Podrška LGBTQ zajednici će u domaćoj političkoj sferi postati važna razdjelnica koja će nedvojbeno dijeliti principijelne od onih demagoških, jeftinih populističkih političkih snaga koje misle da će podilaženjem pretpostavljenom svjetonazoru većine poboljšati ili učvrstiti svoju poziciju.
Takvi spadaju u red onih političkih snaga koje vidimo širom svijeta dok se međusobno takmiče ko će otrovnije i radikalnije govoriti o muslimanima, obojenima, imigrantima, LGBTQ, ukratko, o svakoj bespomoćnoj manjini koja im se nađe na putu i koja nikada neće biti u stanju da uzvrati udarac.
Po toj matrici funkcionira besprijekorno i naša narodnjačka desnica – u svim svojim varijantama – evo već treću deceniju. Sasvim u duhu jednog takvog populizma i dogmatskog rijalitija u kojem narodnjačke političke elite već decenijama drže zarobljenim svoje građane, petanestak dana prije Povorke ponosa desio se otvoreni pokušaj njezinog miniranja. Razlozi koji su navedeni tome u prilog su sve samo ne razlozi.
Tako u saopćenju Naroda i pravde kaže se: „Pozivamo organizatore povorke da vode računa i o činjenici da je sloboda čovjeka ograničena slobodom i pravima drugog čovjeka“.
Uistinu, ovo je jedan od principa na kojem počiva suvremeni liberalno-demokratski poredak i treba ga najozbiljnije uzeti u razmatranje.
I upravo kada ga ozbiljno shvatimo onda uvidimo da se sarajevska Povorka organizira upravo zbog toga – da podsjeti „većinu“ da je sloboda čovjeka ograničena slobodama i pravima drugog i drukčijeg čovjeka, jer danas sloboda čovjeka koji pripada „većinskom“ svjetonazoru ničim nije ograničena, on suvereno nameće svoj svjetonazor, a čovjeku koji pripada „manjinskom“ svjetonazoru predlaže se da svoja prava i slobode prakticira u svoja četiri zida.
Upravo je o tome riječ. Suština liberalno-demokratskog poretka koji se osniva na pomenutom principu može se sažeti u jednu riječ: samoograničenje. Ono što razlikuje dobrog od lošeg građanina, uostalom kao i ono što razlikuje dobrog od lošeg vjernika je samoograničenje, znati se suspregnuti, ograničiti, odnosno dopustiti drugom i drugačijem da bude ono što jeste. Odsustvo samoograničenja, odnosno nametanje svog svjetonazora kao jedino ispravnog u politici zove se tiranijom većine, a u vjeri, radikalizmom i fundamentalizmom.
Sljedeći argument na koga se u saopćenju poziva kaže: „Ne negirajući prava svakog pojedinca na slobodu u svakom smislu, pozivamo organizatore povorke da vode računa o činjenici kako je velika većina građana Sarajeva protiv povorke, jer su u suprotnosti s tradicionalni vrijednostima i njihovim vjerskim osjećanjima“.
Na stranu što ovaj tip argumentacije srećemo podjednako kod Putina, Orbana, Erdogana, Le Pen, u saopćenjima Alternative za Njemačku – o sličnim snagama u našem susjedstvu da i ne govorimo – generalno, promašeno je – ukoliko niste populist – pozivanje na tradiciju i vjeru u političkoj sferi.
Zašto? Zato što je uopće koncept ljudskih prava na kojem počiva moderni politički poredak u suprotnosti s tradicionalnim, a po nekim i sa vjerskim vrijednostima.
Još gore, u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima je i demokratski koncept vladavine, osobito pravo žena da biraju i budu birane. U suprotnosti s tradicijom – i to i danas čujemo – je i sekularni koncept obrazovanja koji vrijeđa osjećanja tradicionalne većine, recimo učenje o evoluciji, a neke vrijeđa i svjetonazor da je Zemlja okrugla.
Protiv Povorke ponosa – mogu se na neviđeno kladiti – bila je i većina građana San Francisca prije nekih četrdesetak godina kada je organizirana prvi put. Vjerujem da je i danas broj povrijeđenih i uvrijeđenih građana tog grada povelik. Uvrijeđeni su bili i čuvari tradicije u Amsterdamu, Berlinu, Parizu, Londonu, da ne govorimo o tradicionalnoj većini građana Ljubljane, Zagreba, Beograda, Podgorice i Skoplja.
Po čemu bi to većina građana Sarajeva trebala biti izuzeta od drugih? Sa stanovišta sloboda i prava, uvrijeđenost većine građana relevantna je kao lanjski snijeg. O lanjskom snijegu brinu populisti i demagozi.
I sljedeći argument iznesen u saopćenju je providan. Kaže se da bi organiziranje povorke „moglo pogoršati ukupnu sigurnosnu situaciju u Sarajevu i šire“. Nespremnost ili nesposobnost vlasti da osigura ljudska prava i slobode svojih građana upravo je najveća sigurnosna prijetnja u civiliziranom svijetu.
Da zaključim, držati marginalne društvene grupe – a LGBTQ to svakako jeste – izvan mogućnosti da se artikuliraju, bilo po osnovi prijetnje za sigurnost, bilo po osnovi prijetnje za javni moral, onemogućavati ih da učestvuju u javnom životu kao ono što jesu, znači učestvovati u njihovoj dehumanizaciji odnosno bestijalizaciji, što znači, kao takve pretvoriti ih u žrtvene jarce za svaku moguću političku mobilizaciju.
To je akt nasilja nad društvenošću i demokratskim načinom života. Dakle, ako se uistinu zalažemo za ljudska prava, za slobode pojedinca, kako se navodi u saopćenju, i k tome još osuđujemo diskriminaciju po bilo kojoj osnovi – uključujući seksualnu – zašto bi onda, pobogu, afirmacija individualnih prava i sloboda unosila nered među građane glavnog grada.
Najveći problem u BiH je bilo i ostalo nepoštivanje individualnih ljudskih prava i sloboda i sveopća diskriminacija (vidi Sejdić-Finci). Ako neko stvarno želi obradovati građane ove napaćene zemlje onda on treba svesrdno i iskreno da podrži “ljudska prava” ne samo “većine”, već i svih manjinaca: etničkih, vjerskih, seksualnih, imigranata i drugih.
