Ceriću. To se ne uči u knjigama, niti ne nalazi na internetu. To je u srcima naših djedova, očeva, u našim i srcima naše djece

 

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime