Kolega i ja smo nedavno, pomalo u šali a više u zbilji, dogovorili da pokušamo u nekom narednom periodu da institucionaliziramo nagradu Zlatni Genjac za najduži budžetski staž, najmasniju platu, nekompetenciju i neznanje.
Zlatnog Genjca bi, naime, dobijao onaj zvaničnik ili funkcioner za kojeg bismo kratkim istraživanjem utvrdili da je nenadmašni budžetski uhljeb u datoj godini, šampion neodgovornosti i ostvarivanja budžetskih privilegija (što osim samih plaća podrazumjeva i silne paušale, regrese, isplate za odvojeni život, komisijske naknade i dr.), a u vrlo ozbiljnoj konkurenciji i stranci bi imali svoje predstavnike predvođene Valentinom Inzkom.
Potom smo uvidjeli da bi to bio neimarski zadatak, iznimno težak i izazovan, jer je kandidata i previše, a vremena i resursa premalo. Tako je Zlatni Genjac, za sada, ostao na dobroj i plemenitoj ideji.
Nije teško pogoditi, dakako, čast da se u nekoj bliskoj budućnost nagrada ustanovi po njemu dobio bi Halid Genjac, dugogodišnji funkcioner SDA i nenadmašni šampion u grijanju parlamentarnih klupa. Pune 23 godine, naime, ovaj političar ostvaruje enormna mjesečna primanja koja mu se namiču s naše grbače, obnašajući dužnosti za koje niko živ (a ni mrtav, jer mnogi su u ove 23 godine preminuli) ne zna kakvog su i kome dobra donijeli. Osim samom Halidu Genjcu.
No, nije Genjac jedini genijalac, da ne budemo nefer prema svim našim džaferovićima, bećirovićima, mehmedovićima, majkićkama, špirićima, bosićima, čolacima, bevandama, magazinovićima i ostalim našim budžetskim uhljebima, od kojih su pojedinci čak i bez dana radnog staža!
Naprosto je postala populizam izreka da je pravo malo čudo kako ova država i dalje opstaje i održava finansijsku (budžetsku) stabilnost sa tolikim brojem stranačkih parazita, uhljeba, stotinama i hiljadama ministara i zamjenika, pomoćnika, službenika i namještenika, direktora, savjetnika i referenata, koji Bosnu i Hercegovinu godišnje koštaju pravo malo bogatstvo. Mnogi od njih kupuju najluksuznije limuzine, pojedine strukture unutar države nabavljaju i nove avione, pa kad pričate s nekim strancem o situaciji u BiH ne možete a da ne primijetite da je čovjek u šoku i da se pita najprije kako opstajemo, a onda zašto sve to trpimo i kako izdržavamo.
A odgovor je ustvari jednostavan.
Za sve smo krivi najprije sami. Mi smo ih birali – mi ih i dalje biramo. Mi smo proizveli halide genjce. Makar su politički sistem i izborni zakon u BiH nakaradno uspostavljeni, mi smo ti koji dopuštamo da nas dvije decenije pljačka ko stigne i da svi skupa uživaju u luksuzu, dok su plate većine građana sveli na 500 maraka. Mi i dalje padamo na etnonacionalističke i populističke priče o majorizacijama i ugroženosti, ukidanju entiteta, unitarizaciji države i preglasavanju naroda.
Nama je i dalje normalno da, ugrožavajući vlastitu sigurnost, šačica istraživačkih novinara, koje proganjanju korumpirane strukture unutar države, dokažu pa čak i snime naše zvaničnike i političare u korupciji – i da se potom ništa ne dogodi! Baš ništa… Njihov makijavelizam postao je društvena vrijednost jer nas naprosto ništa više ne zanima.
Obezvrijeđujući sami sebe, zauzimajući potpuno indolentan i neobavezujući stav prema društvu i stanju u državi, mi našim političarima i ljudima na političkim funkcijama poručujemo da nastave raditi šta žele jer smo nezainteresirani i naprosto nas nije briga hoće li ikada odgovarati (o robiji da ne sanjamo), makar bili i snimljeni u korupciji!
Rezultate gledamo posljednjih godina. Desetine hiljada mladih bježe na zapad, čitave situirane porodice odlučuju da izmjeste vlastitu djecu daleko od korumpiranog društva koje je uspostavilo naglavačke izokrenuti sistem vrijednosti zasnovan prevasodno na neznanju, nekompetenciji. Jednom bolnom podaništvu etbaliranom najprije u političkim strankama.
Ako znamo da je čovjek u biti prevrtljivo i ne baš moralno biće, zašto bi naš političar pokazivao etiku, čast i poštenje, bilo kakvu vrstu odgovornosti kada nam ne smeta to što kao ljudi živimo gore nego ikada i što kao država spadamo među desetak najjadnijih i najnazadnijih društava razvijene parlamentarne demokratije. Mi šutimo i trpimo pognute glave – oni i dalje rade šta misle da trebaju.
Stoga – da ne živite u zabludi – svim našim halidima genjcima (a ima ih nije da ih nema), svom tom bahatom, bezobraznom društvu političkih i funkcionerskih uhljeba i klijentelista ni u jednom drugom sistemu i uređenju ne bi bilo bolje nego što im je danas u društvu u kojem neuki i nekompetentni poput njih vladaju, a obrazovani i časni šute, ili bježe daleko odavde.
Jednako tako je dobro i visokim međunarodnim zvaničnicima koji u našoj državi uživaju u vlastitoj neodgovornosti i astronomskim platama. Niti jedna unija (i bilo koji državni posao), pa makar bila ona i evropska, ni jednima ni drugima ne bi mogla da pruži ni petinu takvog luksuznog rahatluka.
Rekoh vam, ne bi bilo jednostavno dodijeliti Zlatnog Genjca.
