Najbolji poklon Vladimiru Vladimiroviču Putinu za njegovu slavljeničku paradu i praznik nije stigao s ratišta u Ukrajini – niti je Mariupolj pao, niti je njegova vojska uzela Odesu i spojila se s Pridnjestrovljem, niti je kidnapovan Zelenski. Ne. Najbolji poklon, takoreći „muzika za uši“, stigao mu je iz srca Europe.
Na stranu što mu EU uredno financira svaki dan njegove „specijalne operacije“, sada je od nje, tačnije iz možda ponajvažnije europske zemlje, njezinog predsjednika, dobio „zeleno svjetlo“ da nastavi ono što je započeo, da podeblja svoje entitete u tijelu strane države.
Baš poput jednog njegovog prethodnika koji je, sletivši u Sarajevo, jasno pokazao kako taj grad i nije pod opsadom, te da nema nikakva razloga za odlučniju intervenciju, dostojnim savremenim nasljednikom takvog političkog cinizma pokazao se novoizabrani predsjednik Republike FrancuskeEmanuel Macron.
MACRONOV STAV VJETAR U LEĐA PUTINU
Svojom izjavom izrečenom u govoru – koje li tuge – povodom obilježavanja Dana Europe u Strasbourgu od 9. maja, Macron je uspio da Dan pobjede ili Dan Europe, svejedno, pretvori u dan njezina poraza:
„Svi savršeno znamo da bi ukrajinski proces pridruživanja trajao nekoliko godina, a vjerovatno nekoliko decenija“.
Možemo, istina, o dužini procesa pridruživanja nagađati, ali ono što zaista svi savršeno znamo je da je nakon ove rečenice Putinu Ukrajina servirana na pladnju, prepuštena sebi i svojoj patnji. Pošto će to trajati decenijama, status Ukrajine će ostati u „međuprostoru“ između ruskog svijeta i Europe, u prirodnom stanju gdje će vladati zakon jačeg. Budući da se ova izjava odnosi i na zemlje Zapadnog Balkana, taj međuprostor će značiti serviranje zemalja kao što je BiH, Crna Gora i Sjeverna Makedonija na pladnju najjačem regionalnom, k tome još i proruskom režimu – Srbiji i njezinom nikad iživljenom nacionalizmu, od čega u dodatku još mogu profitirati i onaj hrvatski u BiH i bugarski u Sjevernoj Makedoniji.
Na Dan Europe, dan europskih vrijednosti i nade koja na njima počiva, Ukrajincima je ovim stavom svaka nada ugašena. Ova Macronova izjava je došla kao sol na živu ranu ranjeniku Mariupolja koji je u trećoj deceniji 21. vijeka prisiljen da živi poput štakora u kanalima ispod Azovstala, ili kao šamar svakom od pet miliona prognanika.
Svima njima je bila zajednička nada da će se svrstavanjem u porodicu europskih naroda zaštititi i odvojiti jednom za svagda od onoga svijeta koji niti priznaje njihovo narodno ime, niti njihovu državu. Sada oni vide da ne ispunjavaju kriterije dostojne europske države ni za Macrona, jer je, kako nam je on to birokratski hladno saopćio u lice, „EU veoma visoko postavila ljestvicu kad je riječ o integraciji“. Da, baš visoko. Sjećamo se koliko su te visoke ljestvice namučile svojedobno Bugare, Rumune, a Kipar jedva da je pola svoje države uspio ugurati preko te „visoko“ postavljene ljestvice.
Na Dan Europe i slavljenja njenih vrijednosti, predsjednik Macron je zorno demonstrirao zašto Europa strmoglavo propada već desetljećima, zašto je moralno, kulturno, politički i ekonomski posrnula, zašto je postala civilizacijski patuljak, neprijatna izraslina na tijelu jedne druge velesile. Iz najsebičnijih unutrašnjepolitičkih razloga, da podiđe glasačima Lady Le Pen – koju je Putin obilato financijski podržavao – Macron se poput žlipavog Gala Asterixa prometnuo u stražara na kapiji tvrđave Europe.
EUROPA ZA ŠAČICU PRIVILEGIRANIH
Naravno, kao i uvijek, sve preko tuđih leđa – leđa nevoljnika, ugnjetavanih i poniženih. Upravo onako surovo, kako to i očekuju ksenofobni glasači kojima je u noći izborne pobjede poručio da je razumio njihovu poruku.
Time se Putinova investicija u Le Penovu potpuno isplatila jer je Macron preuzeo njenu ulogu i politiku i obavezu da ispunjava želje njenim glasačima. Kao pravi sebični suverenist jednom izjavom oduzeo je nadu ljudima u Ukrajini i na Zapadnom Balkanu koji su se našli na putu ruskog svijeta. Cinično je poručiti da te države moraju same raditi na ispunjenju tih visokih ljestvica dok ih istovremeno rešetaju supersoničnim raketama kao u Ukrajini, ili dok im proruske satelitske iredentističke klike rovare institucije i blokiraju svaku mogućnost iskazivanja političkog subjektiviteta kao u BiH i šire na zapadnom Balkanu.
Na Dan Europe, Macron je otjelovio tu Europu kao sebičnu, kalkulantsku, dubinski nacionalističku, Europu koja drhće od iracionalnih baljezgarija svake identitetsko-desničarske hulje, Europu koja se boji svoje sjene povlačeći se u reakcionarni suverenizam, dok Moskvi uredno plaća svoj „danak u plinu“.
To je Europa bez vizije koja okreće glavu od svojih vrijednosti – slobode, jednakosti i bratstva, odnosno solidarnosti – istih onih koji su u temelju Francuske Republike. Na taj način Macron se svrstao na konzervativnu, „thermidorsku stranu“ povijesti Francuske Republike za koju je Francuska bila ekskluzivni klub šačice privilegiranih. Takvu, upravo thermidorsku Europu danas želi Macron – Europu-tvrđavu, ekskluzivni klub privilegiranih, onih na koje se odnosi „sloboda, jednakost i bratstvo“, a onima koji su ostali ispod zidina s visokim ljestvicama ostaju utješne vrijednosti – „spasavaj se ko može“, „snađi se kako znaš i umiješ“.
Još gore, njegova politika ekskluzivizma ima kontinuitet. Sjetimo se kako je u oktobru 2019. hladno otkačio Sjevernu Makedoniju. Državi koja je zarad daljih euroatlantskih integracija pristala na ponižavajući uslov promjene svog imena to nije bilo dovoljno da bude uopće uzeta u razmatranje. Ovakvo šikaniranje i omalovažavanje ne može se drukčije razumjeti nego kao neokolonijalizam.
Na stranu što je jedna riječ predsjednika tako moćne države tada inicirala nove krugove nacionalističkih mobilizacija širom regiona. Takav neobavezni govor moćnika nacionalisti na Zapadnom Balkanu, ali i u Rusiji nepogrešivo čitaju, shvaćaju kao zeleno svjetlo da nastave sa onim što inače najbolje rade – odnosno, možda „ne umeju da rade, ali znaju da se biju“.
NJEMAČKA KAO TRAČAK NADE
Budući da zbog „visokih ljestvica“ EU, kaže predsjednik Macron, „neće moći integrisati nove članice nekoliko godina ili čak decenija”, on je, da poniženje i omalovažavanje bude potpuno, predložio osnivanje takozvane “evropske političke zajednice” (zaista, treba je pisati malim slovima) za zemlje kandidate, Ukrajinu, Moldaviju i Zapadni Balkan.
Evo darežljive Macronove sudijske nadoknade od nekoliko decenija za finalno rješenje svih nacionalnih pitanja i peglanje granica u europskom dnjestarsko-dnjeparskom i zapadnobalkanskom vivariju, rezervatu nižih životnih formi ljudstva, „zaštićenoj zoni“ koja će se zvati „evropska politička zajednica“. Evo nam otvorenog konkursa za nove krugove krvavog nacionalističkog lova u mutnom, za nove „otvorene balkane“ i „svetove“, da se još raseli ovo malo ljudi i razvali što se razvaliti mogne, a poslije? Kako ćemo, lako ćemo, naravno za one koji prežive.
Srećom, ne dijele svi ovu konzervativnu, reakcionarnu, thermidorsku viziju Europe kao ekskluzivnog kluba. Tračak nade svima nama „prezrenima“ s ruba obećanog kontinenta vraća Njemačka.
Specijalni izaslanik njemačke Vlade za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin, komentirajući Macronovu „viziju“, rekao je kako je Njemačka upravo za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU, a ne za neko njihovo partnerstvo s Unijom:
„Jasno je da EU ne može uspjeti bez uspješnog proširenja u ovoj regiji. Niko neće vjerovati u ulogu Unije u budućnosti, u borbi između demokracije i autoritarnih režima, ako nismo sposobni ostvariti uspjeh u proširenju na Zapadni Balkan“, rekao je Sarrazin.
Macron upravo tvrdi suprotno – Europa neće uspjeti ako se sada proširi. Koliko god da je zabrinjavajuća ovakva suprotstavljenost u gledištima dvije vodeće europske zemlje, suočenje i rasprava o tome je od presudne važnosti za budućnost Europe – hoće li ona uistinu biti kredibilna zajednica okupljenih oko slobode, jednakosti i bratstva, ili će ostati samo suverenistička nahrupina sebičnih elita i njihovih ksenofobnih glasača, odnosno hoće li ostati samo „zajednica uglja i čelika“, i – „ruskog plina“, da zlobno dodamo.
