Muriz Memić je čovjek srca ko Trebević. Tačka.
Da restartujemo priču i krenemo od početka.
Da Kantonalno tužilaštvo Sarajevo nije učestvovalo u fingiranju navodne saobraćajne nesreće i prikrivanju dokaza, Muriz Memić (kao i Davor Dragičević u slučaju identičnih radnji u režiji banjalučkog pravosuđa) nikada ne bi imao potrebu da se obrati Tužilaštvu BiH.
Da su Kantonalno tužilaštvo i njegove šefice Dalida Burzić i Sabina Sarajlija, pojedinci koji su bili umiješani, kao i dio policijskih struktura, proveli profesionalnu istragu još prije pet godina, Muriz Memić ne bi imao potrebe da se obraća Tužilaštvu BiH.
Da je djevojka stradalog, ili preciznije ubijenog Dženana Memića, Alisa Mutap, svjedočila istinu i rekla sve što zna, Muriz Memić ne bi imao potrebu da se obraća Tužilaštvu BiH.
Da Muriza Memića nisu pet godina lagali, zavlačili, fingirali nesreće, prikrivali dokaze, montirali optužnice s drugim akterima kako bi prikrili prave, Muriz Memić ne bi imao potrebu da se obraća Tužilaštvu BiH.
Mogao bih ovako do sutra. U svakom od tih „da je“ Muriz Memić ne bi imao potrebu ni da se obraća šefici Tužilaštva BiH Gordani Tadić, koja se spletom okolnosti našla u centru političko-medijsko-pravosudne trakavice posljednih dana.
Odmah da smo načisto. Gordana Tadić jeste neko ko je čitav jedan studij prava i komplet pravosudne ispite daleko od profesionalne i nepristrasne šefice državnog tužilaštva. Nama koji se ovim poslom bavimo duže poznato je da je Tadić pod direktnom kontrolom Čović-Dodik koalicije, i da se, otkako je ona na vrhu ove najviše tužilačke instance u državi, ne sjećamo da je glavom zaplatio neki tajkun, kriminalac ili korumpirani političar blizak ovom dvojcu i strankama na čijem su oni čelu.
Poraznije od ovog podatka jeste činjenica da se Gordana Tadić uopće ne odlučuje da pokreće procese protiv pojedinaca iz reda Srba i Hrvata koji se dovode u direktnu vezu s ratnim zločinima počinjenim na teritoriji BiH u periodu 1992.-1995.
Za svo svoje nečinjenje i izbjegavanje procesuiranja iznimno bitnih slučajeva kriminala, korupcije i ratnih zločina, kao i za čuvanje nekih predmeta na dnu svojih ladica, Gordana Tadić će, prije ili kasnije, snositi odgovornost za nečinjenje. Jednako kao i njeni prethodnici.
Sada dolazimo do drugog dijela priče.
Svi mi roditelji znamo da bismo život dali za svoju djecu. Osim onih koji više to nisu u mogućnosti – jer su im djecu uzeli. Ubili. I sada to prikrivaju.
Sam bog zna kroz šta je Muriz Memić prolazio (i još uvijek prolazi) unazad pet godina, s kolikim se strpljenjem taj čovjek morao da naoruža, koliko je srce morao da ima da izdrži sve te spletke, laži, smijanja u lica, podmetanja i odvlačenje od istine, a sve kako bi se prikrili zločinački tragovi onih koji su mu uzeli dijete.
Možemo li to da zamislimo svi mi koji imamo djecu? Šta bismo mi da smo na njegovom mjestu? Ja sam to u nekoliko navrata pokušavao i svaki put sam prodrhtao, izvodeći tek jedan zaključak: izražavam duboki respekt prema tom čovjeku.
Kroz slične stvari unazad tri i po godine u Banjaluci je prolazio i Davor Dragičević, o čijoj smo borbi na stranicama Inforadara redovno izvještavali. Gotovo isti put je prošao i on, iako donekle kompleksniji naprosto iz razloga što je u najvećem jeku protesta u organizaciji grupe Pravda za Davida morao da izbjegne iz Banjaluke u Austriju u strahu za vlastiti život.
Kada sve ovo znamo, treba da se zapitamo samo jednu stvar, da sebi postavimo tek jedno, najobičnije pitanje: treba li ove očeve da bude briga za BILO ŠTA drugo osim za ponuđeni tračak nade da će se neko konačno ozbiljno pozabaviti istragama o ubistvima njihove djece?
Treba li Muriza Memića i Davora Dragičevića da zanima bilo šta drugo, pogotovo iz svijeta politike? Treba li da ih bude briga šta je do sada uradila ili nije uradila Gordana Tadić, da li je profesionalno nezavisna ili politički ovisna, kojem političkom taboru gravitira, i ko je štiti ili ne štiti?
Da li bi bilo kojeg oca ili porodicu, da su na mjestu ove dvojice očeva i njihovih porodica, bilo briga šta je do sada uradila ili nije uradila Gordana Tadić, ako su u njoj vidjeli nekoga ko bi im mogao isporučiti ubice njihove djece?
Mislite da bi nekome to bilo bitno i za pišljiva boba? Ne bi, naravno.
Sada dolazimo do zapleta.
Nije nikakva tajna da se, i u ovom slučaju, kao i u nekim ranijim kada je isto tako vađena teška artiljerija, glavna bitka vodi između dva politička bloka, jednog kojeg kontrolira dvojac Čović-Dodik, a u ovom slučaju podržavaju SBB, NiP i još neke stranke, i drugog koji je pod kontrolom SDA.
I jako interesantno. I značajno. Prvi politički blok kontrolira glavnu državnu tužiteljicu i dobar dio Tužilaštva BiH, a drugi blok – ili stranka – kontrolira predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i dobar dio sudijskog aparata.
Kako u tome da plivaju i da se ponašaju Muriz Memić i Davor Dragičević?
Kao što sam i rekao, treba da ih bude briga, da im se naprosto fućka ko za koga i zbog čega radi ako na obzoru vide procesuiranje pravih i jedinih krivaca za stradanje njihove djece.
Nažalost, kao da nam nije dovoljno toksična društvena zbilja, kao da nemamo dovoljno raspirivanja mržnje, loših vijesti i svega onog ružnog, pa se borba dvojice očeva pokušava politički zloupotrijebiti. Njihovo je i samo njihovo legitimno pravo hoće li prihvatiti ili ne podršku određenih političkih snaga za koje vjeruju da će im pomoći doći do istine i pravde, jer su im neke druge političke snage, nablaže rečeno – okrenule leđa.
I niti jedan plaćenički pamflet, ružni nasrtaj ili pokušaj diskreditiranja ovih očeva to ne može da promijeni.
Muriz Memić i Davor Dragičević imaju svako legitimno pravo da prime pravosudnu, policijsku, pravnu, građansku i svaku drugu vrstu pomoći od bilo koga ko će im pomoći da se domognu pravih – a ne fingiranih odgovornih za smrt njihove djece, skrivenih duboko u mraku vlastite savjesti.
Tačka.
