Talibani su ponovo preuzeli vlast u Afganistanu. Šta mogu očekivati žene i kako će se ovdašnje stanovništvo ponašat pred novim talasom izbjeglica.
Piše: Vesna Rajnović
Dok se Talibani vraćaju na vlast u Afganistanu, razmišljamo imamo li pravo ostati tek pasivni promatrači zastrašujućih promjena. One će u nekoliko sljedećih tjedana nepovratno izmijeniti život stotina tisuća Afganistanaca koji nisu mogli ili nisu uspjeli napustiti zemlju. Drugo je pitanje kako ćemo se odnositi prema sretnijim nevoljnicima koji su uspjeli pobjeći od obećanog “blagostanja” talibanskog stila života.
Naša podrška je, obično, obrnuto proporcionalna udaljenosti onih kojima je namijenjena. Na daljinu golema, gotovo da bismo ih plačući zagrlili i primili u svoj dom. Sve dok ne dođu na dohvat ruke jer tada se čudesno preobraze u prljave izbjeglice, teroriste koji su tu samo zato da bi nam oduzimali radna mjesta i radikalnom islamizacijom poharali predziđe kršćanstva ili, ne dao Bog, i samu jezgru. Terra incognita je odgovor na pitanje jesmo li shvatili do koje je mjere bio pogrešan način na koji se policija, prema naputku vladajućih, odnosila prema izbjeglicama iz Sirije i okolnih zemalja.
Etički relativizam
Prateći zbivanja na društvenim mrežama, među mnogim, uglavnom prestrašenim i sućutnim komentarima, sve češće zamjećujemo i one koji sugeriraju etički relativizam. Ističu kako pitanje moralnih vrijednosti afganistanskog društva nije i ne bi trebalo biti predmetom našeg interesa i kako je svaki pokušaj kritičkog vrednovanja neizbježno već unaprijed kulturološki obojan vlastitom pozicijom, setom vrijednosti iz kojih promatramo, a koji utječe na način kako gledamo kao i na ono što vidimo. Uz to i povezano s time, predbacuju Zapadu uobičajeni paternalizam mnogo puta viđen pri jalovim pokušajima uvođenja “demokracije” uglavnom naftom bogatim islamskim zemljama. Takvi napori, često vrlo sumnjivih motiva, nerijetko završe snažnom radikalizacijom domicilnog društva u pokušaju spašavanja vlastite tradicije. Dociranje, u pravilu, kreće iz proizvoljno pretpostavljene pozicije koja sebe pokušava ustoličiti reprezentom apsolutno važećeg znanja o tome što je dobro i ispravno. U tom je kontekstu posebno zanimljivo vidjeti kako početni etički relativizam u konačnici završi sumnjivim paternalističkim apsolutizmom vrijednosti.
O čemu se tu sasvim konkretno radi? Talibanski režim već smo, nažalost, imali priliku dobro upoznati dok je u periodu od 1996. do 2001. vladao većim dijelom Afganistana proglasivši ga islamskim emiratom (priznatim od Pakistana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata). Riječ je o radikalnom islamističkom pokretu, nastalom 1994. među Paštunima u Afganistanu, pod vodstvom mule Muhameda Omara. Kabul su osvojili 26. septembra 1996. i već sljedećeg dana gradom su krstarili naoružani muškarci s crnim turbanima koji su iz treštećih zvučnika kamiona i džamija, s radija i putem letaka bacanih iz aviona, informirali stanovništvo o novim pravilima. Uveli su šerijat uz nemilosrdno kažnjavanje svakog prekršaja. Proglasili su obaveznu molitvu pet puta dnevno, a ako bi tko u vrijeme molitve bio uhvaćen da radi bilo što drugo, bio bi premlaćen. Svi muškarci su morali pustiti bradu precizno propisane dužine, nositi turbane i islamsku odjeću zakopčanih ovratnika. Zabranili su pjevanje, ples, kartanje, šah, kockanje, puštanje zmajeva, pisanje knjiga, slušanje muzike i gledanje filmova, slikanje… Posebnu su okrutnost iskazali pravilima namijenjenim ženama i djevojčicama. One nisu smjele napuštati kuće jer, rekli su, ne priliči ženama besciljno lutati ulicama. Izaći su smjele samo uz dozvolu, ali i tada isključivo u pratnji muškog rođaka i odjevene na propisan način u obaveznu burku. Riječ je o gustoj tkanini koja potpuno prekriva žensko tijelo uključujući i cijelo lice, nema čak niti proreza za oči. Zabranili su šminkanje, lakiranje noktiju, nakit. Primjerice, kazna za lakirane nokte bila je odsijecanje prsta. Nisu smjele govoriti ako nisu bile pitane, nisu smjele gledati muškarce u oči, niti se smijati u javnosti. Zabrane koje su vjerojatno ostavile najdalekosežnije posljedice su one pohađanja škole i rada izvan kuće (osim u zdravstvenim ustanovama). Nadu u promjene vratila je djevojčica Malala Yousafzai koja se, u dobi od samo 15 godina, hrabro odlučila suprotstaviti zabrani i poći u školu. Zbog toga su ju Talibani pokušali ubiti pucnjem u glavu. Pa ipak je preživjela i ohrabrila mnoge žene i djevojčice širom svijeta na borbu protiv diskriminacije i svakog pokušaja oduzimanja ljudskih prava i dostojanstva. “Mojoj braći je bilo lako razmišljati o budućnosti, mogli su biti što god požele, ali meni nije bilo tako lako. Zato sam željela postati obrazovana i osnažiti se znanjem… Nisam željela da se moja budućnost svede na sjedenje u sobi, da budem zatvorena u svoja četiri zida, samo kuham i rađam.”, rekla je i dodala: “Znamo da se teroristi boje moći obrazovanja.”
Zločinački režim
I nisu stali samo na ljudima. Taj je zločinački režim, prezirući umjetnost i kulturu, 2001. uništio Buddhine kipove u Bamiyanu unatoč protestima cijelog svijeta. Bile su to najveće statue uspravnog Buddhe na svijetu, isklesane u šestom stoljeću, dio UNESCO-vog popisa svjetske baštine čovječanstva. Financirali su se prodajom opijuma ili opijumskog maka u čijem uzgoju je Afganistan, i količinom i kvalitetom, prvi u svijetu podmirujući čak 85 posto svjetskih potreba farmaceutske industrije i ilegalne trgovine opijatskim narkoticima poput heroina. Uz to su s Pakistanom i Turkmenistanom dogovorili unosnu izgradnju plinovoda i naftovoda preko svog teritorija. U oktobru 2001. SAD, zajedno sa saveznicima, vojnom intervencijom ruši talibanski režim potaknut Al-Qaidinim terorističkim napadima na New York i Washington 11. septembra. Nakon toga se u Afganistanu formira vlada uz podršku međunarodne zajednice, a Talibani prelaze u gerilu te sigurno utočište pronalaze u Pakistanu gdje se dodatno naoružavaju i stječu vojnu obuku. Punih dvadeset godina afganistansku je stvarnost obilježavao kontinuiran sukob između zavađenih plemena, ekstremističkih skupina poput Talibana, tzv. Islamske države, Laškar-e Jhangvi, Jaiš-e Muhamed i mnogih drugih, te vladinih snaga. I sada opet sve iznova – zatvaranje žena u kuće, oduzimanje prava na školovanje, zabrane. Daily Mail i Bloomberg izvještavaju o tome kako talibanski borci ovih dana obilaze kuće na osvojenim područjima te prisiljavaju 12-godišnje djevojčice na udaju ili seksualno ropstvo bez sklapanja braka. Navodno su naredili imamima da naprave popise neudanih žena u dobi od 12 do 45 godina. Smatraju ih ratnim plijenom koji će biti podijeljen među pobjednicima.
Vratimo li se sada početnim dilemama, čini se da smo na njih već odgovorili. Kako bismo, zaboga, mogli samo nijemo promatrati ljudsku patnju i nevolju? I kako bismo, tako nezainteresirani, više ikad mogli pogledati u oči svoje kćeri? Bismo li im rekli da smo znali što se događa u Afganistanu ljeta gospodnjeg 2021. ali da to nije bila naša briga? I, na kraju, bi li tada riječi jedva preživjele Malale Yousafzai, najmlađe dobitnice Nobelove nagrade (za mir, 2014.) kojima je počela govor pred Općom skupštinom UN-a i pred cijelim svijetom, samo devet mjeseci nakon ranjavanja, bile uzalud izgovorene? “Jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga i jedna olovka, mogu promijeniti svijet”, rekla je.
Nisu muslimani teroristi, niti su to Pakistanci, Afganistanci ili Paštuni jer bi tada i Malalu morali smatrati teroristkinjom. Zločin nikad nije općenit, ne proteže se na čitave narode niti religije. On uvijek ima lice. Sjetimo se toga kad ljudi, koji su pobjegli pred zlom, pokucaju na vrata Europe.
