Autor: Slađan TOMIĆ
Posljednjih mjeseci u Bosni i Hercegovini se smjenjuju afere, jedna za drugom, a sve u vremenu pandemije Covid-19.
Nabavka testova u Kantonu Sarajevo povjerena je firmi za restauraciju namještaja, respiratore je po enromno visokim cijenama od oko 100.000 KM nabavila firma TV voditelja Fikreta Hodžića Srebrena malina, državni ministar, doktori i univerzitetski profesori na privatnoj zabavi tokom zabrane okupljanja, obaveznih mjera socijalne distance, izgradnja izolatorija koja je povjerena lokalnom vijećniku, sporna nabavka mobilne bolnice u Republici Srpskoj, i tako dalje.
LONCI I POKLOPCI
No, ništa nije bilo dovoljno da građani iskoriste jedno od svojih demokratskih prava na bunt, na proteste, na neposlušnost. Sve uglavnom počinje i završava na društvenim mrežama.
U komšiluku sasvim druga slika. Zagrepčani su sredinom aprila, na prozorima i balkonima svojih domova, pokrenuli protest protiv gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Okidač da stanovnici glavnog grada Hrvatske počnu petkom lupati loncima i poklopcima bio je loše upravljanje nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Zagreb 22. marta, a ispostavilo se da je Bandić godinama novac iz budžeta namijenjen za takve krizne situacije trošio šakom i kapom donirajući za izgradnju crkvi ili pomažući folklorna društva širom Hrvatske i susjedne BiH.
I Beogradom se čulo odzvanjanje nastalo udaranjem šerpi. Beograđani su, posebno u toku dramskog policijskog časa, iskazivali nezadovoljstvo zbog „diktature Aleksandra Vučića“.
Čini se kako hrvatski i srbijanski građani imaju razloga za nezadovoljstvo, no sudimo li po šerpama, građani Bosne i Hercegovine, koji su u najneizvjesnijoj bici za građansku državu, nemaju zbog čeka da protestuju – ili nemaju kome.
Ne bi bilo pošteno kada bismo locirali samo jedan uzrok za epidemiju apatije, štaviše svjedočimo pluralizaciji uzroka građanske nezainteresovanosti za borbu za bolje i pravednije društvo.
Puhalo: Morao da imamo građane koji su spremni da javno iskažu nezadovoljstvo
Psiholog Srđan Puhalo navodi tri razloga za stanje pasivnosti bh. društva, a to su strah, deficit velikih gradova i nejasna linija između vlasti i opozicije.
„Građani se ne bune, a inercijom ocjenjujemo da im je dobro. No nije, imamo tako uređenu političku scenu da pobuna u određenom nivou, u određenoj etničkoj grupi, se doživljava kao izdaja ili se tako prikazuje, a niko ne želi da ga nazovu izdajnikom“, kaže Puhalo.
Sociolog Smiljana Vovna kaže da građani odavno imaju razloga za bunt, ali on uglavnom završava komentarom tokom ispijanja kafe u ugostiteljskim objektima. Afere sa kupovinim glasova delegata, nabavkom respiratora, neraspisivanjem izbora u Mostaru, neusvajanjem državnog budžeta, lošom medicinska uslugom… dokazi su da se demokratski procesi u BiH odvijaju s velikim smetnjama. Građanima to smeta, ali kultura šutnje je jača od ličnog i kolektivnog osjećaja bunta.
Puhalo podsjeća da lupanje u šerpe nije nastalo u doba pandemije, već da je to bio protest građana Srbije protiv režima Slobodana Miloševića krajem prošlog milenijuma. Dodaje da se takvi dijelovi demokratske kulture uče:
„Za takve stvari moramo imati građane koji su spremni da javno iskažu nezadovoljstvo, bez obzira na posljedice. To je mnogo lakše u velikim gradovima, nego u malim sredinama. Ako očekujemo u Ljubuškom, u Rudom ili u Brčkom da neko lupa u šerpe a da pritom misli da neće snositi posljedice zbog tog svog čina, onda se bojim da imamo velika očekivanja od tih ljudi, zaključuje Puhalo.
NEMA DRUŠTVENE ODGOVOROSTI
U BiH nema političke kulture, konsenzusa i političke i ljudske volje da se situacija poboljša, poručuje profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i sociolog Sarina Bakić. Ocjenjuje i da već duži vremenski period u zemlji nema kulture društvene odgovornosti. Nema dvojbe zašto građani o problemima, korupciji i sve lošijem standardu, umjesto na ulici, govore u svoja četiri zida:
Bakić: U BiH nema kulture, konsenzusa i političke i ljudske volje da se situacija poboljša
„Mislim da je u pitanju činjenica da je većina građana i građanki u Bosni i Hercegovini ubijeđena da ne može ništa promijeniti. Svakako u strahu za egzistenciju i bez Covid-19, ljudi jednostavno prihvataju sve, prihvataju situaciju u kojoj se nalaze i jednostavno trpe“, kaže Bakić.
Trpljenja je mnogo, a kapaciteti građana su očigledno veliki. Novinarka Rubina Čengić locira ključne boljke bh. društva.
„Imamo gomilu problema i gomilu prozora pod kojima bi trebali lupati šerpama. U svemu tome smo potpuno sluđeni, uz to smo i osiromašeni. I u svemu tome bukvalno smo toliko iscrpljeni različitim aferama da jednostavno čovjek više ne zna na koga da bude ljut i kome da se žali. Pod čije prozore da ide da lupa“.
Građani su poniženi, kaže Čengić, beskrajnošću političke i institucionalne elite u zaobilaženju zakona i iskrivljivanju demokratije:
Čengić: Jednostavno više ne znamo na koga da budemo ljuti i kome da se žalimo
„Vi više ne znate na koga da budete ljuti. Na Federalnu upravu civilne zaštite, na federalnog premijera, na predsjednika SDA koji ‘drži’ federalnog premijera, na Tužilaštvo koje ne radi svoj posao kako valja, na direktoricu KCUS-a koja drži bolnicu blokiranom…“
Sociolog Smiljana Vovna nije sigurna da kao društvo imamo tradiciju da na ovakav način izražavamo svoje nezadovoljstvo.
„Rijetki su izuzeci, u zadnjih 25 godina nije se desilo ništa što bi mogli svrstati generalno u građanski bunt. Ne računajući 2014. i nemire koji su se desili, kratko trajali i u suštini ništa nisu promjenili. Ovo su neki razlozi zbog kojih smo svi skeptični u smislu da možemo kao pojedinci nešto promjeniti“, kaže Vovna.
PROMJENE BEZ IZLASKA NA IZBORE NEMOGUĆE
I birači i apstinenti imaju razloga da ne vjeruju i kritikuju ne samo vlast, već i opoziciju koja na trenutke ponire, a najčešće u borbu protiv političkih supranika na vlasti idu s monotonim i ustaljenim saopštenjima, pa je jasan odgovor na pitanje da li bi opozicioni lideri mogli biti vođe bunta.
„Iz Bosne je krenuo povod za Prvi svjetski rat. Da li danas imamo tu jačinu kritičke misli i, ako hoćete i hrabrosti – nisam sigurna. Prije svega mladi ljudi, koji bi trebali biti glavni pokretači promjena, bojim se da dižu ruke od svega i traže spas u trećim zemljama“, odgovara Vovna na pitanje da li BiH ima lidere za promjene. Surova i nelagodna stvarnost na koju smo prešutno pristali, kaže ona, razlog je zašto ne očekuje da se bilo šta radikalno može desiti u našoj državi:
Vovna: Prije svega ljudi, koji bi trebali biti glavni pokretači promjena, bojim se da dižu ruke od svega i traže spas u trećim zemljama
„Ovako svaki dan poslije nekog novog političko-kriminalnog skandala čujemo famoznu rečenicu od političkih lidera kako očekuju da institucije sistema rade svoj posao. Svi znamo da neće i ništa ne poduzimamo. Da zaista hoćemo promjene, izašli bismo svi na izbore i glasali a ne da nam trećina glasačke populacije određuje budućnost“, zaključuje ona.
Psiholog Puhalo takođe smatra kako ne znamo „ni protiv koga da lupamo“.
„Ne znamo ko bi to predvodio. Da li NVO, da li političke partije. Bilo kakva pobuna se smatra slabljenjem etničke homogenosti, a to naši neprijatelji izvana jedva čekaju“, ironičan je Puhalo.
Iako i sama dolazi iz te struke, Čengić krivnju vidi i u medijima koji nisu konzistentni i uglavnom služe da promovišu interese određenih grupa.
