Univerzitetski profesor i doktor socioloških nauka Slavo Kukić analizirao je u intervjuu za Fokus.ba aktuelnu političku situaciju u BiH.
Ističući da je donedavno smatrao Komšića glavnim favoritom za člana Predjsedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Kukić je naglasio da se u proteklom priodu štošta promijenilo ulaskom u utrku Boriše Falatara i Diane Zelenike.
“Što se mene tiče, u ovom momentu šanse Komšića, Čovića i Zelenike su podjednake. I, tko god od njih iziđe kao pobjednik, učinit će to s maksimalno 100.000 glasova”, naveo je Kukić.
Za naš portal Kukić je komentarisao i stanje u vodećim političkim partijama kao i šanse nezavisnih kandidata, a oštro je osudio postupke i izjave Dragana Čovića iz proteklog perioda. Našeg sagovornika smo pitali i da li se u budućnosti planira kandidirati za Predsjedništvo BiH.
Član Predsjedništva BiH Dragan Čović nedavno je na Općem Saboru HDZ-a u Zagrebu izjavio da će Hrvati u BiH i dalje braniti hrvatske granice i da će zaustaviti svaku prijetnju koja bi se iz BiH mogla preliti u Hrvatsku. Kako komentarišete ove navode i općenito stavove pojedinih čelnika HDZ-a BiH koji čini se više brinu o interesima Hrvatske nego svoje zemlje?
Zastrašujuća je i sama informacija da prvi čovjek države – član njezina Predsjedništva – nastupa na način kakav se mogao vidjeti i čuti u Zagrebu. No, ništa manje nije zastrašujuća i spoznaja da za takve stavove dobiva aplauze na otvorenoj sceni u susjednoj državi, među sabornicima sestrinske mu stranke. Jer, to govori kako je tamo neupitna potpora takvoj politici Čovića i njegova kruga.
Prvo počasni doktorat uz obrazloženje da je Hrvate BiH iseljavao u Hrvatsku i time odgodio njezinu demografsku depopulaciju, potom frenetično odobravanje za sud kako će bosanskohercegovački Hrvati vlastitim prsima braniti granice druge države a ne pravo na život dostojan čovjeka u vlastitoj.
Poruka je, zapravo, na tragu Bobanovih i Šuškovih sela – svi smo spremni činiti vojnu krajinu kako bi zaštitili granice Hrvatske, nikako i vlastite države. Užas. I ne mogu se načuditi da to ostaje bez reakcija, posebice stranaka s hrvatskim predznakom, iako je poruka užasavajuća – da se Hrvate BiH svjesno žrtvuje na oltar interesa susjedne države.
HDZ je krenuo u realizaciju takozvanog plana “B” nakon propalog pokušaja izmjena Izbornog zakona. Trenutno je mnogo kalkulacija u igri, a spekulisalo se i o blokadi vlasti i drugih procesa u državi. Koliko toga će im dozvoliti međunarodna zajednica i mislite li da će u određenom trenutku morati reagovati i visoki predstavnik?
Pričom o planu „B“ Čović je, u momentu kada ga je lansirao, želio postići neku vrstu psihološkog pritiska kako bi se udovoljilo zahtjevima koji BiH dodatno destruiraju a njegovu nezaobilaznost u političkom životu čine aksiomom življenja. Danas, međutim, zbog jednodušnih osuda kojima je izložen, svoj plan „B“ tumači značajno drugačije nego u startu.
Neovisno, pak, o tome kako taj plan oslovljavao, ono što u zadnje tri-četiri godine gospodin čini definitivno je protiv BiH i njezine budućnosti. I to, ako je suditi po reakcijama zadnjih nekoliko mjeseci, konačno shvaćaju i diplomate najmoćnijih svjetskih zemalja u BiH. No, veliko je pitanje kakav će stav u vezi s tim i zauzeti njihove vlade.
Što se mene tiče, priču u pozitivnom smjeru okrenuti može samo agresivniji pristup SAD. Ne dođe li do njega, očekuje nas dalje mučenje i iscrpljivanje i u godinama koje dolaze – i to, ne samo što se Čovića i njegovog činjenja tiče, nego i onoga što rade Dodik, Izetbegović, ljudi i filozofije koje su virusom etnonacionalizma opterećeni uopće.
U proteklom periodu dosta se govorilo i o vašoj potencijalnoj kandidaturi za Predsjedništvo BiH. Da li se planirate kandidirati?
Uvijek sam ponavljao da ja nisam čovjek iz svijeta političke pragme nego kritički intelektualac koji nastupa s pozicije univerzalnih vrijednosti. No, prethodnih godinu-dvije sam ponavljao i još jednu stvar – da ovdje postoje samo dvije partije, jedna koju čine svi etnonacionalisti i kojima je cilj isti, da stalno dodatno destruiraju zemlju, i druga koju čine svi ostali, oni kojima najvažnija stvar na svijetu nije interes kolektiva nego čovjek i njegovo pravo na život. I da BiH ima šansi samo ako se ovi drugi udruže u jedinstveni front građanskoga otpora etnonacionalističkoj aveti. U tom slučaju bih, ponavljao sam, i osobno, ako bi bila procjena da mogu biti uteg u korist prevage, bio spreman ući u arenu i pomoći promjeni političke paradigme.
Nažalost, kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve izvjesnije da moj front građanskoga otpora nema potporu, ne samo među strankama građanske provenijencije nego ni među strankama takozvane ljevice. U tim uvjetima doista bi bilo nerazumno da ulazim u političku arenu unaprijed svjestan da, zbog blokada kojima bih bio izložen, neću moći učiniti ništa specijalno, i da mogu samo izazvati razočarenje ljudi koji mi vjeruju.
Trenutno su zvanično potvrđena četiri kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda: Željko Komšić, Dragan Čović, Diana Zelenika i Boriša Falatar. Prošli izbori su pokazali da je za ovu funkciju potrebno minimum 100.000 glasova. Ko od ovih kandidata može to tog broja u oktobru ove godine?
U vrijeme kada su Dodik i Komšić najavili svoje kandidature tvrdio sam da je rezultat utrke za dva člana Predsjedništva, iz reda Srba i Hrvata, već poznat – i da predmet rasprave može biti samo treći, član kolektivnog šefa države iz reda Bošnjaka. I danas tvrdim da, što se Dodika tiče, nema neizvjesnosti – i da je siguran član Predsjedništva u slijedeće četiri godine.
U vezi s članom Predsjedništva iz reda Hrvata, međutim, štošta se promijenilo. Poprilično sam siguran da je Čović u vrijeme Komšićeve najave kandidature bio načisto s tim da u izbornu utrku neće on – jer, on ne želi iz nje izlaziti kao gubitnik – i da će gurnuti nekoga drugog kao žrtveno janje. No, u međuvremenu je sve išlo njemu u korist. Komšić je, prvo, postajao sve nervozniji, sve više odavao dojam čovjeka koji gubi kompas, posebice u optužbama na račun SDP-a, a posljedica toga je i stalni pad simpatija prema njemu. Dodatni udar je i odluka SDP-a da u izbornu utrku iziđe s vlastitim kandidatom, a on će za sobom povući veliki dio glasova koji bi išli Komšiću. Na koncu, respektabilan dio glasova će mu uzeti i kandidat Naše stranke.
Čović se, zahvaljujući svemu tomu, preko noći vratio među žive – i s realnim šansama na drugi mandat. Istina, čitavu priču mu, odlukom HDZ 1990 da u predsjedničku utrku uđe s vlastitim čovjekom, komplicira gospođa Zelenika. I poprilično sam siguran da će na svoju stranu, zbog kritičkog odnosa prema Čovićevoj politici, dobiti i značajan dio hrvatskog biračkog tijela, ali i respektabilan broj glasova iz reda građana drugih nacionalnosti. Čović, naime, može računati na glasove Srba pod kontrolom Milorada Dodika, a svi ostali, Srbi izvan toga utjecaja, Bošnjaci, pripadnici nacionalnih manjina, su na njezinoj strani.
Kako će sve to završiti ostaje za vidjeti. Što se mene tiče, u ovom momentu šanse Komšića, Čovića i Zelenike su podjednake. I, tko god od njih iziđe kao pobjednik, učinit će to s maksimalno 100.000 glasova.
Kako gledate na stanje u aktuelnim strankama na vlasti, SBB-u i SDA koja je u nekoliko mjeseci izgubila dosta visokopozicioniranih članova?
Sva istraživanja upućuju na zaključak da je utjecaj SBB-a značajno manji nego 2014. godine. Malo je vjerojatno da bi se tu i do listopada moglo išta bitno promijeniti. S druge strane, istina je da je unutarnje udare u prethodnih godinu dvije proživljavala i SDA. Uostalom, u tom vremenu iz nje su nastale tri nove partije. I koliko god tu činjenicu nastojali ignorirati, ona će se reflektirati u formi pada utjecaja u biračkom tijelu.
No, to ne znači da SDA treba otpisivati. Naprotiv, i kad je najlošija ona može računati na 150-180 tisuća glasova – ne zbog tradicionalne vezanosti za nju nego zbog činjenice da joj taj broj glasova jamče hodže i imami čiji utjecaj u biračkom tijelu nije upitan. A oni su, ruku na srce, na strani SDA – ne zbog njezine politike nego zbog interesne umreženosti s Islamskom zajednicom.
DF i GS su potpisali koalicioni sporazum, ali čini se da je ljevica u BiH razjedinjena više no ikad, jer su česte javne prepirke SDP-a i DF-a. Koliko će to uticati na njihov izborni rezultat u oktobru?
Neće utjecati malo nego, živi bili pa vidjeli, presudno. Zbog politike u zadnje četiri godine, a i svijesti da i sami moraju pomoći proces promjene političke paradigme, siguran sam da je relativno značajan dio biračkog tijela, onog koje u pravilu apstinira od biračkog procesa, bio odlučio izići na ove izbore i podržati stranke građanske provenijencije, dvije najjače stranke ljevice posebice. No, siguran sam da su u međuvremenu, ne samo oni nego i tradicionalni birači ljevice, promijenili svoju odluku i definitivno odlučili u listopadu ostati kod kuće.
A razlog je sve ono što se na relaciji SDP-DF događalo – i što se, nažalost, događa još uvijek. Jer, po onome čime nas svaki dan šamaraju, čas jedni čas drugi, ispade da njima nisu problem nacionalisti nego oni sami. A kad izazivate takvu percepciju, nerealno je očekivati da vam ljudi vjeruju kako ste vi drugačiji. I kako vam u prvom planu nije vlastiti interes – da se uhljebite još četiri godine i inkasirate 5-6 tisuća mjesečno a da ništa ne radite – nego interes države.
Nikada više kandidata i stranaka na izborima, pogotovo onih koji nastupaju sa inačicom “nezavisni”. Mogu li oni pomrsiti račune velikim strankama?
Bilo bi dobro kada bi se to dogodilo. Ne vjerujem, međutim, i da hoće. Dapače, taj fenomen bi, zbog načina pretvaranja glasova u mandate, mogao značiti samo dodatnu „vodu na mlin“ najjačim političkim partijama, etnonacionalistima posebice. Jer, masa nezavisnih su lica iz safa građanskoga, iz dijela koji bi morao biti pod istim kišobranom. Ovako, nažalost, oni su, koliko god da toga nisu i svjesni, instrument povećanja utjecaja etnonacionalističkoga.
