Nisam sigurno jedini, iako kao novinar znam ponešto o tome, koji se pita koliko vrijede odnosno da li išta vrijede sve crne liste i sankcije protiv Milorada Dodika „za korupciju“, „antidejtonsko djelovanje“, „podrivanje institucija države“, „secesionističke aktivnosti“, „opću prijetnju miru u BiH“ i drugo.
Dodik je, podsjećamo, uz Nikolu Špirića pod američkim sankcijama više od pet godina, još od januara 2017. Odlukom Ministarstva financija zamrznuta mu je imovina u SAD-u, zabranjena putovanja u tu zemlju, dok je američkim državljanima zabranjeno s njim poslovati.
Početkom ove godine Amerikanci su ga ponovo sankcioniranli i stavili na „crnu listu“ zbog podrivanja države, ugrožavanja Daytonskog sporazuma, korupcije i brojnih drugih aktivnosti kojima narušava funkcioniranje demokracije.
Nakon toga Dodik je završio i na britanskoj „crnoj listi“ zajedno s predsjednicom RS-a Željkom Cvijanović. Uz slične ili identične razloge sankcioniranja koje su naveli i Amerikanci, britanska vlada je Dodika i Cvijanović označila i kao ruske saveznike.
U međuvremenu Dodika (kao i Čovića) su jasno i bez uvijanja kritizirali i u Evropskom parlamentu, predstavnici mnogih vlada ga otvoreno označavaju kao jednog od glavnih ruskih (Putinovih) igrača na zapadnom Balkanu koji ima zadatak da podriva mir i stabilnost u BiH i regiji, a što je trebalo da bude uvertira operacionalizaciji ruskih prijetnji našoj zemlji (koje su u međuvremenu otupile, ili uglavnom osujećene neuspjehom ruske agresije na Ukrajinu ali i odlučnije reakcije zapada).
Sve je to Dodik u svojoj punoj ulozi bahatog i neotesanog zlostavljača koji vrijeđa i prijeti, raspiruje šovinizam i mržnju prema mnogim pojedincima i etničkim zajednicama, prevashodno i nikad ne zaboravljajući da u gotovo svakom svom nastupu pokuša dehumanizirati Bošnjake svodeći ih na vjersku grupu na način da ih naziva „muslimanima“ (jer, ko biva, Bošnjaci su tek vjerska grupa – muslimani, kao i oni u Africi ili Aziji, na Bliskom istoku, ili bilo gdje drugdje u svijetu).
Sve je to Milorad Dodik, potpuno svjesno i ciljano igrajući na kartu raspirivanja mržnje kod Bošnjakaprotiv sebe kao neprikosnovenog lidera bosanskih Srba (na taj način i srpskog naroda).
U tim trenucima vidim Dodikov cinični i podrugljiv osmijeh dok osluškuje odgovore desetina, stotina pojedinaca, pripadnika ove ciljane etničke grupe što se takmiče koji će ga počastiti sočnijom psovkom iz bogatog vokabulara bosanskog jezika. Jer mržnja su njegov oltar i uspjeh. On se mržnjom politički regeneriše. Što je više mržnje i antagonizma među narodima ali i vjerskim grupama – to je Dodikova fotelja čvršća i stabilnija (vjerovatno će u anale političkih odnosa u BiH ući kako su i na koji način junoše PDP-a pokušale da budu „veći četnici“ od Dodika koji to nikad nije bio, ali je poput savršeno podmazanog mehanizma usavršio retoriku „četništva“ kojom bez problema 15 godina održava vlastitu poziciju moći i time PDP-ove novokomponovane i new age četnike vraća u početnike).
Ovo sve je tek kratko podsjećanje – i tek dio toga – kao jasan pokazatelj gdje je danas Dodik u međunarodnim političko-diplomatskim odnosima sa pogledom iz Vašingtona, Brisela i Londona. Ali samo u teoriji.
U praksi stvari stoje drugačije
U praksi Dodik i dalje radi, priča i djeluje kao što to čini sve ove godine, povremeno ustukne korak, dva nazad (kao na primjeru nedavnog šestomjesečnog odlaganja odluke o osnivanju vojske, državnih carina i VSTV-a na nivou RS), no suštinski ništa se promijenilo nije.
Naprotiv. Dodik je u međuvremenu proširio polje PR djelovanja pa je tako odnedavno otvorio i nalog na Twitteru koji mu po slobodnoj procjeni – a zbog čestih polupismenih i intelktualno ograničenih opservacija – vodi niko drugi do „potkovani“ savjetnik Milan Tegeltija, nadaleko poznat po intelektualnoj potkapacitiranosti.
Tako „Dodik“ ostvaruje interakciju sa „fanovima“, pri tom angažirajući čitavu vojsku botova koji unisonom retorikom pozdravljaju „njegove“ tvitove i aktivnosti (i to mahom ženskih), istovremeno i slavodobitno najavljujući predstojeće diplomatsko-političke aktivnosti. Da nam pokaže da je življi nego ikad i da mu sankcije ništa nisu naštetile.
Suštinski, Dodik se ruga zapadu i svima nama, pri čemu mu obilato pomažu i politike koje dolaze iz autokratskih režima (turskog, naprimjer), pa smo tako imali priliku da vidimo kako ovog negatora bosanske državnosti, jezika, nacije, a povrh svega srebreničkog genocida, u Turskoj prijateljski i u zagrljaju dočekuje šef diplomatije Mehmet Čavušoglu, koji tek i samo radi ono kako ga instruira predsjednik i turski suveren Redžep Taip Erdogan. Isti onaj kojem je Alija Izetbegović „Bosnu ostavio u amanet“, a što nerijetko potencira Alijin sin i sadašnji predsjednik SDA Bakir Izetbegović.
Dakle, Dodik negira genocid, bosansku državnost i dehumanizira Bošnjake, Bosna je Erdoganu ostavljena „u amanet“, a Erdogan i njegovi glasnici svako malo primaju Dodika u prijateljskim posjetama Turskoj.
Čini vam se kompliciranim?
Nije. Nimalo. Jer to je sve što treba da znate o Bakiru Izetbegoviću i politikama SDA (kojima se ovom prilikom neću baviti).
Bojim se da ne griješim ako bih konstatirao da je međunarodna zajednica – a ovde prevashodno mislim na zapad i države razvijene parlamentarne demokracije i ljudskih prava – svojim pristupom Dodiku pogriješilau onoj mjeri koliko se on ovog trenutka čini sposobnijim da se, kada god to poželi, naruga istoj toj međunarodnoj zajednici i njenim predstavnicima i glasnicima u BiH.
Nije Dodik glup, neće on danas odbiti niti jedan sastanak s političarima iz Brisela ili Vašingtona (kako je to nekoliko godina činio kada su u pitanju američki ambasadori u BiH), jer više nije u takvoj poziciji, ali će svaki put naći načina da uvrijedi, omalovaži, izmanipulira, na kraju insinuira i slaže. Doći će Dodik na svaki sastanak i razgovarati sa svima, a onda će sazvati pressicu – jer on publicitet obožava i od njega živi – na kojoj će se narugati zapadu, Bošnjacima i po potrebi svima koji nisu Putin i Rusija, Vučić i Srbija. Jer mu je to dopušteno, jer zna da još uvijek to može.
Da budemo na kraju načisto, međunarodna zajednica tek je djelimično odgovorna što i dalje tolerira ovog političkog zlostavljača, šovinistu i ksenofoba, koji posljednjih mjeseci pažljivo pazi da ne pređe crvenu liniju (u tumačenju i provođenju prava), budući da su Dodik i njegov SNSD savršeno odgovarajući partneri za preostale dvije etnonacionalne politike u BiH koje utjelovljuju njegov intimus Čović i HDZ, odnosno Izetbegović i SDA.
No, nemam uopće nikakvu dilemu da ista ta međunarodna zajednica može gotovo istog trena, samo da to hoće, sa političke scene da ukloni etno i kleronacionalističke, retrogradne politike, koje utjelovljuju korupciju kao društvenu vrijednost i već punih 30 godina oduzimaju budućnost nama (mi smo je već izgubili), a sada to pokušavaju i našoj djeci.
Samo su dva načina da Dodik ode, a s njim i Čović i Izetbegović: reakcijom međunarodne zajednice i 2. oktobra na izborima. Svako treće rješenje bojim se da bi značilo spuštanje roletni i gašenje i ono malo svjetla u ovoj državi.
