„Republici Srpskoj je potrebna promjena, Republici Srpskoj potrebna je nova vlast, novi ljudi“… iz dana u dan sa inih susreta s građanima, press konferencija, saopštenja za javnost, poručuje pred ove izbore predsjednik SDS-a i kandidat za člana Predsjedništva BiH Mirko Šarović.
Dakle o novim ljudima govori Šarović, jedan od osnivača SDS-a, stranke čiji je gotovo cijeli politički i vojni vrh zbog ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, osuđen pred Haškim tribunalom.
„NOVI LJUDI“ DOKAZANI U RATU
Novi ljudi!? Istina je da su Tribunal u Hagu, Sud BiH i biologija učinili svoje, da je SDS-u pristupio određen broj ljudi koji nemaju direktnu poveznicu s ratnim dešavanjima u BiH, ali je nesporna činjenica da se SDS i dalje samopromovira kao „državotvorna stranka“. I da se nikada nije javno i jasno odredio i ogradio od ratne politike koja je za posljedicu uz srebenički genocid imala i ništa manje zločine počinjene u Prijedoru, Višegradu, Zvorniku…, opsadu i granatiranje Sarajeva, koncentracione logore, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, fizičko uništavanje svih tragova stoljetnog postojanja Bošnjaka na prostorima BiH koji su bili tokom rata pod njihovom kontrolom.
Novi ljudi, poručuje Šarović. A onda na kandidatskoj listi za Narodnu skupštinu RS u Izbornoj jedinici 2 na drugom mjestu osvane Željana Šiljegović. Ime koje većini građana u BiH ništa ne znači. Međutim, ime/osoba koju bi brojni Banjalučani, da mogu, najradije zaboravili, ali zbog trauma koje se uz njega veže ne mogu.
Iz šturih, javnih podataka o Željani Šiljegović, teško je išta saznati jer stoji tek da je diplomirana pravnica. A svoji pravničku „karijeru“ Šiljegović je započela u jeku rata u BiH, u Opštini Banjaluka– Odjenjenju društvenih djelatnosti. Kojoj su dvojac, predsjednik Opštine Predrag Radić i predsjednik Izvršnog odbora Rajko Kasagić, a u skladu sa Strateškim ciljevima Skupštine srpskog naroda u BiH, povjerili „na realizaciju“ dio programa progona nesrpskog stanovništva.
Šiljegović je bila zadužena za deložacije, nezakonito izbacivanje iz opštinskih stanova Banjalučana nesrpske nacionalnosti. Razlog za oduzimanje stanova, podvlačimo, bila je samo i isključivo njihova nacionalna pripadnost.
U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugloslaviju Radoslavu Brđaninu, predsjedniku Kriznog štaba i predsjedniku AR Krajine, osuđenom ratnom zločincu na kaznu zatvora u trajanju od 30 godina, detaljno je opisano krivično djelo progona nesrpskog stanovništva sa područja AR Krajine pa time i Banjaluke kao njenog središta.
A Željana Šiljegović nije tek bila neko ko je rješenja o oduzimanju stanova rutinski pisao, već je, a da bi dokazala svoju efikasnost i lojalnost vlasti, kažu svjedoci tih događaja, istjerivanje ljudi direktno nadzirala.
Ima neke gorke ironije u tome što joj je iz ratnog perioda ostao nadimak „haustorka“.
„Bilo je to strašno poniženje, ta bešćutnost, gotovo uživanje s kojim je to činila, to izbacivanje iz stana samo s najlon kesom“, priča Kemal H., jedan od onih Banjalučana koji se nije i – kako ističe – nikada neće vratiti u svoj rodni grad.
Identična je priča i Irene Ćerepić. Šiljegović ju je istjerala iz stana u naselju Nova Varoš, koji se nalazi u zgradi tik uz zgradu u kojoj je odrastao njen suprug. S kojim je Ćerepić išla u Gimnaziju.
A tokom rata „zbrinula“ je i sebe uselivši se u stan Damira Hejnija koji je po okončanju rata prošao mučan proces vraćanja svoje imovine.
Željana Šiljegović nije se slučajno našla na radnom mjestu u banjalučkoj Opštini. Jer sestra njenog supruga, Svetlana Šiljegović, bila je provjereni i odani kadar ratnog rukovodstva SDS-a, te ministrica informisanja u vladi Gojka Kličkovića.
NATRAG JE DOVEO RADOVIĆ
Neposredno po okončanju rata Šiljegović je napustila posao u banjalučkoj Opštini, vjerovatno u namjeri da na taj način „izbriše“ svoju ulogu nekog ko je bio jedna od karika u nizu izvršilacaetničkog čišćenja u Banjaluci. Prema dostupnim podacima, jedno je vrijeme radila u bankarskom sektoru, potom niz godina u Upravi za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, a sada vodi advokatsku kancelariju.
Izvori našeg portala iz SDS-a kažu da se u stranci pojavila unatrag nekoliko mjeseci i da je za njeno visoko pozicioniranje na kandidaskoj listi za Izbornu jedinicu 2 zaslužan predsjednik Gradskog odbora SDS-a Milan Radović, koji je i nositelj te liste.
SDS u Banjaluci u političkom smislu već niz godina nije stranka koja se može pohvaliti visokim rejtingom među biračima. Otuda se otvara i pitanje da li u nedostatku bilo koje alternative koju bi ponudio glasačima, SDS ostaje ustrajan na nacionalističkoj politici i smatra da bi vađenjem „ratnih kostura iz ormara“ mogao pobljšati rejting i osvojiti više mandata na predstojećim izborima?
Sasvim je jasno da u ideološkom smislu SDS nije – i sa politikom koju vodi – ne može biti alternativa postojećoj vlasti, jer su SNSD i Milorad Dodik u proizvodnji međuetničke netrpeljivosti i nacionalizma odavno veći igrači. Pa da ih se u toj igri i sa Šiljegivić teško može nadigrati.
Na drugoj strani, mladi i obrazovani ljudi, koji nisu ni u kakvoj vezi s ratnim dešavanjima u banjalučkom SDS-u gurnuti su na marginu i kada se pogleda kandidaska lista za drugu izbornu jedinicu za Narodnu skupštinu bez ozbiljnih šansi da budu izabrani i počnu zanačajnije utjecati i na promjenu stranačke politike i političke zbilje bh. entiteta Republika Srpska.
Ovako, tri decenije od izbijanja rata i 27 godina od njegovog okončanja dolazimo u situaciju da je samo optrčan puni krug. Slogan živjećeš bolje, pod kojim SDS izlazi na izbore, stoga postaje svojevrsna farsa. Jer znači li živjeti bolje tako što će, bude li izabrana, zakonodavnu politiku svih građana ovog bh. entiteta krojiti provjereni ratni kadar poput Željane Šiljegović?
Pravda je spora i čini se često nedostižna. Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma omogućio je vraćanje nezakonito oduzete imovine predratnim vlasnicima, ali poniženja kroz koja su ljudi prolazili jer su se našli „na pogrešnom mjestu u progrešno vrijeme“ ne mogu se platiti. Svim onima kojima svih ovih godina nije upućena nijedna riječ izvinjenja.
