Piše: Ivo KOMŠIĆ
Konstituiranje vlasti u svakoj državi je prilika da se provjere ne samo predizborna obećanja već i stvarni principi za koje se političke stranke zauzimaju i na kojima će djelovati. Predizborna kampanja može podnijeti gotovo sve, od najprimitivnije i najuvredljivije retorike do utopijskih obećanja. Međutim, kada dođe do formiranja vlasti, političke stranke se spuštaju na zemlju, ulaze u stvarnost koja je vidljiva i opipljiva. I tu nema uzmicanja – u izboru partnera u vlasti ili koalicija postaje potpuno jasno što stranke uistinu jesu.
Stranka nije više ono što o sebi tvrdi ili ono što je govorila o sebi u predizbornoj kampanji nego ono što pokazuje u izboru partnera za vlast. Taj izbor je čin identifikacije, to je trenutak istine. Uzalud su sve riječi o sebi jer nitko više nije ono što je tvrdio da jeste. Partner, drugi govori što je tko, preko drugog se potvrđuje ili osporava stvarni identitet. U kampanji se moglo obmanjivati, ali kada se izabere partner za vlast – sve magle se razilaze, sve se razotkriva.
Izbor partnera
U Bosni i Hercegovini je izbor partnera za vlast važniji i dramatičniji od samih izbora. To je stvarni postupak razobličavanja. U tom postupku se obično zaboravlja ona retorika „nikada više“ ili „nikada s ovima“, jer to i nije izrečeno kao princip. Znaju izborni štabovi da naši građani, narodi pogotovo, ne glasaju zato što su za nekoga, nego zato što su protiv nekoga. Kao da čovjek inače lakše prianja za ono što je negativno nego za ono pozitivno. Zato se i ne govori o sebi, nego o drugome, drugi se satanizira, drugi se optužuje za sve od postanka svijeta do danas, s drugim se zastrašuje. Međutim, kada se sjedne za stol i počnu pregovori o zauzimanju vlasti, otvaraju se nove perspektive. Tada se može za dobru poziciju i „ušima klepnuti“. Čak se i najgore uvrede zaboravljaju.
Teški trenuci nastaju onda kada je moguća radikalnija promjena vlasti, kada se može promijeniti politička paradigma. Politički profili tada postaju jasniji nego kada se radi o kontinuitetu vlasti koji je uvijek isti za sve, i za vladajuće i za opoziciju. Promjena iscrtava nove profile. Oni mudriji stvaraju odstupnicu na vrijeme, još u kampanji. Oni nagovještavaju svoje nezadovoljstvo izbornim rezultatima prije rezultata i unaprijed utvrđuju platformu za postizborne postupke. Na taj način prave privid kontinuiteta svoje politike.
U našim nedavnim izborima tu taktiku je najjasnije primjenjivala HDZ BiH. Oni su unaprijed najavili blokadu formiranja vlasti ako ne bude izborni rezultat po njihovim očekivanjima; čak su unaprijed odredili i krivca, tako da se nitko ne iznenadi. Zapravo je to bilo jedino pravo predizborno obećanje, način da se dobiju glasovi za ono što će se tek uraditi, ne za ono što su radili na vlasti preko 25 godina. Znaju i oni da se nemaju na što pozvati. To je zapravo bila i veoma ozbiljna prijetnja da se s njima neće moći lako izaći na kraj ukoliko ne osvoje vlast koju su planirali. To je bilo i upozorenje da će vlast biti samo s njima ili je uopće neće biti, „pa vi izvolite“. Ovo nije bilo obično zastrašivanje, nego zacrtana postizborna politika.
Tako je HDZ izašao u javnost s jednim novim pravilom, jednom novom interpretacijom demokracije – kakav god bude izborni rezultat, mi moramo biti u vlasti. To je logično ukoliko je HDZ narod, i to konstitutivan, tako da bez HDZ-a ni država ne može postojati. Kako da postoji država bez svoga konstituensa. Mora se priznati da je ovo i evolucija HDZ-a, jer oni su do sada htjeli biti konstitutivni, ali bez suvereniteta države koju konstituiraju. Sebi su prisvajali i jedno i drugo, i konstitutivnost i suverenitet. A država u kojoj ona nema suverenitet nego narod, država je tog naroda; u državi s više naroda, u kojoj su svi jednako konstitutivni, svako pravi svoju državu i nitko nikome u njoj ne može birati vlast.
„Legitimno predstavljanje“
Ali i HDZ je mogao za ovoliko vremena shvatiti da u Bosni i Hercegovini ova politička logika nije primjenljiva. Radi toga su se zadržali samo na „legitimnom predstavljanju“ naroda. Međutim, ako taj princip važi, onda nisu potrebni izbori – svaki narod treba „svoje“ predložiti u vlast, zašto gubiti vrijeme i novac na kampanju. Ako „narodna stranka“ predstavlja narod, i ako ima apsolutnu podršku, onda joj u vlasti pripada onoliko vlasti koliki je procenat naroda u državi. I na toj tačci nastaje problem jer bi na svim nivoima udio u vlasti morao biti proporcionalan, a to je direktno u suprotnosti s konstitutivnošću. Izlaz je solomonski: ona „narodna stranka“ koja je osvojila i relativnu većinu na izborima mora konstituirati vlast – to pravo joj pripada po principu „legitimnog predstavljanja“. HDZ je otišao i dalje: bez njih se ne može formirati vlast, a za samo formiranje oni imaju uvjete koji se moraju ispuniti. (Usput, ti uvjeti im osiguravaju vlast unedogled). Nitko ne smije hadezeove Hrvate izbaciti iz vlasti bez obzira na izborni rezultat. Hrvati izvan HDZ-a su nelegitimni, ili kako bi rekao uzoriti, ne zna se po čemu su Hrvati.
S druge strane, preko 25 godina SDA se predstavlja drugačije od ostalih nacionalnih i nacionalističkih stranaka, ona se predstavlja kao patriotska, što bi trebalo značiti nadnacionalna. Patriotizam je inače iznad nacionalizma pa se patriotski nacionalizam može nekako progutati. Međutim, bez velikog teoretiziranja, lako je dokazati da nacionalizam ne može biti patriotizam, naprotiv, u suprotnosti je s njim (o tome postoje napisane knjige). Nacionalizam je kolektivni egoizam. Dugo bi SDA mogla istrajavati u svome patriotskom nacionalizmu da se nisu desili ovi izbori. I za njih je došao trenutak istine, kao i za druge partije. Lider stranke je već formulirao tezu: mi smo relativni pobjednici izbora, nitko bez nas ne može niti smije formirati vlast. Ukoliko se to pokuša, stranka će tražiti „druga rješenja“, ali preko svoje volje. Ako bi i sa crnim vragom ušli u koaliciju, to je mimo njihove volje. Drugi su ih natjerali na to, odgovornost nije na njima. Matrica je HDZ-ova: bez nas nema države, pravo na državnu vlast legitimiramo relativnom pobjedom na izborima.
Konačno, BiH je dobila novu teoriju demokracije: vlast u državi uspostavlja manjina a ne većina, i jedino je to demokratski. Tako je bilo u srednjem vijeku u kojemu kmetovi, bez obzira na broj, nisu smjeli ni pomisliti na udio u vlasti. Ona je bila osigurana višoj klasi, naravno uz blagoslov vjerskih velikodostojnika, a kmetovi su imali status „oruđa koje govori“. Sve po božjoj pravdi i milosti.
Stranke bez legitimiteta
Novi „demokratski“ princip se opravdava legitimitetom, makar to bila trećina ili četvrtina biračkog tijela. Od ovog principa je samo korak do ukidanja svih stranaka koje nemaju taj legitimitet. Uostalom, što ti Hrvati i Bošnjaci rade u tim strankama bez nacionalnog legitimiteta? Možemo samo zamisliti što bi se desilo u Evropi i drugim demokratskim državama kada bi im se uveo taj princip. Bilo bi nepotrebno konstituiranje većine, relativna bi po automatizmu formirala vlast, ostali bi bili samo podrška. (Zašto bi se CDU ili SPD Njemačke patili sa traženjem partnera potrebnih za većinu, uvijek bi same formirale vlast, niti bi je dijelile s liberalima, niti sa zelenim, niti međusobno. Ili u Sloveniji, nezavisna lista Marjana Šarca nikada ne bi mogla biti na vlasti jer nije dobila nikakvu većinu na izborima). ZNA SE što bi bilo s onima koji ne bi davali podršku. Ni zajednica demokratske akcije ne bi mogla podnijeti takvu reakciju.
Doduše, postoje i slučajevi manjinske vlasti, iako rijetki. Tada se svjesno, bez prisile, podržava relativna većina u parlamentu i omogućuje joj se formiranje vlasti. To je dosta komotna varijanta za opoziciju, koja ne može formirati većinu, ali veoma teška, čak opasna varijanta za relativnu većinu, jer joj vlast visi o koncu. Manjinci je mogu rušiti kada god hoće i time čuvaju svoj politički identitet.
Dodatni problem kod SDA je identifikacija. Ona „druga rješenja“ su istovremeno identifikacije druge vrste. Lako je naći druge partnere, pogotovo kada su ponude primamljive, ali kako izbjeći identifikaciju s njima. Kako izbjeći onu narodnu „s kim si, takav si“. U toj situaciji nema uzmicanja, sve magle se razilaze, patriotizam ne pokriva ništa. Pogotovo kada se radi o partnerima koji ruše državu otvoreno.
Nije bolje stanje ni sa onima koji se drugačije identificiraju, izvan tzv. narodnog legitimiteta. Trenutna situacija u BiH je takva da zaista postoje iznuđene opcije u izboru partnera za vlast. „Nelegitimni“ su na sreću formirali blok a da im on nije uništio političke identitete. S druge strane, „socijaldemokrati“ iz RS-a su zaista dobili legitimitet na izborima koji se ne može osporavati – narod ima vlast kakvu je zaslužio. HDZ ima izvjesnu ucjenjivačku moć. „Nelegitimni“, odnosno „građanski blok“ (ovi navodnici nisu ironija, nego oznaka naziva), nalazi se u nezavidnoj situaciji. Ne smiju zanemariti činjenicu da su u pola Federacije, i to u najrazvijenijim dijelovima, dobili dovoljno podrške da mogu sami formirati vlast. Ako bi uradili drugačije, izdali bi one koji su ih legitimirali; sami bi priznali da postoji samo ona politička legitimacija koja je etnička. Na višim razinama, federalnoj i državnoj, imaju izbor: ući u vlast ili to odbiti. Ne ući znači prepustiti vlast onima koji su je i do danas imali, i koji su jači i energičniji u svome nacionalizmu nego što su do sada bili. Što je u toj situaciji s njihovim patriotizmom koji nije nacionalni, nego građanski? Vodi li takav pasivizam u nacionalnu podjelu države? S druge strane, ulazak u vlast vodi identifikaciji s partnerima, mogućem gubitku identiteta. Posebno je to opasno ukoliko bi se stranke tog bloka pojedinačno uključivale u to. Dok su zajedno, još imaju šanse. Blok je dobio svoju identifikaciju koja je jača od identifikacije stranaka pojedinačno. Blok može promijeniti matricu upravljanja državom makar bio i u nepoželjnim i iznuđenim koalicijama. Za takve situacije treba učiti od drugih. U Njemačkoj je nedavno formirana neočekivana koalicija, također iznuđena, između CDU-a, CSU-a, SPD-a, ali su se stranke osigurale koalicionim sporazumom. Sporazum čuva identitet svake stranke, on onemogućava prekrivanje jedne stranke drugom, drugi su samo dio sporazuma, a ne dio identiteta onih u sporazumu. Time bi se mogla provoditi sporazumna politika u vođenju države a da svaka stranka, odnosno blok, ostane ono što jeste. Građanski blok ne bi smio biti prekriven nacionalizmom svojih partnera ukoliko bi ušao u vlast. Mora ostati činjenica da su oni nacionalisti, sve dok sami ne promijene svoj politički identitet, što je teško povjerovati. Ta promjena bi za njih značila nestanak, kao što bi za „građanske“ bio nestanak bez sporazumnog osiguranja.
Ne smije se nasjesti zajednici demokratske akcije i na tezu o patriotskom nacionalizmu.
Izvor: Analiziraj.ba
