“Uloga medicine, bez obzira na to koliko bila egzaktna nauka, uvijek može da pomjera granice i da izaziva društvo na lično preispitivanje, te da uz svoju primarnu ulogu bude socijalno angažirana, što je prijeko potrebno i važno, posebno sada u ovom hektičnom vremenu”, kaže na početku našeg razgovora dr Nina Jovanović, specijalistica oftalmološke i okulofacijalne plastične i rekonstruktivne hirurgije, naučnica, akademski radnik i publicista kojoj medicina nije samo profesija, već ljubav, strast i vizija koja je vodi kroz život.
Razgovaramo s nekim ko se bavi očnim bolestima. Oko je jako važno osjetilo, ali ga ne možemo banalno okarakterisati samo kao čulo. Ono ima vezu s onim što zovemo “mentalnim”, i jedno uključuje drugo. Možete li nam kao ljekar, ali i oftalmolog, objasniti na koji način vidimo i kako možemo ono što vidimo tumačiti na različite načine?
Slikovnost više nije savršen medij putem kojeg se stvarnost ili prizori predočavaju razumu, nego fenomen kojeg treba objasniti kao svojevrstan jezik ideološkog mistificiranja. Geneologija slika je složena i uključuje različite forme tako da svaka propituje slike kroz različite discipline – fizika ispituje optičke slike, psihologija mentalne, medicina i umjetnost opažajne slike, ali su sve međusobno isprepletene. Jedan primjer su fantazme ili ponovno oživljene impresije koje naša mašta doziva u odsutnosti izvornog podražaja. Isti fenomen se u oftalmologiji ispituje kad test paslika ili ‘afterimages’ gdje se retinalni podražaj nastavlja i nakon prestanka trajanja svjetlosnog stimulusa usljed produžene aktivacije vizuelnog sistema. U egzaktnoj nauci ovaj filozofski fenomen ima legitimnu ulogu u otkrivanju anomalne retinalne korespondencije.
Nina Jovanović/foto: Majda Turkić
Često se kaže da se poimanje stvarne i mentalne slike razlikuje tako što mentalne uključuju angažovanje više senzornih osjetila nego poimanje stvarne. Ali da li su stvarne slike stabilne ili trajne? Wittgenstein zagovara njihovu međuovisnost, da bez postojanja svijesti i mentalnih slika ne bi postojale ni stvarne slike. To se može pokazati na primjeru doživljaja boje jer naša mentalna slika nas uči da spoznajemo žutu od crvene boje i obratno. Naše mentalne slike su žutoj boji dale značenje, i verbalno i stvarno.
Da li ljudski centralni nervni sistem tačno projicira sliku koju gledamo ili je ona dijelom izmijenjena drugim osjetilima, percepcijama ili, možda, unaprijed konstruisanim idejama ili mislima?
Sva naša čula obrađuju informaciju preko centralnog nervnog sistema kao interpretatorom određenih podražaja. Tako i oko posmatra određenu sliku, ali je naš nervni sistem prerađuje i interpretira na sebi svojevrstan način. Stoga smatram da je ovom pitanju uvijek potrebno pristupiti sa fiziološkog i filozofskog aspekta dekonstukcije pojma percepcije i fenomena viđenja.
Da li uvijek vidimo ono što gledamo ili spektator znači biti razdvojen od sposobnosti saznanja i mogućnosti djelovanja?
Sa aspekta fiziologije, kada gledamo određeni predmet svako oko prima sliku kao skup svjetlosnih signala, pri čemu taj snop svjetla konvergira i usmjerava u jednu određenu tačku na retini, te je pobuđuje stvarajući električni signal. Potrebno je da iste (korespondentne) tačke na retinama oba oka budu pobuđene u isto vrijeme da bismo sa dva oka vidjeli jednu preklapajuću sliku umjesto dvije slike. Električni signal dalje putuje složenim putem unutar nervnog sistema do određenog centra u okcipitalnoj regiji našeg mozga. Preklapanje dviju slika dva oka omogućava binokularnost kao najsloženiji oblik viđenja stvarnosti, što je odlika ljudskog roda. Refleksi u našem centralnom nervnom sistemu poput fuzije omogućuju simultano viđenje dvije odvojene slike dva oka, te stereo vid. Bilo kakav minimalni disparitet slika dva oka onemogućava binokularnost i dovodi do mnogobrojnih patoloških stanja poput dominacije desnog ili lijevog oka, supresije, krivljenja slike, nemogućnosti jasnog viđenja, isključenja slike jednog oka, horror fuzije ili dvoslike.
foto: Majda Turkić
Ovaj fenomen krhkosti u percepciji slika u oftalmologiji smo jednom prilikom iskoristili kao ideju za performans koji smo izveli u Beču 2016. godine uoči nacionalnih izbora Austrije u sklopu RealDeal Festivala sa umjetničkom grupom God’s Entertainment. Naime, postavili smo si pitanje ili hipotezu da li unaprijed zamišljene ideje oblikuju ono što vidimo u ono što želimo vidjeti?
Da li se možete prisjetiti koncepta perfomansa u Beču?
Kao inspiracija za kreiranje testova i “diganostičkih metoda” poslužila nam je izložba Entartete Kunst u Minhenu iz 1937. i cenzurisanje izopačene umjetnosti u kreiranju uniformnog društva. Tokom 30-tih godina Hitler je kreirao izložbu “Degenerativne umjetnosti” u kojoj su izložena djela umjetnika poput Mondriana, Kandinskog, Chagalla, Kleea, Picassa i dr. prikazavši ih kao izopačena i bolesna. Koristeći tadašnje kustose prezentirao ih je kao nepoželjne, iako se radilo o vrhunskom slikarstvu, međutim muzej i kustosi su dobili ulogu da kreiraju trend poželjan u kulturi, umjetnosti i u mentalnom oblikovanju svakog posjetioca i individue da se u svom afinitetu i izražaju prikloni pravim, skladnim, i estetski čistim linijama i naravno jednoobraznom i isključivom razmišljanju.
Cilj našeg performansa je bio provokacija evropske i austrijske publike simulacijom stvarnog oftalmološkog pregleda i izazivanjem unutrašnje reakcije koje možda nisu ni bili svjesni, iako je većina publike sebe smatrala ljevičarima i liberalima. Korištenje “stvarnih testova” od strane ljekara – oftalmologa, dalo je imaginarnu “legitimnost” performansu, tako da učesnici nakon performativnog “ljekarskog pregleda” nisu bili sigurni da li je dijagnoza stvarna ili izmišljena što ih je dalje podstaklo na promišljanje i unutrašnju introspekciju.
foto: Majda Turkić
Samo jedan od primjera testa koji smo koristili se bazirao na subliminaciji simbola austrijske zastave unutar Mondrianove kompozicije crvene, plave, i žute. Ovu sliku smo komparirali sa heteronormativnom slikom omiljenog nacističkog slikara bez austrijske zastave i pojedinačno smo pustili da posjetioci izaberu preferiraćuju sliku. Nakon što bi izabrali heteronoramativnu sliku, da izbjegnu biranje slike sa austrijskom zastavom, dobili bi dijagnozu da im percepcija i stereovid inkliniraju prema preferenciji heteronormativnih i desničarskih prizora po tipu preferencijalnog gledanja u oftalmologiji. Na ovaj način smo izmanipulirali njihovom introspekcijom sa ciljem da im pokažemo kako je svaki prizor podložan vanjskim manipulacijama.
Šta je poslužilo kao inspiracija za ovaj performans?
Za performativnu potvrdu ove hipoteze poslužio je kontekst izborne bitka između Norberta Hofera i A. Van der Bellena, ali i uopće univerzalna borba između bilo koje desničarske i ljevičarske strane, te postavljanje pitanja da li je naš vid i ono što vidimo oslobođeno od bilo kakvih nacionalnih ili nacionalističkih uticaja. Ova pitanja su izrodila kreiranjem performansa u kojem su se primjenile stvarne egzaktne tehnike i metode ispitivanja binokularnog vida, te testova vizuelne percepcije koje smo adaptirali za perfomans poput ispitivanja “duboke percepcije”, afterimage ili paslika, dominantnosti desne ili lijeve strane mozga, ili “umjetnički ili nacionalističko-preferentni test gledanja”. Na kraju, nakon nekoliko testova, svaki učesnik performansa dobio je svoj pisani nalaz i prikladnu dijagnozu kojom se utvrđuje da li je njegov vid “nacionalno obojen”, odnosno da li pokazuje naznake supresije lijeve ili desne strane.
foto: Majda Turkić
Kakve su bile reakcije učesnika s obzirom na to da ste im postavljali “ozbiljnu dijagnozu”, kakav je efekat performans imao na vas?
Iznenađujuće stvarne i realne. S obzirom da sam znala da je, i pored naizgled stvarnih testova, ipak riječ o performansu, bilo je zanimljivo vidjeti da je veći broj učesnika osjećao nelagodu zbog dijagnoze, te su željeli ponoviti test, ili su se pravdali da su liberalnih stavova. Bilo je sjajno vidjeti reakcije ljudi na ideju da im neko kaže da testovi pokazuju desničarski način viđenja stvarnosti, i kako su se tome odupirali. Ovo nam je opet pokazalo koliko je važno odupirati se nametnutim idejama, formama i heteronormativima.
foto: Majda Turkić
Kako se javila ideja da učestvujete na festivalu savremene i performativne umjetnosti, s obzirom na to da ste okuloplastični hirurg, oftalmolog i da većinu svog dana provodite u operativnoj sali ili radeći na istraživanjima?
Osim okuloplastične hirurgije, moj dijapazon kliničkog rada obuhvata i rad sa djecom u smislu ispitivanja njihovog binokularnog razvoja i liječenja poremećaja. Ovo je vjerovatno jedna od najfascinantijih i najsloženijih oblasti medicine i mislim da zahtijeva out of the box razmišljanje da biste mogli pojmiti savršenost razvoja binokularnog vida kao hijararhijski najvišeg u animalnom svijetu.
