Piše: Almedin ŠIŠIĆ

Postoji stara narodna izreka, gotovo da je i krilatica, o tome da narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Složimo li se s ovom konstatacijom, koja je uvijena u celofan naslućujućeg cinizma kada su u pitanju odnosi narod-vlast, ja bih mogao ovome još dodati da vlast ima narod kakav zaslužuje.

Na temu narod-vlast, ali ništa manje i narod-opozicija, mogao bih danima. Iz raznih uglova i raznih vizura. Kao neko sa gotovo tridesetdecenijskim iskustvom u novinarstvu svega sam se nagledao, naslušao i doživio, bio u raznim situacijama, u nekima manirom iškolovanog i iskusnog sarajevskog haustorčeta spašavao živu glavu u zadnji tren (npr, kao onomad 2001. kad su mene i kolegu fotografa Zdenka Reriga negdje u vrletima srednje Bosne za vrijeme „hrvatske samouprave“ neki Kordićevi zemljaci htjeli malo „posavjetovati“ prije linča). Legenda kaže da nam je, kao iskusniji i mudriji, kolega Rerig svima „grupno“ uspio ranije, na vrijeme okrenuti leđa, pa me je od prostora na crnoj hronici kasnije spasao samo brzi trk godinama uvježbavan na terenima Grbavice.

Bilo je, istina, i gorih, iznimno teških situacija, pogotovo u periodu 2005-2007. (s nekima od njih je upoznat i dio Uprave policije FMUP-a), no sve su one sastavni dio posla nas koji smo gotovo cijeli svoj radni vijek posvetili istraživačkom novinarstvu i borbi protiv političkih kriminalaca, bandita, ali i raznih vrsta i podvrsta papaka i primitivaca.

Koliko smo uspjeli u svojoj misiji – teško je odgovoriti bez dublje analize, no ono što nam sve češće izaziva osjećaj ljutnje, mučnine i gađenja jeste činjenica da su čestiti novinari i nevladini aktivisti ostali skoro pa i jedini korektiv u društvu.

Izvršna i zakonodavna vlast su davno zakazale, i same zarobljene u partiokratiju i strančaranje, jer su unazad godinama vlade i parlamenti postali institucije za zaštitu partijskih interesa i provođenje politika stranačkih lidera.

Bosanskohercegovačko pravosuđe priča je za sebe. Sudska vlast u BiH najveći je usud međunarodne zajednice koja je uložila desetine miliona u reformu – ali očekivani rezultati su izostali. Bh. pravosuđe ne da nije reformirano, već su neki njegovi istaknuti pojedinci – otvoreno i bez ustezanja – postali stranački vojnici, sudije i tužioci koji rade za interese lidera i političkih oligarhija. Naravno, čast časnim izuzecima, ali oni se slabo vide, i sve se manje čuju.

Kada sve ovo znamo onda ništa ne treba da nas čudi, naprosto moramo se zapitati kakva je sudbina ove države i svih nas u njoj, kakva je perspektiva odrastanja naše djece u BiH i ima li uopće dalje smisla boriti se svim silama za ostanak u zemlji?

Pitanje svih pitanje jeste postoji li uopće adekvatan odgovor na visokoproducirani kriminal i korupciju, na instruirano divljanje i izbacivanje nacionalističkih strasti prevashodno u režiji Milorada Dodika, Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i njihovih „kućnih ljubimaca“?

Postoji li – a evo najsvježijeg primjera – ikakva nada da će neki savjesni tužilac zavesti predmet i naložiti hitnu istragu pa i privođenje federalnog premijera Fadila Novalića, koji je kao predsjednik Vlade koja upravlja JP BH Pošta odlučio da za ovu instituciju kupi zgradu u vlasništvu njegove kćerke, za trićavih 8,5 miliona KM?!

Ako već Bakir Izetbegović i njegova „temeljnja državotvorna stranka“ poslovično kukavički šute, a međunarodna zajednica okreće glavu na primitivno divljanje Milorada Dodika (u posljednjoj Ćirilici je aposlutno prevršio svaku mjeru), na njegovo nazivanje ezana „arlaukanjem“, vrijeđanje Bošnjaka i islama na najogavniji način, dramatično dizanje međunacionalnih tenzija i raspirivanje vjerske mržnje – a što su sve krivična djela, postoji li dovoljno hrabar i nekorumpiran tužilac koji će otvoriti predmet u ovom slučaju?

Hoće li se iko konkretnije usprotiviti Dodikovim sračunato populističkim, ali prevashodno neljudskim i nehumanim pokušajima revidiranja razmjera genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine?

Da li će se neko iz Tužilaštva BiH napokon sjetiti da krivično goni Dragana Čovića, lažnog „Europejca“ i igrača ruskih političkih i ekonomskih interesa na Balkanu, koji sve otvorenije i bez ustezanja najavljuje raspad BiH, „trenirajući“ usput državne udare na teritoriji i u kantonima koje kontrolira i gdje već ima svoju malu vojsku (Inforadar je već pisao o naoružavanju policije u kantonima pod kontrolom HDZ-a).

Hoće li neko stanovitom mladom poltronu Zahiragiću iz SDA pojasniti da, dok je nas živih Sarajlija, koji smo – kako to reče kolega Dino Mustafić – odrastali uz punk, new vave, Nadrealiste, Audiciju, Čolu, Dugme, i Indekse, filmove Šibe Krvavca, Želju i Videoton, a tek kasnije saznali da smo i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati, neće moći provesti svoje rigidne i primitivne zamisli na Sarajevskom univerzitetu, idološki upakovane u priču o „čestitosti i čistoći vjere“.

Hoće li neko tom smiješnom pokušaju studentskog nacionalaktiviste pojasniti da je Sarajevo kroz stoljeća preživjelo mnogo teže okupatore i uzurpatore njegovog duha nego što je nedozrela politička grupa koja svoje ideološke zamisi kreira i pokušava da provodi na temeljima minder-politike?

Da li će neko onom sadisti Rajku Vasiću pojasniti da će jednog dana proći i vlast koju personificiraju otužni fašisti poput njega, pa šta će i kud će onda kad ga Dodik potpuno baci niz vodu? (a već ga drži za jednu ruku).

Kako onom Čovićevom diktafonu Mariju Katamatiću (i ja sam veća budala što tog marginalca uopće uzimam u usta, ali eto), koji je u Parament BiH ušao sa 16 i po glasova, pa sada s govornice tog istog Parlamenta u kojem ima 6.000 KM mjesečno prijeti raspadom države, pojasniti da je Bosnae u prošlosti takve poput njega jela za užinu, a onda ih podrigivala usput?

Možemo li se uopće nadati da će ikada ijedan Čovićev kantonalni tužilac smjeti da procesuira onog hercegovačkog neandertalca (koji bi jezikom naučnika u medicini bio nazvan „neuspjelim pokušajem oplodnje“) što je nekažnjen srokao zolju u Širokom Brijegu, slaveći veličanstvenu pobjedu Hrvatske nad Engleskom, i mogavši pri tom pobiti nedužne ljude?

Hoće li se ikada ijedan sarajevski kantonalni tužilac sjetiti da ispita kako je Komisija Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom (u kojoj su sjedili i visoki zvaničnici SDP-a) isplatila 250.000 KM poticaja firmi brata generalnog sekretara SDP-a, i ima li im – eto slučajno – nešto tu sporno, ili čvrsto vjeruju da je SDP to uradio “za čovjeka”?

Hoće li ikada, na kraju krajeva, biti uhapšeni, procesuirani i osuđeni na tešku robiju ubice i nalogodavci ubistava Dženana Memića i Davida Dragičevića, pogotovo zbog sve konkretijih i strašnijih dokaza da je dio državnog sistema umiješan u ubistva i zataškavanje.

Sve su ovo pitanja za pravnu državu „razvijene parlametarne demokracije“. Ali na njih nema ko da odgovori, jer izvršnom vlasti vladaju partije, zakonodavna ne funkcionira, a pravosudna ne radi.

Ovo su pitanja prevashodno za sudije i tužioce koji vrlo dobro i luksuzno žive kako bi svojim odlukama, pa i onim teškim i najtežim, pomogli i nama da živimo barem malo lakše nakon što nam skinu teret kriminala i najcrnjeg nacionalizma s grbače. To nije ni lagan ni kampanjski posao – ali je njihov, oni su ga izabrali, za to su se školovali i za njega su izuzetno dobro plaćeni. Ali ga ne rade.

Rade ga novinari.

Zato svi koji bilo kada počnu da vrijeđaju profesiju časnog novinara, svaki njegov izgubljeni sat s porodicom koju je podredio interesima društva, svaki njegov rizični potez i tako često hodanje po ivici, trebaju konačno da shvate jedno; upkos populistima i u našim redovima, nacrnji kriminal i korupcija, svi zataškavani teški lopovluci u državi, vješto skrivani iza krinke borbe za nacionalna prava, otkriveni su dominantno na osnovu istraživačkog rada hrabrih i poštenih pojedinaca, istinskih boraca za boljitak našeg društva i budućnost naše djece.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime