Logika, a čini se i dobar dio potrebnog znanja i stručnosti, već duže vrijeme „ne stanuju u Mostaru“! Ovo se posebno odnosi na uređenje ili obnovu javnih prostora, čemu se pristupa u pravilu površno. Čak bi se moglo reći i amaterski!
Naime, samo se amaterizmom ili nekom skrivenom lošom namjerom može objasniti „preuređenje“ poznate i Mostaracima bliske Tepe. Nekadašnje trgovačke žile-kucavice starog Mostara i njegove istorijske jezgre.
Mjesta sa hiljadu originalnih mostarskih priča…
Nije sporno da se Tepa trebala i morala obnavljati i preuređivati, jer vrijeme leti, ali zar je zaista trebalo to učiniti na način da se u potpunosti izgubi cijeli kontekst ovog ne samo korisnog, već i istorijski relevatnog javnog prostora?
Posegnuti za industrijskim dizajnom sa crnim metalnim stubovima i nekakvim kontejnerima – iste boje možda se moglo prilikom uređenja tržnice u Vrapčićima, ali ne i u okviru zaštićene UNESCO zone!
Uzeti, samo tako, metar u ruke i raspitati se o tipovima metalnih profila. Pa onda razmjeriti, odrezati i ugraditi. Kao namještaj po mjeri. Za „ugodnije stanovanje“!?
Zar, zaista, nije bilo nikoga u lancu onih, koji donose odluke da makar i pomisli kako je ovaj nazovi koncept obnove i preuređenja – jednostavno neprimjeren? Industrijski i bezličan do bola. Sveden tek na upitnu „praktičnost“, ali ne i na samu suštinu i smisao prostora, koji bi trebao biti svijetao, otvoren prema suncu, Neretvi i Starom mostu!
Šta su u svemu ovome radile nadležne službe Grada Mostara, kojima je briga o ovom dijelu grada u opisu posla ili je neralano očekivati da se bave poslom za koji su formirane?
Zar je moguće da baš nikome OVO nije bilo sporno ili se (opet) ide linijom manjeg otpora? Kako to da su crni kontejneri dobili prednost u odnosu na otvoreni prostor, šarene suncobrane, bogastvo boja prirode i arhitekture? Nažalost, primjer gradske Tepe samo je vrh ledenog brijega našag neprimjerenog odnosa prema kulturnoj i arhitektonskoj baštini grada.
Duhu Mostara, kao kontinantalnog meditaranskog grada, koji spaja civilizacije, kulture i religije. Svi oni, koji su u zadnje vrijeme prošetali „istorijskom jezgrom“ Mostara znaju dobro na šta tačno mislim kada ovo pišem.
Pod naletom komercijalizacije svega i svačega, ali očiglednog nedostatka strategije, pa i stručnosti – istorijski Mostar postaje sve više loša replika samog sebe.
Stiješnjen između ono malo preostale tradicije, koja nestaje i pragmatičnog modernizma, koji bi da glumi nekakvu izmišljenu i nepostojeću tradiciju. Uljuljkan u ideji da je samo važno da svake godine bude sve više turista, pa šta košta da košta…važno je da lova kapa…
Kratkovidna je to i opasna „strategija“, koja bi od Mostara vrlo brzo, ako već nije, mogla napraviti nekakav evropski orijentalni Disneyland, sa puno bezlične plastične duše i malo pravog – originalnog sadržaja.
Onoga zbog čega turisti i dolaze u Mostar. Kontejnera i dizalica imaju i u svojim zemljama. Take money and run!
Zato treba što prije reagovati, jer još uvijek ima (malo) vremena za okupiti ozbiljne ljude od integriteta i stvarikonačno staviti na svoje mjesto. Uozbiljiti se.
Ne rušiti onaj pravi Mostar pod izgovorom gradnje i obnove! Dok ne bude posve kasno!
Iza scene, Faruk Kajtaz
