Građanskim aktivizmom se malo može postići jer smo se uvjerili da se vlast nije uplašila ni 40.000 građana koji su u Banja Luci tražili pravdu za Davida. Oni koji su shvatili da je ovdje građanska borba teška, odlaze, jer nemaju vremena da čekaju, kaže u intervjuu za Inforadar Stefan Blagić, predsjednik UG ReStart Srpska.
U Banja Luci, kao i cijeloj BiH, ekonomsko–socijalne, društvene, političke prilike iz dana u dan se usložnjavaju. Stoga i pitanje – šta je danas i ovdje fokus djelovanja Restar Srpske?
BLAGIĆ: Fokus djelovanja ReStara od našeg nastanka je društveno-politička situaciji u našoj zemlji. Problemima koji su vezani za ekonomsku i pravnu sigurnost, tačnije, pravnu nesigurnost koji su uočeni kao najozbiljniji izazovi u ovom trenutku, i to ne samo u RS i BiH, nego i na cijelom Balkanu. Najteža posljedica takvog stanja je ovo rapidno iseljavanje stanovništva s Balkana, a procjene govore da će do 2040. godine biti jako kritična situaciju u pogledu depopulacije. Smatram, ipak, da bez obzira na sve to, kada bi postojala politička volja, kada bi došli na pozicije moći i vlasti moralni i odgovorni ljudi koji bi imali iskrenu želju, sve bi se moglo početi popravljati u toku jedne godine. Naravno, ne bi moglo biti bolje za godinu, ali bi se mogli postaviti temelji za djelovanje i za rad. Ovako, kako sada stvari stoje, nisam pretjerano optimističan.
Prije tačno dvije godine, a kako bi upozorio na ekonomske migracije iz RS-a, Restart je u Banja Luci postavio simbolični „zid plača“, tablu na kojoj su građani upisivali imena svojih rođaka, prijatelja, susjeda koji su napustili BiH. Kada se sada osvrnemo na tu 2017. godinu, ono na što ste upozoravali poprimilo je razmjere epidemije. Da li vlast povlači konkretne poteze kako bi se taj trend zaustavio, ili sve ostaje tek na pukoj retorici?
BLAGIĆ: Tada kad smo upozoravali na egzodus, slobodno mogu reći, političari su nas shvatili neozbiljno. Izjave vlastodržaca, konkretno u to doba predsjednika RS Milorada Dodika: “nađite mi deset ljudi koji su otišli“ to potvrđuju. Ja se toga sjećam vrlo dobro. Danas je vlastima postalo jasno da su odlasci ubrzani u zadnje dvije godine, da se oni iz godine u godinu udvostručuju, danas je njima to gorući problem. Međutim, ne vidim efikasna rješenja za kojima posežu. Rješenja su paušalna i vidi se da nema sistematskog pristupa ni u zakonodavstvu, ali ni volje i spremnosti da se uhvate u koštac s odlaskom ljudi. Jedan od primjera je materinski dodatak koji je usvojen prije godinu i po dana, kojim je predviđeno da majka, da bi ga ostvaria, ne smije da bude u radnom odnosu šest mjeseci unazad. I onda se to zove stimulacija, podsticaj mladim porodicama. A da ne govorimo o ženama koje rade na određeno vrijeme i koje, gotovo u pravilu, kada zatrudne dobivaju otkaz s posla.
ReStart je u žižu javnosti dospio kada ste pokrenuli kampanju kojom bi se zaustavile kupovine luksuznih i preskupih služebnih automobila za ministre i ostale visoke funkcionere u RS. Iako je bilo javnih obećanja, čak i od samog Milorada Dodika koji je tada bio predsjednik RS, o tome da će se s praksom takvog trošenja budžetskog novca stati, to se nije desilo. Svjedoče tome i posljednji primjeri nabavke novih helikoptera i aviona za Vladu RS?
BLAGIĆ: Pa kada uporedite sve parametre trošenja budžetskih sredstava ti automobili skoro da su zanemarivi. Međutim, oni su bili dobra slika, dobro ogledalo kako se vlast bahati i zbog toga smo i radili te akcije. Ali sada kada vidite da oni uzimaju, avione, kamione, helikoptere, onda jedan audi od 130.000 KM izgleda smiješno u odnosu na avion koji košta 19 miliona maraka. I ne postavlja se pitanje šta se može uraditi s tih 19 miliona KM? Moj kolega Duško Tadić skoro je pokrenuo inicijativu za besplatne udžbenike učenicima u RS-u, koja bi roditeljima mnogo značila. Zašto se nismo dogovorili da umjesto tog aviona, ili basnoslovno skupog helikoptera, omogućimo svoj djeci u RS besplatne udžbenike? To makar nije teško, ili da imaju u školi plaćen ručak ili užinu? Ali, ponovo se vraćam na istu stvar, niti postoji ozbiljan pristup, niti politička volja da se stvari rješavaju na taj način.
Svedočimo sve češće da se građanski aktivisti, sindikalne vođe koje su van Saveza sindikata RS, pitaju može li do promjena doći ako ih ne podrže građani, radnici koji su nezadovoljni stanjem u kojem žive? Ali se građani uporno ponašaju kao nijemi posmatrači?
BLAGIĆ: Ono u što sam se uvjerio u posljednje dvije i po godine jeste da se građanskim aktivizmom može vrlo, vrlo malo postići. Nažalost – to je tako. Najbolji primjer je činjenica da je 40.000 ljudi bilo u oktobru prošle godine na Trgu Krajine i pitalo ko je ubio Davida Dragičevića – a istraga se nije pomjerila s mrtve tačke. Dakle, ako se vlast ne plaši ni 40.000 ljudi koji izađu na ulicu da traže pravdu, šta možemo onda mi ostali očekivati? Strah jeste jedan od uzroka, ali nije jedini. Oni ljudi koji su shvatili da je borba ovdje jako teška, odlučuju se za drugi vid djelovanja. Oni odlaze. Jer nemaju strpljenja da čekaju da se nešto promijeni i ja to, zaista, razumijem. Međutim, očigledno je da je jedini način da bi se u društvu nešto zaista promijenilo jeste politička aktivnost jer u ovoj zemlji se jedino političkim aktivizmom može nešto postići, dok su dometi građanskog aktivizma, nažalost, jako ograničeni.
Blagić: Na Trgu je 40.000 ljudi pitalo ko je ubio Davida Dragičevića ali istraga se nije pomjerila s mrtve tačke
Kada smo kod političkog aktivizma, kako je moguće da se tako snažan građanski bunt oličen u Pravdi za Davida nije mogao kapitalizirati na lanjskim opštim izborima? I vjerujete li stoga da bi najava političkog aktiviranja pojedinih članova grupe Pravda za Davida mogla da promjeni na narednim, lokalnim izborima političku scenu Banja Luke?
BLAGIĆ: Naravno da mogu donijeti promjene, ja sam uvjeren u to. Međutim, problem kapitalizacije onoga što je bilo vezano za Pravdu za Davida proizilazi direktno iz Izbornog zakona BiH. Ja sam uvjeren da je Ognjen Tadić 2014. dobio izbore za predsjednika RS, da je čak i Vukota Govedarica 2018. godine dobio izbore, ali izbornom krađom, izbornim marifetlucima to nije uspjelo da se ozvaniči. Danas više u izbornom procesu nisu ključni problemi „bugarski vozovi“ i birački spiskovi, već biračka mjesta na kojima se nakon glasanja mijenja novim vrećama, glasačkim listićima izborna volja građana. Postaje otuda besmisleno da izlazite na izbore. Međutim, u Pravdi za Davida vidim jednu iskrenu borbu, iskrenu želju za promjenom, što je osnov svega, jer ja smatram da opozicija nema iskrenu želju za promjenama. I nadam se da će naredni lokalni izbori biti samo odskočna daska u političkom djelovanju ne samo te grupe, nego i drugih iskrenih ljudi. Ne smatram da su birači ili simpatizeri SDS-a ili PDP-a neiskreni. Baš suprotno, međutim, rukovodtsva tih partija nisu iskrena u namjeri da mijenjau ovu vlast, i smatram da jako dobro funkcionišu paralelno s njom.
Vi ste oštar kritičar opozicije u RS, a jedna od zamjerki jeste da su pojedinci pogazili obećanje dato građanima s Trga Krajine da zbog izborne krađe na lanjskim opštim izborima neće sjesti u skupštinske klupe. Kada se sada prati rad entitetskog parlameta sve se svelo na glasnost tri mlada poslanika. Mogu li oni biti politička alternativa?
BLAGIĆ: Ako smo iskreni, milo vam je da slušate Nebojšu Vukanovića kako diskutuje u Narodnoj skupštini. Zaista je simpatičan. Međutim, građani nemaju apsolutno ništa od toga, niko ne živi bolje zato što neki opozicionar u skupštinskim klupama kritikuje vlast. Možda bi to i bilo djelotvorno 2007. 2008. ili 2012. godine, ali nakon 13 godina vladavine, slobodno mogu da kažem najgore vlasti u RS, jedne prave pošasti, od nekog pričanja u skupštini narod nema apsolutno ništa. Odnosno, samo iracionalni ljudi konstantno povlače iste poteze i očekuju drugačiji rezultat. Da je opozicija racionalna, da želi neki rezultat, mislim da bi se uhvatila drugih metoda rada i djelovanja kako bi svrgnuli ovu vlast, jer očigledno od parlamentarnog djelovanja nema nikakve koristi. I to nije samo ovdje, tako je i u Federaciji BiH, na nivou BiH, pa i regionu. Jedini svijetli primjer jeste djelovanje opozicije u Srbiji koja se odlučila na bojkot izbora, jer su vidjeli da je u takvoj političkoj situaciji, u kojoj se rezultat unaprijed zna, izlaziti na izbore besmisleno. Jednostavno, neki proaktivni pristup ne vidim kod opozicije u RS i samo mogu da konstatujem da je vlast veoma srećna njihovim djelovanjem.
U BiH veliki broj građana ne izlazi na izbore, a kao osnovni razlog u Republici Srpskoj navode činjenicu da u ideloškom smislu ne vide alternativu među strankama, koje su se, realno, sve svrstale desno od centra?
BLAGIĆ: Jeste, u RS su sve stranke desno od centra, čak i one koje se deklarišu kao ljevičarske u praksi to slabo pokazuju. U politikologiji se ovakav sistem naziva konkurentskim odnosom između vlasti i opozicije, a ne opozicionim odnosom. To znači da mi imamo na djelu takmičenje između jednih i drugih ko će osvojiti vlast, a u suštini nikakve opozicione ideje, drugačije ponašanje ne vidimo. To je jako, jako opasno i ne može u društvu proizvesti ništa dobro zato što nema progresivnih ideja, ništa što bi suštinski napravilo razliku između vlasti i opozicije. Kod nas je to u RS-u dodatno zapečaćeno jer imamo opoziciju koja je još uvijek na nivou BiH vlast, koja je u mnogim lokalnim zajednicama vlast, tako da ne možemo ni pričati o terminima vlast i opozicija kada su svi vlast negdje.
Tokom ovog razgovora dotakli ste se teme političkog aktivizma. Gdje je ReStart i šta je vaša politička agenda? Nacionalno ili građansko?
BLAGIĆ: Ja ne razdvajam to dvoje i ne vidim potrebu da se to mora razdvojiti. Mi se zalažemo za vladavinu zakona, za socijalnu pravdu, za društvo koje će garantovati slobode konstitutivnih naroda, kako je to i ustavom garantovano. Dakle, ja ne vidim da to mora biti nužno razdvojeno, međutim tu podjelu nam političari konstantno nameću. I sama činjenica da mi nismo implementirali presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić–Finci je apsurdna. Zašto neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak nema pravo da se kandiduje za bilo koju poziciju i konkretno za člana Predsjedništva BiH? Međutim, političari od svega naprave ogroman bauk i kada neko spomene promjenu Ustava BiH mi se, kao, hvatamo za glavu. Iako je to poželjno, jer mi kao država moramo garantovati građanske slobode svima bez obzira o kom nivou vlasti se radi. U našoj državi svi su građani ugroženi i građani smo u sopstvenoj zemlji drugog ili trećeg reda, jer osnovna ljudska prava krši upravo država.
