Ako je Bosna i Hercegovina zbog daytonskih okova i svega što je proisteklo iz njih država eksperiment, bosanskohercegovački narod savršeno se uklopio u tu matricu sveopćeg ludila, suprotnih teorija gravitacije i političke kulture i života općenito.
Bosankohercegovački narod(i) i građani tokom ovih 27 godina postali su fenomen; što im je lošiji standard, njima je u životu bolje, što ih više pljačkaju, oni su na tome zahvalniji, što oni koji im sve to rade proizvode više korupcije, nepotizma, afera, sveopće pljačke i otimačine, to im njihovi narodi i građani za to daju više povjerenja, ponekad i gotovo plebiscitarnog.
Kako drugačije normalan um može da protumači rezultate netom okončanih parlamentarnih izbora u BiH?
Ako ćemo da budemo iskreni do kraja, izuzev izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i pobjede Denisa Bećirovića (SDP), kandidata združene opozicije nad potkapacitiranim Bakirom Izetbegovićem (kojem je i dobar dio glasača SDA okrenuo leđa i poslao jasnu poruku), niti jedna promjena se desila nije, već naprotiv; etnonacionalističke stranke, SDA, HDZ i SNSD, cementirale su svoje pozicije te u odnosu na opće izbore 2018. neke od njih dobile još veće povjerenje!
Tek da podsjetimo, tokom ove četiri godine život prosječnog bh. građanina postao je gotovo nepodnošljiv. U državi u kojoj je korupcija postala standard, u kojoj s korupcijom sve počinje i završava, naši životi sveli su se na puko preživljavanje. S plaćama na dnu evropskog standarda i uslovima života približno jednakim periodu neposredno nakon rata („dobro je samo da ne puca, preživjet će se nekako“), građanin Bosne i Hercegovine postao je tek instrument i daljinski upravljač za glasanje u rukama etnonacionalističkih politika.
Tokom ove četiri godine Bosnu i Hercegovinu potresle su mnoge afere, naše pare su se nemilice krale na respiratorima, na industrijskom kisiku, na probijanjima tunela, na lažnim poljskim bolnicama, na najvećim javnim preduzećima, raznim aluminijumima i biračima, na hiljadama tendera, otvoreni su i neki procesi, kada je sve postalo toliko očito da je moralo da reagira i korumpirano pravosuđe pojedincima se počelo i suditi za teški kriminal, u međuvremenu nam je u posjetu došla i galopirajuća inflacija, život je postao gotovo duplo skuplji a plate iste ili neznatno povećane, a da bi nas u potpunosti ubili u pojam etnonacionalne političke elite podigle su maksimalno ljestvicu otvorenim prijetnjama ratom pa je prosječni, gladni, ostavljeni od svih, isprepadani, obezglavljeni bh. građanih postao i anksiozan, preplašen, psihički nestabilan i paranoičan, što je rezultat politika etnonacionalista koje bi u svakoj normalnoj državi odgovarali pravosudno – a mnogi su davno zaslužili i zatvore.
I šta se dešava?
Dešava nam se izborna noć i jutro nakon. Dešava se to da su ti isti bosanskohercegovački građani, koji su ove četiri godine sve to preživljavali, NAGRADILI etnonacionalne političke elite za sve što im je činjeno!?
I ne samo to. Nagradili su i polumrtvu Stranku za BiH sa nikakvim programom, i DF Željka Komšića, za novi set šarenih laža o građanskoj državi (za koju bih prvi dao sve da je ikako moguća, ali u Komšićevom slučaju bitne su samo nove četiri godine u fotelji i glasački miraz koji će odnijeti Izetbegoviću).
Ludilo mozga level pro.
Jesmo li ovo onda zaslužili? Jesmo punim i u punom kapacitetu. Političari su upravo onakvi kakve narod želi. Jedan Vlado Đajić Crta, direktor UKC Banjaluka i šef banjalučkog SNSD-a, u kampanji je od sebe pravio i budalu i klovna, samo se čekalo da nastupi u nekoj cirkuskoj tački u okviru kampanje, neki mediji i kolege, uključujući i Inforadar, su pisali u njegovom dubokom sukobu interesa, neki su opet podastrijeli dokaze o Đajićevoj kupovini glasova putem društvenim mreža, i šta se dešava?
Đajić je dobio, do ovog trenutka, ukupno najviše glasova za parlamentarni nivo, 21.000.
I šta mislite, koliko će se đajića, pečenih volova pod šatorima, muzičkih pjevačkih antitalenata poput Milorada Dodika (čije disonantno falširanje ponekad podsjeća na riku muflona), fadila novalića, koji se sprda s vlastitom narodom i hladno ga laže u lice, pojaviti na općim izborima 2026. godine?Samo gledajte (od vas koji ćete do tada još ostati ovdje).
Čujem i čitam i reakcije onih koji smatraju da su i ovi izbori pokradeni. Uopće ne sumnjam da je bilo krađa. I to velikih. Ponegdje brutalnih. No, uzmemo li u obzir sve okolnosti, da je izbore pratilo i oko 500 stranih posmatrača, da su ovi izbori bili pod posebnim povečalom, na kraju, ako pogledamo rezultate etnonacionalističkih političkih partija (SDA, HDZ i SNSD) na globalnom nivou, i razlike u glasovima odnosu na prve pratioce, jasno je da bi oni izbore dobili i da su bili pošteni kao u Švedskoj.
Čak ni poslovično katatrofalan rad Centralni izborne komisije (CIK) BiH, koji izaziva veliku sumnju u regularnost određenih procesa, ne može pokvariti ukupan dojam da su naši narodi nagradili svoje tlačitelje i pljačkaše.
CIK je sebi dozvolio, preciznije, poslovično dozvoljava da neke stranke (SDA npr.) objavljuju brže i preciznije izlazne rezultate, sam način komunikacije unutar članova CIK-a, pa i izjave na konferenciji za novinare (suzdržanog i poslovično plašljivog predsjednika Suada Arnautovića, npr., i odvažne i prilično hrabre Vanje Bjelice-Prutina, inače žrtve Dodikovih prijetnji i ksenofobije) indikator su nesređenosti, neposvećenosti, različitih pogleda na ključne procese i ko zna još čega među samim članovima CIK-a.
Povrh svega, nikada se još nije dogodilo, otkako ja pratim izborne procese (a to je prilično dug period) da CIK jutro nakon izbora još nije imao nikakve rezultate online, na svojoj stranici, a također se nije desilo da jedna od ključnih pressica (naredno jutro u 9.00) bude otkazana. Da li osobno sumnjam u političke pritiske i uticaje na CIK BiH? Sumnjam. I to debelo.
Sve su to jako deprimirajuće i obeshrabrujuće za bosanskohercegovačku misleću manjinu, koja je manjina postala i u ideološkom, i u svjetonazorskom i u obrazovnom i u svakom drugom smislu. Također ne dvojim da će se ta manjina dodatno tanjiti i smanjivati u narednim godinama jer već mnogi obrazovani i društvu itekako potrebni ljudi najavljuju odlazak iz zemlje sa porodicama, jer ljudima više ne može pod kožu.
Jeste floskula, ali osim žestoke i direktne međunarodne intervencije i sklanjanja SVIH korumpiranih političara, prevshodno etnonacionalista, hitnog čišćenja pravosuđa u kojem je korupcija metastazirala, ne vidim drugi scenarij do onog kada ćemo i mi koji se još uvijek borimo za bolje i pravednije društvo onim najtvrdoglavijim među nama poručiti:
Ko zadnji izađe i ode neka spusti roletnu i ugasi svjetlo…
