Autor: Ferida DURAKOVIĆ
Nas nekolicina koja se nešto trudimo toj ideološkoj mašineriji teško da ćemo parirati, jer smo svi pojedinci povrijeđeni poratnim ideološkim i političkim jadom. Ko to ne vidi nakon skoro mjesec dana konstantnog medijskog rata protiv Kazaza, ili je budala ili je uhljeb kojem je u ovoj zemlji sasvim dobro. A ako je nekome u ovoj zemlji dobro, ja s njim/njom nemam šta pričati.
Kad su me pitali da li bih potpisala pismo podrške prof. Enveru Kazazu, rekla sam ovo: „Hiljadu mana ima Kazaz. Ali ni tih hiljadu mana nije ništa u odnosu na užas koji mu se priprema“.
Da se razumijemo: već četvrtu godinu ne susrećem, ne komuniciram, ne slažem se u hiljadu i stotinu stvari s Enverom Kazazom, s kojim me danas veže uspomena na nekoliko divnih prijatelja i književna mladost u Sarajevu. Dok smo se družili, uvijek sam mu govorila da zastane, da ne ide sam protiv sebe kada ide čak i protiv ljudi koji to nisu zaslužili, da ne juri iz ideje u ideju… Uvrijedio me par puta, i to mu nisam zaboravila. No, kao dobro odgojeno žensko dijete nisam shvatala koliko strasti treba unijeti u traženje ideja, istine, domovine, politike, pravde, prava… Uvijek sam bila prisebna i stišana, uvijek spremna na suzdržan dijalog u kojem se treba poštovati sugovoronik i ono što on/ona iznosi… Koja iluzija!
Kazaz je u tim stvarima uvijek bio žestok: u vlastitim opredjeljenjima, kao i u vlastitim porazima, u svim vidovima života plaćao je skupo svaki svoj izbor. Nije mi bilo jasno zašto i kako – ali tako je i danas.
Napokon sam jutros, obrćući i okrećući sve strašne riječi izgovorene povodom sukoba Kazaz-Drugi, na sve stravične prijetnje, psovke, opaske, upute za odstrel, na FB stranice organizovanog linča, shvatila ono što je ovdje najvažnije: Kazaz je jedan, a protiv njega stoji dobro organizovan Kolektiv. Nas nekolicina koja se nešto trudimo toj ideološkoj mašineriji teško da ćemo parirati, jer smo svi pojedinci povrijeđeni poratnim ideološkim i političkim jadom. Ko to ne vidi nakon skoro mjesec dana konstantnog medijskog rata protiv Kazaza, ili je budala ili je uhljeb kojem je u ovoj zemlji sasvim dobro. A ako je nekome u ovoj zemlji dobro, ja s njim/njom nemam šta pričati.
Otkopavaju se arhive, izjave, fotografije, otkrivaju se „strašne istine“ o Kazazu, uključuje se akademik sa svojim pravedničkim gnjevom novorođenog trezvenjaka i presudioca „o meritumu“, niko ne navodi dokaze, dokumente i papire kojim bi potvrdio/la svoje izjave – uostalom, kao da su potvrde za sve to važne. Da se opet razumijemo: među mladim ljudima koji napadaju Envera Kazaza ima pametnih mladih glava, prilično obrazovanih i dosljednih svojim životnim nazorima – ali ti isti mladi ljudi ne shvataju da su rođeni s ideološkim čipom vladajuće partije u FBiH (treba li reći koja je to partija?) – a takvi nikad ne preispituju ideje s kojim su maltene rođeni. Ti mladi ljudi time dobivaju dobre poslovne pozicije – sa Odsjeka za bošnjačku književnost treba još samo otjerati profesora Kazaza pa ćemo svi zapuhati u istu ideološku tikvu i živjećemo sretno u zemlji na koju polažemo vjekovno pravo.
Eto, to sam htjela kazati. Tamo gdje ideologija udari na pojedinca valja tražiti uzroke naše nesreće i našeg stajanja u mjestu tolike godine. Dodajući, naravno, agresiju na BiH, opsadu Sarajeva i drugih gradova, gubljenje multietničkog tkiva BiH i puzajući fašizam koji nam stiže čak i iz najveće demokratije na svijetu, a kamoli iz male, drage, lijepe, opustošene zemlje koju gaze i oni koji je „vole“. I potrebu da branimo ono malo individualne pameti koja nam je ostala.
