Krajem oktobra napuniće se tačno godinu dana od formiranja aktuelne Vlade Srbije. Ako je suditi prema najavama precednika neće se stići ni oporaviti od mahmurluka, a već će biti u VD mandatu. To je onaj mandat koji vam teče u periodu od raspisivanja izbora do perioda napuštanja funkcije i onda uposlenike u Vladi nazivamo Vršiocima Dužnosti.
Jer opet, ako je suditi prema najavama precednika, novi vanredni parlamentarni izbori će biti održani 17. 12, a sa njima i beogradski, poneki opštinski i pokrajinski, odnosno vojvođanski, jer one kosovske Srbija odavno ne kontroliše. Da li je samim tim Kosovo, u stvari, nezavisno? Naravno da nije. Samo ih ne kontroliše Srbija, niti ima svoju vojsku tamo, niti policiju, već samo svoje kriminalce i ubice, ali to baš i nije za javnu pohvalu.
A kriminalci i ubice, kao i svi kriminalci i ubice, zine im dupe malo pa naprave neko sranje, a onda precednik mora da im spašava dupeta, ne bi li spasio i svoje, a to mu je do sada išlo poprilično dobro, čak i ne njegovom zaslugom, već zaslugom onih koji to nisu znali politički ali ni na bilo koji drugi način kapitalizirati.
Vratimo se kratko u mračni maj, kad je u 24 časa, ubijeno 20 osoba, uglavnom djece i mladih. Tih dana ulice, prije svega Beograda, postale su mjesto odavanja počasti i mjesto iskazivanja nezadovoljstva i zabrinutosti za sopstvenu budućnost. Nije pretjerivanje reći da je stotinjak hiljada ljudi u jednom danu šetalo ulicama grada, bez nekih povika, ali uz određene zahtjeve koje su tokom protesta „Srbija protiv nasilja“ izneseni. Podsjetimo se, stoga, zaht(j)eva kako bi se zaustavilo nasilje u društvu. Tražili su:
1) smenu Saveta REM-a
2) gašenje štampanih medija i tabloida koji objavljuju lažne vesti, podmetačine i kontinuirano krše novinarski kodeks,
3) oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama koje sluđuju građane, truju i promovišu nasilje, kao što su Pink i Hepi TV.
4) hitno ukidanje programa koji promovišu nasilje, nemoral i agresiju na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, poput rijaliti programa.
Zahteva se i institucionalna odgovornost i smena ministara policije Bratislava Gašića, Aleksandra Vulina, šefa BIA-e i ministra prosvete Branka Ružića, jer su direktno odgovorni za urušeni sistem i neadekvatno reagovanje nadležnih, kao i hitno zasedanje Narodne skupštine na kojoj će se razmotriti odgovornost Vlade RS i bezbednosna situacija u zemlji.
Ružić je abdicirao sam, a na njegovo mjesto je došla ministarka koja ima svoj sopstveni rijaliti show na jednoj televiziji. I to iz iste stranke – one Miloševićeve.
U to vrijeme, kad su protesti dobijali na brojčanoj snazi, oko zgrade Predsjedništva, u Pionirskom parku, svakodnevno je viđano pojačano policijsko obezbjeđenje zgrade, odnosno samog precednika koji nije znao kakva ga budućnost čeka jer ono što je viđao na ulicama nije nešto sa čim inače ima posla. A viđao je uglavnom mlade ljude, od kojih većina, što zbog godina, a što zbog toga što smatraju da niko ne govori u njihovo ime, na izbore nikad nije izašla.
To je Srbija koju ne viđate, koju ne čujete. Što je gore bilo po precednika tih dana, to je Srbija od koje ne znate šta da očekujete. I zato je strah bio velik. Jedno je, međutim, precednik znao – bude li dovoljno strpljiv, mogao je biti siguran da ni oni koji su pozivali na proteste neće znati šta činiti sa svom tom energijom, sa svim tim nezadovoljstvom i strahom za sopstvenu budućnost.
I bio je u pravu. Postepeno su se protesti osipali, iako su se istovremeno počeli održavati u drugim gradovima, ali je bilo jasno da ti mladi ljudi nemaju želju, a ni vremena šetati svakog vikenda ne bi li bi se zahtjevi organizatora protesta ispunili. Nije to njihova priča, niti su to njihovi zahtjevi. Njihovi su „samo“ životi, a oni su nastavili da ih žive vjerovatno gledajući da ih u nekom trenutku nastave što dalje od zemlje u kojoj su ugroženi samim odlaskom u školu.
I kao da je laknulo i jednoj i drugoj strani što se to desilo. Nakon što se društvo gotovo raspalo, predstavnici opozicije su konačno odlučili javno se obratiti na skupovima pa su tako iznenadno zatražili i raspisivanje izbora, nešto što su od početka protesta izbjegavali jer su znali da izborni uslovi ne postoje, odnosno da u startu ulaze sa debelim minusom jer su glasovi onih koji rade u javnoj upravi, kao i privatnim firmama bliskim SNS-u unaprijed upisani vladajućoj stranci.
U suštini, malo toga se izmijenilo od prije onih izbora kad ih je opozicija bojkotovala, upravo zbog nepostojanja uslova.
Pa zašto onda taj zahtjev? Moglo bi se reći da se opozicija umorila od sebe same i od protesta koje organizuju, kao i od neispunjenja zahtjeva koje su sami postavili, a čiji cilj više ni sami ne vide, ako su ga ikad i vidjeli. Traženje izbora je ujedno i izlaz iz lavirinta u koji su se sami doveli i opravdanje da se konačno napuste ulice, posebno što se mnogi više ne mogu ni gledati, a gdje zajedno sarađivati, pa mu traženje izbora dođe nešto kao šok terapija, poznata u sportu, kad se naprasno promijeni trener ne bi li se trgnula ekipa iz letargije.
A izbori su precednikov teren. Tu je gospodar svega i ne, neće ga omesti činjenica da više nije predsjednik stranke koja se zove SNS. Podsjetimo, tu je dužnost prepustio Milošu Vučeviću, svom dotadašnjem zamjeniku, ministru odbrane, potpredsjedniku Vlade. Ali skromno, ipak kaže, da ako baš budu želeli da će svoj lik i ime rado dati u kampanji svoje bivše stranke, iako je on samo precednik Srbije.
I, sad, iako jesu izbori njegov teren, precednik ih ne raspisuje dok nije apsolutno uvjeren u pobjedu. Pekao bi on još malo opoziciju na žeravici jer pripremio je nekoliko asova iz rukava – otvaranja autoputeva, željezničke stanice itd, ali desilo se i to u Banjskoj, o čemu smo već pisali, pa je krizni menadžment odlučio ubrzati tu proceduru i najaviti izbore već za 17. 12, sa čim je izašao u susret zahtjevu opozicije koja je i tražila da se izbori održe do kraja godine. U početku je, dodajmo još i to, predsjednik malo igrao njihovim zahtjevom pa je najavio da će do kraja godine raspisati izbore, ali su ga oni njegovi kriminalci malo ubrzali. Nije se lako nositi sa osudama i brojnim pitanjima na koje vjerovatno nećemo dobiti odgovore, već možemo samo nagađati šta se tu dešavalo, da li je precednik znao, nije znao… I nebitno je. Idu izbori.
A pred izbore, kratko ćemo predstaviti, jedino relevatno istraživanje, a to je ono koje je organizovala CRTA, posmatračka misija. Ono kaže da je za koaliciju stranaka ‘Srbija protiv nasilja’ 41 odsto građana, dok je za stranke vlasti 49 odsto. Ostatak ide na one „patriotske“ stranke koje precednik često koristi kako bi sebe pokazao naprednijom i boljom verzijom od ponuđene opcije koja bi povukla Srbiju u skute Rusije. Precednik to radi profinjenije, manje očigledno, a ujedno igra i sa onom drugom stranom, odnosno EU, za koju se zalaže ona druga opozicija. Problem je samo što ne mogu međusobno da se gledaju pa je pitanje da li će prevazići svoje sujete i podijele i izaći u jednoj koloni, kako bi se bar osvojio Beograd, čemu su bili blizu na prošlim izborima.
Osim Aleksandra Šapića, koji je dao ostavku na funkciju gradonačelnika, još oko 30 načelnika opština/gradonačelnika je dalo ostavke i tako su otvorili prostor za izbore i u tim sredinama, a svima njima će svoj lik dati precednik, iako on više nije precednik stranke ali kad je to bilo bitno u ovoj Srbiji?
Zato se porodila jedna genijalna ideja – da se lik precednika stavi na sve izborne liste, jer ako može SNS, čiji Vučić više nije precednik, što ne bi mogao i na ostale liste jer nije ni njihov predsednik, a ujedno je i precednik svih? Bio bi to idealan odgovor precedniku i SNS-u, ali bojim se da je to previše za očekivati od ovakve opozicije koja takvu vrstu šale, koja je opet više od same šale, jer je zasnovana na maloprije opisanom temelju, a to je da je Vučić precednik svih, teško da može shvatiti i prihvatiti.
Umjesto toga rađe će ući u igru osuda, prijetnji, u igru čija pravila postavlja upravo precednik. I ako se desi da je gubi, neće je tek tako lako predati. U to tek budite uvjereni.
I dok se bliži datum odluke, a precednik je rekao da se izbori moraju raspisati najkasnije 3.11, ako žele da se održe 17. 12. Mnogi već zaboravljaju kako to izgleda smjena vlasti u zemlji zvanoj Srbija. Ono što je još tragičnije, mnogi ni ne znaju kako to izgleda, a čekati neće jer ih ne čeka ni život. On je negdje van granica.
