Radio Televizija Sarajevo, koja je maja 1992. preimenovana u Radio Televiziju BiH, sačuvali su njeni uposlenici, tehničari i novinari. Oni koji su ostali. O mnogima koji su otišli saznavali smo i preko granata kojima su nas ciljano obasipali.
A onda, krajem prve ratne godine SDA vlast postavlja nove šefove, preuzima kontrolu i od tada počinje novo osipanje ove firme.
Kada su otkriveni ratni transkripti Predsjedništva BiH, shvatio sam da se tamo više raspravljalo o televiziji nego o ratištima. Potom je nastupilo vrijeme takozvanih reformi, rekonstrukcija, sve je dovedeno u pitanje osim konstantnog političkog pritiska na ovu kuću.
Jedan sam od onih koji su nevoljno otišli. Da kažem napustili, bilo bi ravno profesionalnoj i ljudskoj uvredi. Da kažem otjerani, bilo bi tačno, ali politički nekorektno. A i morao bih pominjati neke likove koji do prije rata ama baš nikakve veze sa medijima nisu imali, a koji su sada nakon odigrane uloge potonuli u poluzaborav iz kojeg ih nemam volju izvlačiti. Te me prođe svaka volja da im se uloge u jednoj od težih faza svog profesionalnog života sjetim. Ni na ulici ih baš ne volim sresti.
Boro Kontić (Foto: Milomir Kovačević-Strašni, 1993. godina)
U svakom slučaju, Radio Televizija Sarajevo ostala je moj profesionalni ponos. Evropske nagrade koje sam sticao kao njen uposlenik ostale su u formi diploma na Radio Televiziji BiH.
Prošle sedmice, dakle, trideset godina poslije, BHRT je u pojednim ovdašnjim medijima opisana kao „epicentar ustaško-četničkih skandala“. Povod je bio izvještaj u kojem je Armija BiH nazvana takozvanom. Za jednu novinarku ove kuće otkrilo se da je voditeljica manifestacije podrške Hrvatima optuženim pred Haškim Tribunalom za udruženi zločinački poduhvat. I koji su pravosnažno osuđeni na 111 godina zatvora.
Spomenuta je i novinarka koja je u emisiji javnog servisa Dobricu Ćosića proglasila najvećim srpskim književnikom.
I da nije u pitanju sramna uloga Ćosića u kreiranju krvavih devedesetih, već estetsko kritičarski zalet poletne novinarke bio bi svojevrsni skandal. A ovakvim skandalima na sve tri strane, otom-potom.
Nastupila je, kao i uvijek, masovna javna konsternacija, iako je sve ovo očekivano i logično. A tek blijedo odražava događaje, izjave, ponašanje, stavove, javno djelovanje onoga što nazivamo politički bh. establišment. Elita, da ih objasnimo tako, imajući u vidu da izvorno značenje riječi seže do glagola birati.
Dakle, birali ste – dobili ste. Političare, pa i novinare.
Prije no nas konsterniraju novinarski ispadi, podsjetimo se rada zajedničkih institucija gdje se jedino i susreću glasovi „tri istine“ na kojima nažalost počiva aktuelna bosanskohercegovačka kakofonija. Uostalom, novinarstvo je postalo odskočna daska za uhljebljenja u sferi politike. Nije valjda potrebno naglašavati kakvu vrstu savjetnika, ambasadora, itd trebaju stranke koje se hrane međusobnim animozitetima, a zapravo su jedni drugima odlični partneri u očuvanju vlasti.
Mogli bi napraviti predugu listu događaja koji su vodili urušavanju. Marta 2010. SDP je uputio prigovor Regulatornoj agenciji zbog emitovanja štetnog i uvrjedljivog sadržaja, precizirajući:
U nedjelju, 28. februara, u okviru zabavnog programa, programa za djecu i omladinu, emitovana je emisija „Priče o pjesmama“: Spremte se spremte – koja veliča takozvanu jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića.
Ravnogorski pokret je registriran u Ministarstvu pravde kao nevladina organizacija i zakonski ima svoj prostor za djelovanje. Zavidan je broj mjesta koja su svojim vampirskim okupljanjem počastili proteklih postdejtonskih godina. Od već notornih skupova u Višegradu, Dobrunu, Draževini, do Bileće, Stričića, Lopara, Prijedora…
Foto: S jednog od četničkih postrojavanja u Višegradu
Maja 2010. u Skupštini BiH vođena je rasprava o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija u BiH i upotrebe njihovih simbola. Kako su prenijele sarajevske novine, jedna je izjava „zaledila krv u žilama brojnih prisutnih u sali“. Naime, zastupnica SNSD-a Vesna Šain je zatražila da se da se četnički pokret ne smije naći u ovom zakonu – jer su, kaže, „oslobodioci a ne fašisti“. Ona je partizane optužila kao zločince. Naravno da prijedlog zakona nije usvojen.
A razloga za „leđenje krvi“ nije manjkalo. Niti se zbog toga bitno mijenjao sastav „prisutnih u sali.“ Niti njihova visoka, bezobrazno visoka primanja.
Koliko je tekstova objavio samo splitski Feral Tribune o glasovitim mostarskim ulicama imenovanim po prvacima ustaške NDH? I šta se desilo nakon toga? Ništa se nije promijenilo, kao što decenijama bezuspješno u Sarajevu traje incijativa da se na Kazanima podigne spomenik nevino pobijenim civilima, uglavnom sarajevskim Srbima.
Prije petnaestak godina tim psihologa iz Republike Srpske napravio je istraživanje i sačinio rang-listu najcjenjenijih historijskih ličnosti po mišljenju 1.200 srednjoškolaca iz deset gradova ovog entiteta. Lista je 2005. godine izgledala ovako: Josip Broz Tito, Radovan Karadžic, Draža Mihailović, Vuk Karadžić, Nikola Tesla, Slobodan Milošević, Majka Tereza, Ratko Mladić, Sveti Sava i Isus Hrist.
Šta se sve desilo u našim životima da stignemo do ovog rezultata? Šta su obrisi novog sistema vrijednosti s kojim treba da živimo?
Ljudi koji su rođeni nakon rata danas imaju 25 godina. Mogli su završiti fakultet, naći posao i, starinski kazano, „postati svoji ljudi“. Iza njih je proces sazrijevanja i oblikovanja u skoro pa sasvim jednonacionalnim sredinama. Dvije škole pod jednim krovom, a sa različitim sadržajem udžbenika, je postala sveopšta bosanskohercegovačka metafora.
Ono što je svuda u svijetu nužna reinterpretacija prošlosti, kod nas se svodi na oživljavanje političkih mrtvaca i kreiranje svojevrsnih vampira. Kako kažu upućeniji, držanje lekcija o Drugom svjetskom ratu podrazumijeva prihvatanje elementarnih činjenica. Ko je pobijedio, a ko izgubio taj rat. Ko je počinio zločine, a ko je bio žrtva.
Osamdeset godina poslije Drugog svjetskog rata ovdje vlada atmosfera savršeno pogodna za bal vampira bez ograničenja, koja zahtijeva epidemiološka situacija. Imunitet krda na historijske činjenice zavidno je postignut.
Projekcija budućnosti? Da posegnem za TV slikom. Na izborima u Doboju, onim ponovljenim i iz februara ove godine, nakon glasanja TV ekipa je zaustavila glasača. Na pitanje šta očekuje od izbora, vojnički kratko je odgovorio: „Ništa. Ovdje se ništa neće promijeniti narednih 30 godina“. Nije bio jedini koji je ovako odgovorio. Ali ovaj je bio u maskirnoj uniformi. Kostim rečenoj izjavi daje dodatno značenje.
Foto: Zgrada RTV doma od 1992. do 1995. bila izložena konstantnom granatiranju s brda oko Sarajeva
Iz prvih dana opsade pamtim jedno jutarnje okupljanje u maloj tehničkoj radionici Radio Televizije. Nedaleko od ulaza u zgradu, sa ekipom tehničara, majstora, velikim profesionalcima ondašnjeg radija. Važilo je još uvijek ono naivno pitanje „Dokle će ovo“? Da bi me majstor Hasan upitao: „Zašto se u vijestima stalno govori kako je u nas složena situacija“? Pa, počeh objašnjavati, jer ima toliko različitih pristupa… Odmahnu Hasan glavom i prekida me: „Kad se drva slože, to je red. A ovo je haos.“
U kultnoj zbirci Poljska konjica pjesnik i dragocjeni hroničar sarajevske opsade Marko Vešović je napisao:
Od one prijašnje Bosne nije ostalo ništa. Ko kad je skočilo i vražje i božje da je razvali zavazda. Gledam im tri televizije, slušam tri radija, listam troja novina i vazda isti dojam: natpjevavaju se tri krletke!
