Piše: Amarildo Gutić (Žurnal)
Pripadnici Armije RBiH stacionirani u Sarajevu herojski su odolijevali agresiji na opkoljeni glavni grad. Nije ih demotivisalo ni svakodnevno ubijanje civila, granatama ili snajperima, od djece do staraca, čak i kada su žrtve bili članovi njihovih porodica. No, postojali su oni koji su ratno stanje koristili za kriminalne radnje, od šverca i pljačke pa sve do terorisanja i ubistava svojih sugrađana. Stradali su oni sa, po njima, „pogrešnim“ imenom, ali nisu prezali ni da sadističke nagone ispolje prema bilo kome, pa i saborcima. Pri tome su pojedini kotirali kao „hrabri“ borci ili komandanti.
Jedan od takvih je Mušan Topalović Caco, koji je sa nekoliko pripadnika sarajevske 10. brdske brigade Armije RBiH ubijao građane Sarajeva, većinom srpske nacionalnosti. Njihova tijela bacana su u jamu Kazani na padinama Trebevića.
U teroru nad civilnim stanovništvom isticali su se i pripadnici 9. Brdske brigade, a posebno je istaknut zamjenik komandanta Ramiz Delalić Ćelo. Sarajevski magazin Dani je u tekstovima Vildane Selimbegović i Senada Pećanina je početkom 1993. godine objavio priču o zločinima Mušana Topalovića i njegove grupe. Tek će nakon više od pola godine teror i zločini Cacine grupe postati problem i civilnog i vojnog vrha u Sarajevu, od Predsjedništva RBiH do Glavnog štaba.
„Ima nezakonitog odvođenja ljudi, maltretiranja, sve do ubistava. Tome se mora stati u kraj“, izjavio je tada za Oslobođenje načelnik CSB Sarajevo Munir Alibabić.
Konačno, 25. oktobra 1993. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović potpisuje naredbu o smjeni Mušana Topalovića i Ramiza Delalića sa komandantskih dužnosti.
Akcija nazvana „Trebević 2“ započeta narednog dana trebala je rezultirati hapšenjima odmetnutih pripadnika 10. Brdske brigade. Ramiz Delalić je pristao na predaju, no Mušan Topalović to odbija i uzima desetine taoca, civila, među kojima je bilo žena i djece.
Pitanje na koje se još uvijek traži odgovor jeste ko je pored brojnih pripadnika specijalnih policijskih i vojnih jedinica na tom području poslao devet mladih neiskusnih vojnih policijaca da hapsi Topalovića. Svi su ubijeni i to ne vatrenim oružjem u borbi, nego su doslovno iskasapljeni hladnim oružjem i kiselinom.
„Oko 12 sati, jedna žena je uspjela pobjeći iz Cacine zgrade i rekla nam je: ‘Caco kolje sve redom.’ Koga, pitali smo. Odgovorila je: ‘Vojne policajce’. Kad smo pitali kako zna da su vojni policajci, rekla je: ‘Piše im na opasačima.’ Bili smo šokirani. Po smjernicama i planu akcije, niko nije trebao ići Caci na vrata. Tu grupu od devet ljudi koji su ušli, ne znam ko je poslao, znam samo da nam nijednog trenutka niko nije ni pomenuo takvu mogućnost. Trebalo je da mi uhapsimo Cacu“, pričao je za Dane jedan od aktera događaja.
Nakon što su armijske jedinice potom opkolile zgradu i počele napad, na poprište pristiže Jusuf Pušina koji ulazi i pregovara sa Topalovićem u ime Alije Izetbegovića. Topalović se predaje i biva odveden u zgradu Predsjedništva, a potom u komandu Korpusa.
„U samom Korpusu Caco je odvojen od ostalih, skinut u veš i stavljene su mu nove lisice. Počelo je ispitivanje. Kasnije je Caco izveden napolje gdje se batinanje nastavilo. Živ je unesen u kombi. Uskoro se čuo samo jedan pucanj“, završio je priču sagovornik Dana.
Zvanično, Mušan Topalović je ubijen tokom noći 26/27 oktobra pri pokušaju bjekstva. Ko je bio u njegovoj pratnji i ko je pucao još uvijek ostaje tajna. Da je bio neugodan svjedok piše i u svojoj knjizi tadašnji načelnik CSB Sarajevo Munir Alibabić, koji dobar dio dešavanja pripisuje aktivnostima saradnika srbijanskog KOS-a u redovima Armije RBiH.
Mušan Topalović Caco je sahranjen kao NN osoba. Tri godine kasnije, ukopan je na Šehidskom mezarju Kovači, a dženazi je prisustvovalo, prema različitim procjenama, od deset do dvadeset hiljada ljudi.
“Dženaza za koju se tvrdi da je bila najveća u ovom vijeku u Sarajevu, neukusna je šovinisticka demonstracija. Bio je to veoma dobar trik Vlade sto je to dozvolila. Dali su nezadovoljnim slojevima, invalidima, porodicama šehida, ljudima za koje bi se država morala pobrinuti, a nema za to ni sredstava, ni volje, ni organizacije – mit i junaka. Oni nemaju hrabrosti da kažu da je to bio ratni zločinac koji je poubijao stotine ljudi, uglavnom Srba, i koji bi, da je živ, danas morao biti u Haagu.”, prenio je tadašnje utiske češkog kolege Jana Urbana o dženazi Topaloviću novinar Oslobođenja Gojko Berić.
Godinama kasnije Alija Izetbegović će reći svoje mišljenje o Mušanu Topaloviću.
Iz jame Kazani ekshumirani su posmrtni ostaci 23 žrtve, no postoje tvrdnje da u jami ima više ubijenih. Na tom mjestu postavljeno je spomen obilježje sa imenima 17 žrtava. Za te zločine od 1994. godine suđeno je 14. pripadnika 10. Brdske brigade, a neki sudski procesi još uvijek traju. Krajem septembra spomenik je oskrnavljen porukom i žrtvama i preživjelima.
U svakom slučaju Mušan Topalović Caco nije slučajno ubijen. Moguće da nekom nije bilo u interesu da mu se sudi i da progovori šta se dešavalo u tim ratnim godinama, da li je imao nalogodavce i podršku s političkog i vojnog vrha?
Probudio me čudan zvuk. Vec mjesecima, silom prilika, organizam mi je bio izvježban da odreagujem na svaki iznenadni šum. Ovo što sam čuo, prvo kroz polusan, a potom i potpuno razbuđen, bilo je nekako drugačije. Tupo, ali jako. Bila je mrkla noc. Ustao sam i došao do prozora. Na desnom krilu je jos uvijek bilo staklo. Ono sto se kroz njega vidjelo izgledalo je kao nastavak nekog od košmarnih snova. Oko ulaznih stepenica pred zgradom starog Radija u ulici Danijela Ozme, ratnog sjedišta Prvog korpusa ABiH, u polukrugu stoji vojska. Barem stotinjak ljudi. Niko ne govori. Između tijela, isprekidan, prodire snop svjetla s vozila parkiranog iza njihovih leđa. Jos uvijek ne mogu da odredim sta proizvodi zvuk koji čujem – tup i težak. Konacno, kroz polumrak, opažam pokrete. Ispred “amfiteatra” u uniformama, neko leži na ulici. Gol je. Pokušava se osloniti na ruke i pridići. Neko mu iz mraka prilazi i udara ga nogom. Snažno. U glavu. U stomak. U bok. Pa opet u glavu… To je taj zvuk! Nikada ga ranije nisam čuo. Prizor me jako uznemiruje. Odmičem se od prozora. Neko nešto viče. Ne razaznajem riječi. Opet prilazim prozoru. Srce mi lupa. Neko se dere. Kao da nešto pita. Razumijem samo: “(…) Je li Caco?” I opet: “Ha, Caco?” Konacno shvatam. Tijelo se pridiže. Oslanja se laktovima na cestu. Ne dižući glavu, začuđujuce jasno progovara: “Što me ne ubiješ? Ubij me ko čovjeka, šta će ti ovo?” Opet onaj zvuk. Ne vidim ko udara. Odmičem se od prozora. Zvuk ne prestaje. Ponavlja se skoro ravnomjerno i kao da neće nikada stati. Drhtim, što od zime, što od uznemirenja. Napolju odjednom tišina. Neko startuje automobilski motor. Primičem se prozoru. Nekoliko vojnika vuče golo tijelo i ubacuje ga u kombi. Čuje se potmulo jecanje. Vrata se zatvaraju i automobil odlazi prema ulici Kralja Tomislava. Gotovo je. Vojska se nijemo razilazi. Liježem. Više ne mogu da zaspim. Prevrćem se po krevetu i pokušavam smiriti. Već sviće. Opet neki šumovi s ulice. Dižem se i otvaram prozor. Ispred zgrade Korpusa nekoliko vojnika metlama i vodom čiste krv. Crvene se i pločnik i cesta. Nešto kasnije, na radiju čujem da je Caco te noći ubijen prilikom pokušaja bijega. Čudno. Onaj Caco što sam ga nekoliko sati ranije vidio ispred Korpusa, nije izgledao kao neko ko bi bio u stanju uteći. Ikome.“
Vlado Azinović (Objavljeno u broju 64. DANA, 5. 12.1997. )
