IZBORNE KAMPANJE BEZ PROTIVKANDIDATA: (Ne)opravdano trošenje javnog novca

Blizu 11 miliona maraka političke stranke su potrošile na predizbornu kampanju na lokalnim izborima održanim ove godine u oktobru, rezultati su monitoringa TI BiH. Ovaj novac je potrošen na četiri segmenta kampanje: oglašavanje na bilbordima, medijima i na društvenim mrežama kompanije Meta kao i troškove predizbornih skupova.  Najveće iznose potrošio je  SNSD (1,6 miliona KM) zatim slijede SDA  (1,1 miliona KM),  SDP BiH (1 milion KM),  PDP (713 hiljade KM) i HDZ  (643 hiljade KM) .

I upravo iz ovih partija dolaze kandidati koji na ovim lokalnim izborima nisu imali protivkandidata. Njih je bilo ukupno 12: tri iz SDA, tri iz SNSD-a i šest iz HDZ BiH. Radi se o sljedećim opštinama:Bužim, Teočak, Olovo, Istočno Sarajevo, Trnovo, Laktaši, Kupres, Kreševo, Posušje, Ljubuški, Neum i Ravno. O finansiranju izborne kampanje u slučaju kada kandidat nema protivkandidata i o tome postoji li uopšte potreba za tim mnogi nisu željeli da govore, iako nikada nije bio veći broj kandidata na lokalnim izborima bez protivkandidata. Kako objasniti ovaj fenomen?

 Dok stanovnici određenih gradova i opština biraju  između nekoliko kandidata, u opštinama gdje je jedan kandidat moguće je samo ili glasati za njega ili poništiti listić. Međutim, sigurna pobjeda ovog kandidata ni u kom slučaju nije upitna pa čak kada bi za njega glasala samo njegova uža porodica, naprimjer.

U drugim državama zakon je drugačiji. Prisjetimo se primjera iz 2020. godine kada je Primiano Di Manuro, član stranke Liga, koji je bio jedini kandidat za mjesto gradonačelnika u maloj opštini Lezina u Italiji,  uspio da izgubi na izborima. Naime, da bi rezultati lokalnih izbora bili važeći, bilo je neophodno da glasa najmanje 50 odsto birača, ali je u toj maloj opštini samo 49 odsto stanovništva izašlo da glasa. Tako se pobjeda koja je izgledala sigurna, budući da nije imao konkurenciju, pretvorila u   jedinstven poraz..

Ali da se vratimo u Bosnu i Hercegovinu. Uzmimo za primjer Goražde, koje je ove godine imalo sedam kandidata koji su se borili za funkciju gradonačelnika. U njihovom slučaju takmičenje, marketing u vidu predizborne kampanje, bilborda, plakata je opravdana i razumljiva.  Međutim u opštini Ravno Andrija Šimunović,kandidat HDZ-a BiH i  načelnik ove opštine, bio je jedini za koga su građani mogli glasati. I osvojio je 606 glasova. 2020. godine Šimunović je takođe bio jedini kandidat za načelnika, dok je posljednji put protivkandidata imao 2016. godine kada je pobijedio Marka Radića iz HDZ1990.

Po prvi put ove godine, grad Neum je imao samo jednog kandidata.Dragan Jurković kandidat za gradonačelnika jedinog bh. grada na moru, bio je raspoložen da razgovara o uloženim novčanim sredstvima u kampanju.

“U kampanju sam uložio oko 3000 KM  svojih osobnih sredstava i to uglavnom na letke i promidžbeni materijal vezano za HDZ BIH”, istakao je Jurković. Njegova odluka je bila da u svoju kampanju uloži sopstveni novac a takođe pitali smo ga da li smatra opravdanim da kandidati bez protivnika troše novac na kampanju:

“U kampanji sam sudjelovao kao predsjednik Opštinskog odbora HDZ-a BiH Neum, te lobirao za listu HDZBIH za Opštinsko vijeće Neum, gdje smo ostvarili bolji izborni rezultat nego 2020.godine i imamo 2 vijećnika više. Tako da time smatram opravdanim svoj angažman u kampanji”.

O ovoj temi veoma kratko smo dobili komentar i od načelnika Olova, Đemala Memagića, kandidata Stranke demokratske akcije koji je  u prepisci naglasio da je u kampanju uloženo pet hiljada, uključujući sve kandidate SDA u Olovu. O tome da je bio jedini kandidat nije dao nikakav komentar.

Memagić je i 2020. godine bio jedini kandidat u Olovu. Pored Olova, 2020. godine još osam opština je bilo sa jednim kandidatom, a to su: Domaljevac-Šabac, Orašje, Teočak, Olovo, Grude, Ravno, Usora, Mrkonjić Grad i opština Jezero. 2016. godine na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini samo dvije opštine, Kreševo i Kupres, su imale po jednog kandidata, pa možemo zaključiti da se ovaj trend iz godine u godinu, odnosno od izbora do izbora povećava. Ali svakako to ne utiče da se prestanu praviti kampanje za te kandidate, odnosno da se smanji potrošnja novca.

Razgovarali smo sa građanima Istočnog Sarajeva kao i sa stanovnicima Olova. Zajedničko je da većina njih ne vide nikakav problem u tome da i ovi političari prave kampanju, dok smo naišli na nekoliko odgovora da se ovaj novac mogao iskoristiti na korisniji način za građane.

Mnogi od njih smatraju da se u Olovu niko više ne kandiduje jer se zna da će pobijediti Đemal Memagić koji je od 2012. godine načelnik ove opštine.

Nismo samo sa građanima pričali o ovom trendu. Političari kao i uvijek škrti na odgovorima kada je u pitanju trošenje novca, ali ne i naši ostali sagovornici.

Damjan Ožegović iz Transparency Internationala BiH ističe da se finansiranje kampanje kandidatu koji nema protivkandidata može objasniti iz nekoliko bitnih uglova:

“Prvi je svakako mobilizacija biračkog tijela, kako bi se obezbijedila podrška za odborničke liste strankama iz kojih ti kandidati dolaze. Jaki, prepoznati funkcioneri na taj način pridobijaju podršku birača i za odborničke liste koje oni podržavaju, a koje birači poistovjećuju. Drugi razlog je legitimitet, jer iako postoji jedan kandidat, što veću podršku on dobio to je jača njegova politička pozicija. Kako unutar lokalne zajednice, tako i unutar partije iz koje dolazi. A samim tim se odluke tog političara manje dovode u pitanje. I treći, ali ne i manji bitan je privid pluraliteta, gdje se građanima odnosno biračima servira narativ da postoji demokratsko društvo, a očigledno je da su te lokalne zajednice dominantno pod jednim, neprikosnovenim liderom”.

Međutim profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Samir Forić ističe da se predizborne kampanje na lokalnim i opštim izborima financiraju državnim novcem sukladno odredbama Zakona o financiranju političkih stranaka, odnosno da je to novac čiji je utrošak predviđen za političku promidžbu i smatra  da je trošenje tog novca, čak i u odstutvu protivkandidata kad je riječ o lokalnim izborima, sukladno namjeni kako je predviđeno ovim ali i Izbornim zakonom BiH.

Podsjećamo, prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka u BiH moguće je finansiranje iz sljedećih izvora: putem članarina, dobrovoljnih priloga pravnih i fizičkih osoba, izdavačke djelatnosti i organizovanja stranačkih manifestacija, prihoda od imovine u vlasništvu političke stranke, budžeta Bosne i Hercegovine i dobiti preduzeća koja su u vlasništvu političke stranke.

Iz budžeta Bosne i Hercegovine novac za finansiranje stranaka odnosno koalicija stranaka koje su zastupljene u Parlamentu BiH raspoređuje se na sljedeći način:

30% sredstava dijeli jednako svim političkim strankama odnosno koalicijama političkih stranaka koje su osvojile mandate, b) 60% sredstava dijeli po broju zastupničkih odnosno izaslaničkih mandata što ih svaka politička stranka, koalicija političkih stranaka odnosno neovisni kandidat ima u trenutku dodjele mandata, c) 10% od ukupnoga iznosa raspoređuje parlamentarnim skupinama razmjerno broju zastupničkih odnosno izaslaničkih mjesta koja pripadaju manje zastupljenom spolu.

Svojim stavom profesor Samir Forić nam je dao i drugi ugao političke kampanje kandidata bez protivkandidata.

“Sigurno da to ne bi bilo demokratsko ozračje. Ne treba zaboraviti niti da kandidati na lokalnim izborima najčešće dolaze iz političkih stranaka, pa se tako promoviraju i same stranke. Politička promidžba, odnosno aktivno vođenje kampanje, omogućava komunikaciju ne samo ličnosti kandidata nego i  politika koje zastupaju u svom predizbornom programu. Ona podrazumijeva javne nastupe kandidata, eventualno sučeljavanje sa medijskim radnicima i samim građanima. To se pozitivno odražava na sam demokratski proces”, pojašnjava profesor Forić.

Marketing u ovom slučaju ne bi trebao biti cilj sam po sebi, mnogo je važnija  funkcija oblikovanja kampanje koja podrazumijeva komuniciranje između kandidata i građana, stav je profesora Forić.

“Da bi se organizirala neka tribina, zakupio javni prostor ili na drugi način ostvarilo pojavljivanje kandidata u javnom prostoru – potrebna su materijalna sredstva. Bolje je da budu javna nego da dolaze iz privatnih izvora – to bi bilo netransparentno i korozivno po demokratska načela. Sumarno, čak i kada su bez protivkandidata, politički subjekti u izbornom procesu trebaju utrošiti javna sredstva na organiziranje političke promidžbe jer ista: a) doprinosi demokratskom ozračju i b) dovodi kandidate u poziciju da svoje politike ili stranke kojima pripadaju predstave u javnosti, jasno ih iskomuniciraju i eventualno sučelje sa drugačijim gledištima”, zaključuje profesor na FPN UNSA Samir Forić.

Za razliku od stava profesora Forića iz Transparensija smatraju da bi se vođenje kampanje u situaciji kada političar nema protivkandidate trebalo regulisati zakonom ili nekim podzakonskim aktima.

“Ako ne u pravcu potpunog ograničavanja, onda bar djelimičnog jer značajna sredstva odlaze u ovaj vid reklamiranja koji je društvu i biračima nepotreban, a mogao bi se usmjeriti u neke npr. humanitarne svrhe, ili u reklamiranje kandidata koji se zaista moraju boriti za podršku birača, te bi se na ovaj način smanjile nepravilnosti i manevarski prostor ovim lokalnim partijskim moćnicima”, zaključuje Ožegović.

Iako do sada ne svjedočimo primjerima da se bh. političari umjesto bilborda i plakata odlučuju na humanitarne korake, možda je ovo odličan prijedlog koji bi u budućnosti primjenjivati.

U Bosni i Hercegovini ne svjedočimo ali ovakve pozitivne prakse imamo u drugim državama.  U Brazilu je, s ciljem smanjenja visokih troškova političkih kampanja, bilo prijedloga za zakonske promjene koje bi omogućile strankama da koriste sredstva u društveno korisne svrhe. Na primjer, predsjednički kandidat Marina Silva, 2014. i 2018. godine, bila je poznata po tome što je smanjivala marketinške troškove kampanje u korist ulaganja u socijalne projekte, kao što su ekološki projekti i inicijative za zaštitu okoline u regijama poput Amazonske prašume. Ona je, kao kandidatkinja iz zelenih stranaka, tokom svojih kampanja nije koristila tradicionalne marketinške resurse, već je promovisala program koji je uključivao ekološke projekte i obrazovne inicijative u najugroženijim dijelovima zemlje. Kroz takve projekte, kampanja je prikupila novac koji je kasnije bio usmjeren u zelene inicijative, ali i u izgradnju infrastrukture u siromašnim dijelovima Brazila.

U Irskoj, tokom lokalnih izbora 2014. godine, kandidat iz stranke Fiana Fail, Mark MekŠari, usmjerio je značajna sredstva iz svoje kampanje na razvoj socijalnih usluga i poboljšanje infrastrukture u ruralnim područjima u zapadnoj Irskoj, uključujući ulaganje u projekte za poboljšanje pristupa zdravstvenim uslugama. Umjesto da se potpuno oslanja na tradicionalne medijske kampanje, on je organizovao lokalne događaje i sarađivao sa nevladinim organizacijama kako bi prikupljao donacije za ove projekte.

Dok u pojedinim državama kandidati  sve manje ulažu u medijske kampanje u Bosni i Hercegovini upravo suprotno. Podaci pokazuju da u odnosu na prošle lokalne izbore koji su održani 2020. godine ove godine je potrošeno skoro tri miliona maraka više, što nije mali iznos. Osim što se povećava količina novca potrošenog na predizbornu kampanju, povećava se i broj opština i gradova sa samo jednim kandidatom na listi čija je pobjeda zagarantovana. Upravo ova činjenica pokazuje koliko se novac nekontrolisano troši. Iako političari nisu navikli da imaju bilo kakva ograničenja, možda bi bilo dobro riješenje da u ovom slučaju imaju određeni iznos koji mogu potrošiti za izbornu kampanju. Ne moraju baš u svemu imati odriješene ruke. Jer kao što vidimo, trošiti novac u izbornoj kampanji nije nikakav problem, ali pričati o tome itekako jeste.