Cijene goriva na benzinskim pumpama u BiH posljednjih mjeseci kontinurano rastu, a distributeri nafte i naftnih derivata opravdanje nalaze u skoku cijena barela nafte na svjetskom tržištu, „što direktno pogađa rafinerije“, ali u konačnici najviše i same kupce.
Iz Privredne komore RS navode da se trend rasta cijena naftnih derivata može očekivati i u narednom periodu, jer će rafinerije, kako se situacija izazvana pandemijom Covid-19 bude smirivala, nastojati višim cijenama nadoknaditi prošlogodišnje gubitke.
LANČANA POSKUPLJENJA ROBA I USLUGA
U ovom trenutku, litra goriva, od zavisnosti vrste, na benzinskim pumpama u RS-u kreće se od 2,13 do 2,25 maraka i došla je skoro na onaj nivo na kojem je bila kad su cijene bile najviše uoči pandemije.
Prema podacima Federalnog ministarstva trgovine, objavljenim početkom ovog mjeseca, u odnosu na juni 2020. cijene super plus bezolovog benzina, BAS EN 282, BMB 98, veće su za 9,9 posto u Federaciji BiH.
Tako korištenje automobila u trećoj deceniji 21. stoljeća postaje luksuz za građane BiH, upozoravaju iz Udruženja za zaštitu potrošača Don. Izvršna direktorica Dona Murisa Marić, upozorava da svako poskupljenje energenata, u ovom slučaju naftnih derivata, izaziva lančano poskupljenja roba i usluga i udar za ionako preopterećene kućne budžete većine stanovništva.
Stoga uredba Vlade RS o određivanju marže za formiranje cijena naftnih derivata, po kojoj maksimalna veleprodajna marža iznosi 0,66 KM po litri, dok za trgovce na malo ona može biti 0,25 KM za litar, koja je na snagu stupila u aprilu ove godine, građanima je značila tek privremeno olakšanje jer je u međuvremenu –ukinuta. Tako država ubire više prihoda, jer valja hraniti sve veću administraciju.
Povećanje plata u RS usvojeno u maju ove godine u iznosu pet posto za zaposlene u javnom sektoru, odnosno šest posto za radnike u zdravstvu, rast najniže plate sa 520 na 540 maraka stoga ni približno ne može amortizovati svakodnevna poskupljenja, posebno životnih namirnica.
A statistika je neumoljiva. Tako je u Republici Srpskoj u odnosu na mart 2020. ulje skuplje za blizu 50 posto, no rast cijena se i dalje nastavlja. Šećer je poskupio za šest posto i u martu je kilogram koštao 1,24 KM, dok je kilogram pšeničnog bijelog brašna sa 1,11 poskupio na 1,26 KM, ili za 13,5 posto, a kilogram bijelog kruha sa 2,16 na 2,57 ili za 19 posto.
Iako su ratari iz RS zadovoljni ovogodišnjim rodom pšenice, on neće biti dovoljan za domaće potrebe, pa će cijenu brašna i kruha također diktirati cijena pšenice i stanje na svjetskoj berzi. A u odnosu na vrijeme prije izbijanja pandemije Covid 19 cijene žitarica veće su za 80 posto, jer se uz uobičajene kupce na svjetskoj berzi pojavila i Kina.
SVE DUPLO SKUPLJE
Ekonomista Zoran Pavlović navodi da su izbijanjem pandemije i poslovni tokovi narušeni. Pojašnjava da su i u BiH, kao i većini svijeta, građani smanjili troškove zbog neizvjesnosti koliko će „zaključavanje“ i prestanak rada trajati.
„Istovremeno, fiksni troškovi u cijelom privrednom lancu nisu se smanjivali, proizvođači su ostajali bez tržišta na koje mogu svoju robu plasirati, što se direktno odrazilo na rast cijena“, kaže Pavlović za naš portal.
Foto: Zoran Pavlović
I dok su se tokom pandemije, ali i u postpandemijskom periodu, građani odrekli mnogih potrošačkih navika, jesti se mora. To je odgovor građana na banjalučkoj pijaci, na pitanje kako se nose s rastom cijena prvenstveno prehrambenih proizvoda.
Tačno, jesti se mora, ali šta i koliko – druga je stvar. Jer cijena teletine u Banjaluci je prešla 20 maraka za kilogram, junetina je tek koju marku jefitnija. Stoga Anđelka J. kaže da je najčešći izbor na stolu njene obitelji ili piletina, koja je najjeftinija, ili pak prati akcije u velikim marketima da bi kupila neku drugu vrstu mesa.
Prodavci na zelenim pijacama ističu da je prošlo vrijeme kada su se voće i povrće tokom ljeta kupovali po nekoliko kilograma. Sada je, navode, uobičajeno da kupci uzmu dva, tri paradajza, isto toliko paprika, pola kilograma luka… Osim krompira i krastavaca, koji su još uvijek dostupni, sve je duplo skuplje u odnosu na lani, ističe Anđelka.
I doista, mahune su dostigle cijenu od astronomskih sedam maraka za kilogram, grašak je pet KM, a za vezicu zeleni potrebno je izdvojiti dvije marke…
Za većinu građana i sezonsko voće je preskupo. Razlog tome je i činjenica da na velikom broju pijaca u BiH svoje proizvode ne nude kupcima poljoprivredni proizvođači, nego nakupci. Ratari ističu da ne vide računicu da svoje proizvode prodaju na malo i tako gube cijele dane, pa su nakupci ti koji diktiraju cijene.
Pavlović navodi da su država, odnosno entiteti, najodgovorniji za sve veći rast cijena prehrambenih proizvoda.
„Covid je pokazao da su zemlje koje su imale vlastitu dostatnu proizvodnju hrane daleko lakše prošle lanjsku godinu. Ali mi u BiH nemamo politiku proizvodnje vlastite hrane, iako za to postoje svi potencijali. Domaći poljoprivrednici niti su zaštićeni niti stimulisani, njihovi su proizvodi nedovoljni da podmire domaće potrebe, pa je lakše uvesti šleper paprika, paradajza, krompira… iz Italije, Grčke, Albanije nego se baviti ozbiljnim poslom koji bi rezultirao samoodrživošću. Kada se tome doda i da u Parlamentu BiH nije usvojen zakon o zaštiti domaće proizvodnje, a potom da smo pristupili CEFTA-i, onda smo tu gdje smo“, podvukao je Pavlović.
PROSJEČNA PLATA NI 50 POSTO POTROŠAČKE KORPE
Stoga i ne čudi što iz dana u dan raste i nezadovoljstvo građana koji u većini slučaja priznaju da su obroci koje pripremaju „sve tanji“ i da između cijene i kvalitete hrane koju kupuju – cijene su te koje igraju ključnu ulogu.
Pa da se vratimo na statistiku. Potrošačka sindikalna korpa za juni, prema podacima Saveza samostalnih sindikata FBiH, iznosila je 2.024,34 KM i za prehranu je trebalo izdvojiti 44,6 posto tog iznosa. U RS-u je sindikalna potrošačka korpa procijenjena na 1.930,74 KM, a na prehranu odlazi 742 marke.
Ono što je bitno za cijelu BiH je da prosječna plata ne dostiže visinu 50 posto potrošačke korpe, ali i da zaposleni u realnom sektoru imaju plate tek nešto veće od najniže cijene rada. A osim za hranu, novac je potrebno izdvojiti za plaćanje komunalnih usluga, odjeću, prevoz. Za obitelji sa djecom tu su i troškovi za udžbenike, pa se čini da treba biti pravi čarobnjak kako bi se sastavio početak i kraj svakog mjeseca.
Otuda i ne čudi što iz mjeseca u mjesec raste broj korisnika javnih kuhinja. Po obrok ne dolaze samo građani bez ikakvih prihoda, nego i sve veći broj penzionera, ali i radnica – samohranih majki koje nisu u stanju od svoje plate prehraniti sebe i djecu.
„Mi smo na granici siromaštva i to je svakim danom sve očitije. I teško je očekivati promjene uz ovakve vlasti koje nemaju nikakve strategiju, odnosno koje kolju vola kako bi jednu šniclu stavile u vlastiti džep“, zaključio je Pavlović.
