Milorad Dodik je već odavno prešao na onu stranu crvene linije, tako barem danas svjedoče i domaći i strani politički akteri u BiH. I ne samo da svjedoče, nego ga i upozoravaju. Neki analitičari su skloni tvrdnji da je i sam toga svjestan i da traga za izlazom iz situacije u koju je svojom voljom i kabadahijskim odnosom spram političke zbilje u BiH, podržan od Moskve i Beograda, došao.
Inače, bh. političari se uvijek pred izbore pobrinu da stvore ambijent sukoba (koji je, istina, dolaskom Coronavirusa u BiH mao otupio), ovoga puta takav koji miriše na 1991. ili 1992. godinu.
ISKUSTVO RATA U BIH
Ako je u proteklih 30-ak godina i bilo nekih promjena, onda su one ili eksces, ili rezultat činjenice da se vladajuće elite nisu mogle dogovoriti od prve. Čini se da je Dodik računao na reprizu ranijih gotovo redovnih događanja, srljajući posljednjim događajima (blokadom institucija BiH i novim najavama otcjepljenja) preko crvene linije. Ali danas nije 1992., niti je s one stranu crvene linije ono što je bilo prije 30 godina.
Prije svega BiH, EU, NATO i SAD iza sebe imaju iskustvo rata na ovim prostorima. I znaju šta je zaustavilo rat. Znaju i koliko je uloženo u implementaciju Dejtonskog sporazuma, povratak izbjeglica, dovođenje sigurnosnog i odbrambenog sektora u zakonske okvire, jednom riječju – u odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.
Znaju i da se ovdašnji narodi smatraju dijelom evropske civilizacije (i da to oni jesu) i da su vrlo jasno opredijeljeni za evropske vrijednosti i euroatlanske integrativne procese, te da u Beču, Berlinu i Briselu traže bolju budućnost, a ne u Moskvi ili Pekingu (sem pojedinaca).
Ni Vojska Srbije nije JNA, ma šta o tome mislio ministar Vulin, i ma koliko se Dodik u izjavama i mogućim planovima uzdao u nju i entitetsku policiju, zaboravljajući svoju poziciju u lancu komandovanja i kontrole nad Oružanim snagama BiH.
Foto: Posljednjih godina Vojska Srbije vršila je ubrzanu modernizaciju
Zahvati na naoružavanju Vojske Srbije jesu ozbiljni, posebno u poređenju sa zaostajanjem i zapostavljanjem Oružanih snaga BiH, ali je odliv kadra iz komandi i jedinica Vojske Srbije evidentan i taman toliko velik da se ne može sakriti od javnosti, uprkos činjenici da su proglašeni „vojnom tajnom“.
Ministar je priznao da im nedostaju vojnici i podoficiri, ali je činjenica da odlaze i oficiri. Analize nevladinih organizacija ukazuju da među onima koji napuštaju Vojsku Srbije ima dosta mladih oficira, poručnika i kapetana.
Proces nabavke ruskog naoružanja je već nekoliko mjeseci kamen spoticanja u odnosima Srbije i SAD-a. Krajem prošle godine su upozoreni sa mogućim posljedicama već dogovorene kupovine, a ovih dana se to pitanje ponovo aktuelizira. Nije bilo ni za očekivati da će Washington skrštenih ruku posmatrati razmještanje ruskih raketnih sistema u trbuhu Evrope, pa makar oni bili u rukama prijateljske Srbije.
Znamo koliko je turska nabavka ruskih raketnih sistema narušila odnose unutar Alijanse. Zašto bi bilo popusta za nekog ko nije i neće u NATO? Danas ih podržavaju donacijama koje su deset puta veće od ruskih – i to bi moglo prestati.
TRAGANJE ZA DIPLOMATSKIM RJEŠENJIMA
Uz sve pobrojano, Srbija je svjesna da se sljedeći rat na ovim prostorima ne bi mogao ograničiti samo na teritorije van Srbije, te da položaji artiljerije i raketnih sistema neće biti pošteđeni ma gdje bili, budu li dejstvovali i podržavali eventualna borbena dejstva separatističkih jedinica na tlu BiH.
Svjestan je i Dodik da potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma imaju obaveze da zaštite mir i podrže procese koji Bosnu i Hercegovinu vode u porodicu sigurnih, stabilnih i prosperitetnih zemalja Evrope.
U ostvarivanju tih obaveza EU, NATO i SAD mogli bi mobilizirati snage, sukladno potrebama sprečavanja i zaustavljanja rata. Davne 1996. godine trebalo je 60.000 opremljenih i naoružanih vojnika. Permanentne vježbovne aktivnosti na sjevernoj granici NATO-a sa Rusijom, nedavna vježba strateškog premještanja snaga SAD, i aranžmani EU – NATO su potvrda ovakve konstatacije.
Foto: NATO ima jake i dobro opremljene snage u okruženju koje po potrebi može brzo da mobilizira
Za sada EU, NATO i SAD ostaju privrženi traganju za diplomatskim rješenjima i podršci domaćih snaga u postizanju kompromisa u interesu svih građana BiH i njihove evropske i euroatlanske perspektive.
I još nešto, teško je zamisliti da bi Hrvatska, članica NATO i EU, išla protiv Amerike, da bi podržala Čovićev ozbiljan vapaj za još ozbiljnijim uticajem Rusije na zapadnom Balkanu. Tako i da eventualno računjanje na Čovićevu podršku retrogradnim potezima spram BiH ostaje unutar prostora omeđenog crvenom linijom Sporazuma o miru u BiH. Svjestan je on iskustva Ante Jelavića u prelasku crvene linije.
Pozivanje na rat i sam rat očito nemaju perspektivu, kao ni očekivanja da Bosna može šapatom pasti. Zato bi politički lideri trebali odustati od posezanja za prijetnjama i krupnim riječima, te se posvetiti implementaciji kompromisom dogovorenog Programa reformi BiH (ANP), jer vrijeme curi.
Od novembra 2019. već je potrošeno pet mjeseci, a do novembra ove godine valja ispuniti ovogodišnji i napisati novi ANP. Nadam se detaljniji, izvodljiviji i transparentniji.
