„Konkurencija ne spava”, naslov je koji donosi dnevnik Frankfurter algemajne cajtung o tome kako se EU na Balkanu bori za svoj uticaj sa Kinom, Turskom i drugim zemljama. Autor Mihael Martens bilježi određene izmjene u paradigmi Evropske unije kada je riječ o budućem pristupu zemalja „Zapadnog Balkana“ toj zajednici.
Razlog za to je, kako se navodi, potreba EU da zadrži primat kada je riječ o ekonomskom uticaju u šest zemalja s perspektivom pristupa. „Dobrih 80 procenata izvoza šest zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija) ide u zemlje EU. Gotovo 60 odsto uvoza stiže odatle. Region je ekonomski jasno upućen na EU. Ali, drugi akteri je sustižu, prije svega Kina.”
„U Srbiji, najvećoj među – po evropskim mjerilima malim – privredama regiona, vrijednost kineskih investicija je, prema podacima Narodne banke Srbije, 2010. još iznosila potpuno beznačajnih 2,4 miliona evra. Prema istom izvoru, 2022. se radilo već o 1,4 milijarde evra.”
Privredni značaj Kine u Jugoistočnoj Evropi je sve veći, a autor podsjeća da se, kada je riječ o navodnim kineskim „investicijama“, „često naprosto radi o kreditima“: „Države zajme novac od kineskih banaka da bi mogle da plate velike projekte poput mostova, auto-puteva ili železničkih trasa.“
„Najdrastičniji primjer za to je Crna Gora, koja je 2014. podigla kredit veći od 800 miliona evra da bi joj Kina izgradila komadić auto-puta od 45 kilometara. Ta trasa bi trebalo da se produži i jednog dana poveže Jadran, kao i Podgoricu sa Beogradom, ali trenutno vodi – u ništa. A kreditna suma iznosi negdje oko petine godišnjeg BDP Crne Gore.”
Zaključak glasi: „Evropska unija je u regionu i dalje ekonomski daleko najvažnija akterka, ali geopolitička konkurencija ne spava“. Jer, tu su i Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, kao i (u poslednje vrijeme doduše u sve manjoj mjeri) Rusija.
Prijedlog njemačkih Demohrišćana za Balkan
Autor se poziva i na politološkinju Marinu Vulović koja je u berlinskoj Fondaciji za nauku i politiku (SWP) učesnica projekta „Geostrateška konkurencija EU na Zapadnom Balkanu“. U toj studiji se navodi da EU pomenute zemlje smatra rivalima, što se vidi i iz podatka da je ova zajednica 2020. donijela privredni i investicioni plan za Zapadni Balkan.
Tu se pominje „deset paradnih projekata za energetske i infrastrukturne mjere u vrijednosti od devet milijardi evra, koji se finansiraju iz sredstava takozvane pristupne pomoći za kandidate za prijem u EU“. „A dodatno bi trebalo da stignu i investicije vrijedne do 20 milijardi evra od drugih međunarodnih finansijskih institucija. To je direktan odgovor na kineske i ruske privredne aktivnosti na Zapadnom Balkanu“, kako piše u pomenutoj studiji.
Pominje se i prijedlog koji je i poslanički klub CDU/CSU u Bundestagu postavio kao lajt-motiv svoje balkanske politike, naime, „model u kojem se prije punopravnog članstva otvara zajedničko tržište, kao što je to 1994. bio slučaj sa Finskom, Švedskom ili Austrijom u okviru njihovog učlanjenja u Evropski ekonomski prostor.”
„Taj etapni cilj se često pogrešno shvata kao neka vrsta zone slobodne trgovine u kojoj brojne manjkavosti dotičnih zemalja na planu pravne države ostaju netaknute. No, to se ne misli tako, kako pojašnjava Marina Vulović. Da bi pristupile zajedničkom tržištu, zemlje Zapadnog Balkana najprije bi morale da podnesu „značajne reforme pravne države“, na primjer, kada se radi o konkursima ili borbi protiv korupcije.“
„Iz toga bi mogla da proistekne nova dinamika ukoliko pojedinačne vlade, vidjeći cilj koji izgleda realistično, zaista reformišu svoje države i za to budu nagrađene pristupom zajedničkom tržištu. (…) Nova dinamika u pristupnom procesu, koja počiva na postupnoj ekonomskoj integraciji sa EU, stavila bi u izgled opipljive ciljeve koji se mogu dostići prije punopravnog članstva“, konstatuje se u studiji.
„To još nije zvanična linija EU“, ali upadljivo je da se takvo postupanje sve češće pominje i razmatra“, konstatuje Mihael Martens.
„Kome pripada Bosna i Hercegovina?”
Isti autor je u frankfurtskom dnevniku objavio i analizu pod naslovom „Kome pripada Bosna i Hercegovina?“ – „Vođa Srba Dodik kaže da cjelokupna država nema imovinu – visoki predstavnik bi još jednom mogao da se umiješa“, piše u uvodu članka.
„U Bosni i Hercegovini već godinama vlada spor oko državne imovine“, to jest, oko pitanja „kome Bosna pripada“ i „kakva je Bosna država“. Nakon objašnjenja ustrojstva države po Dejtonskom sporazumu, autor napominje da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik smatra da „Bosna kao država nema nikakav posjed. On tvrdi da sve pripada entitetima. Dodik predstavlja Bosnu kao savez država u koji su se udružile Federacija i Republika Srpska, koje su u njega unijele svoju imovinu”.
„Namjera iza toga je jasna: da je Bosna i Hercegovina zaista savez država, njeni sastavni dijelovi bi mogli da je napuste, što znači da bi Republika Srpska mogla da se proglasi nezavisnom, ili priključi Srbiji, kako to Dodik već godinama najavljuje.“
„No država, koja je uz američko posredovanje nastala pregovorima u Dejtonu, nije konfederacija, kako to potvrđuje bosanski stručnjak za ustavno pravo Kasim Trnka: „U Dejtonskom sporazumu nigdje se ne kaže da su Federacija i Republika Srpska države. Uvijek je riječ o entitetima. Država je Bosna i Hercegovina.” Bosanski Ustavni sud je više puta potvrdio: šume, rijeke, jezera, brda, vojni objekti, putevi, željezničke pruge, ali i mali bosanski izlaz na more, koji se oko Neuma poput klina gura kroz hrvatsku Dalmaciju, pripadaju bosanskoj državi – a ne dvojim entitetima od kojih se ona sastoji. Međutim, država može da dodijeli pravo na korišćenje imovine entitetima, gradovima ili opštinama.“
Autor dalje piše da Dodik ne želi ni da čuje za nadležnosti zajedničke države i da je po njegovoj interpretaciji sve što se nalazi na području Republike Srpske – njena imovina. Kasim Trnka to smatra pogrešnom intepretacijom i po njemu sada u spor treba da se umiješa visoki predstavnik Kristijan Šmit, koji bi na osnovu tzv. Bonskih ovlašćenja mogao da donese odgovarajući dekret – kao što je to već više puta učinio.
„Doduše, Dodik, tijesan saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina, ne priznaje visokog predstavnika i više puta je izjavio da će ignorisati njegove ukaze. Zato se u katastarskim knjigama Republike Srpske bosanski državni posjed sistematski i dalje registruje kao imovina RS. „To je protivustavno”, upozorava Trnka, koji traži da Šmitov dekret proprati i međunarodni pritisak na Dodika.“ I zato smatra da bi u obzir mogle doći i međunarodne sankcije poput onih protiv Rusije i Bjelorusije.
„Šmit je zatražio od bosanskog parlamenta da zakonski reguliše pitanje državne imovine. Istovremeno je sazvao komisiju, koja bi do jeseni trebalo da izradi prijedloge rješenja. Završni izvještaj sa preporukama i procjenama bi još ove godine trebalo da bude podnijet parlamentu. Poslije toga će, kako se saznaje u Sarajevu, od reakcija učesnika zavisiti kako će Šmit dalje postupati. Moguće je da će donijeti zakon dekretom ukoliko ga parlament ne donese. Ali, šta onda?“
Martens prenosi da Dodik jasno stavlja do znanja da ga odluke „njemačkog turiste u Sarajevu“ (Šmita), ne tangiraju i da visoki predstavnik nema vojsku koja bi mogla da sprovodi njegove dekrete.
„Kakva je korist od dekreta ako se on u Republici Srpskoj ignoriše? Šmit je nedavno dekretom donio i dopunu zakona prema kojoj se za nesprovođenje njegovih ukaza predviđa kazna. Državnim službenicima koji ih ignorišu prijeti do pet godina zatvora.” Sada se postavlja pitanje: da li su oni spremni da se upuste u taj rizik?
„U međuvremenu je kancelarija visokog predstavnika upozorila investitore da u Bosni ne učestvuju u poslovima s neraščišćenim imovinskim odnosima. U dopisu u koji Frankfurter algemajne cajtung ima uvid, Šmit je još u aprilu 2022. informisao udruženja poslodavaca, savez banaka, trgovinske komore i druge organizacije: preduzeća moraju da posebno u Republici Srpskoj tačno ispitaju rizik i treba da izbjegavaju investicije u koje je uključena državna imovina“.
To bi, kako piše Martens, pozivajući se na izvore u Sarajevu, moglo da oteža Dodiku dalje postupanje. Pretpostavlja se i da Dodik reklamira za sebe državnu imovinu da bi mogao da je koristi kao jamstvo za nove kredite na koje je njegov prezaduženi entitet upućen – tako da i oni koji dodjeljuju kredite moraju znati da to nije – nikakva sigurnost.
„Doduše, i Zapad je sam doprinio zaoštravanju frontova u konfliktu time što je rješenje spora proglasio za preduslov prijema zemlje u NATO. Tako je ondašnja američka ministarka spoljnih poslova Hilari Klinton svojevremeno jasno zatražila od bosanskih političara da nađu rješenja za vojnu imovinu, jer da inače približavanje Bosne NATO neće napredovati.“
Za političare bosanskih Srba poput Dodika, koji striktno odbijaju prijem Bosne i Hercegovine u Alijansu, to je dobar povod da se nerješavanjem spora oko državne imovine dodatno osiguraju protiv prijema BiH u NATO. „A da li će dekreti visokog predstavnika tu nešto promijeniti – to ostaje upitno“, piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung.
Priredio: S. Bojić, DW
