Kivan, valjda, što nema pristupa jednoj kulturnoj manifestaciji, a sve kako bi i tu manifestaciju stavio u službu stvaranja kulturološkog nacionalnog mita, prof. Esad Duraković je za žrtvu uzeo jednog mladog neafirmiranog pjesnika kako bi na osnovu njegovih stihova dokazao kako stolačko „Slovo Gorčina“ podmuklo širi islamofobiju. A mladi je pjesnik u pjesmi koja je povrijedila profesorovo vjersko biće tek povukao paralelu između dva ideološka koncepta, jednog koji je za svaku mjesnu zajednicu namijenio dom kulture i zadrugu i drugog koji je svakoj mjesnoj zajednici namjenio bogomolju.
Jednostavna je to metafora kojom se pokazuje osnovna razlika između dva ideološka koncepta. Jedna je politika uistinu imala ideološki koncept dok druga, čiji smo taoci posljednjih par decenija, politiku čisti od ideologije i duhovno biće naroda prepušta svojoj vjernoj saveznici – vjerskoj zajednici. Ispad profesora Durakovića pokazao nam je još jednom kako nema suštinske razlike između tri nacionalistička tabora u Bosni i Hercegovini. Notorna je činjenica, dokazana nebrojeno puta, da u BiH političke jednakosti nema ali zato itekako ima političke istosti.
NEPRIJATELJ ZDRAVE PAMETI
Kako profesor ne bi ostao usamljen na medijskoj vjetrometini u cijelu se potpuno nepotrebnu priču uključio i magazin STAV. Oni su fokus s mladog pjesnika prebacili na ljude koji „Slovo Gorčina“ organiziraju. U klasičnoj papazjaniji, koje se ne bi postidjeli ni medijski kaplari Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, STAV je kompletan organizacijski odbor stolačke manifestacije označio kao neprijatelje bošnjačke nacije i islamofobe. STAV, odavno poznat kao neprijatelj zdrave pameti, je time samo dao još jedan prilog za besramnu povijest bosanskohercegovačke političke istosti – hajka se uvijek otvara na one najslabije, one nezaštićene tvrdim oklopom istosti, one koji pokušavaju sačuvati zdrav razum i barem malo digniteta našem zajedničkom bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu što ime i djelo Maka Dizdara zasigurno jesu.
Potvrda gorepomenute istosti nauštrb jednakosti jeste i sporazum koji su prošlog tjedna potpisali bosanskohercegovački nacionalni lideri. Puno se medijske prašine podignulo oko rečenog sporazuma a malo tko je shvatio da je sporazum potpisan kako bi sve u našoj stvarnosti ostalo potpuno isto. Ništa se tim sporazumom ne mijenja osim što su se nacionalni lideri još jednom dogovorili da će se u nekoj, nama nedokučivoj budućnosti dogovoriti. Jedini dogovor parafiran na tom sporazumu jeste da će i dalje opstruirati jedni druge i time bilo kakve integracijske i reformske procese u Bosni i Hercegovini. Talačka kriza se, dakle, nastavlja.
Da prokleta mogućnost izbora ne postoji potrudio nam se dokazati i veliki mangup i državnik, Željko Komšić. U intervjuu koji je dao televiziji N1 Komšić nam je mrtvo hladno priznao kako je u vlast ušao da bi opstruirao političke nakane svojih koalicijskih partnera. Usput je dometnuo kako nije samo Mile Dodik mangup već da, eto, u njemu i netko drugi mangupa za politički bućkuriš ima.
MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA
Zanimljiva je ta Komšićeva pozicija u kojoj u vlast ulazi kako ne bi dozvolio bilo kakvu mijenu. Intervju je dao kako bi komentirao sporazum kojim je betonirano da do promjena u BiH neće doći, a svojim priznanjem defanzivne vezne role u našoj politici samo je još jednom potvrdio kako ni on nije tu da bi uradio nešto konstruktivno već da bi bio dodatni destruktivni element i legitimirao se kao jedan među istima.
Komšić je, da podvučemo crtu, priznao kako je on tu da opstruira igru vlastite momčadi, njegovih suigrača iz BH vlasti. Ima li išta na ovom svijetu bosanskohercegovačkije od toga? Priznat ćete da nema.
Vruća prošlotjedna politička utakmica pokazala se tako tipičnom za BiH. Pobjednika nema niti ga može biti. Problem je što u takvoj utakmici najviše gubi publika, gubi vrijeme, gubi svoj život, živaca ionako odavno više nema.
Izvor: (zurnal.info)
