Po svemu sudeći u novu 2023. godinu BiH će ući kao zemlja kandidat za članstvo u EU. Europski komesar za proširenje je 12. oktobra obznanio da je Europska komisija preporučila da se Bosni i Hercegovini dodijeli kandidatski status uz, po mom sudu vrlo važnu opasku, naime, da se na taj korak Komisija odlučila ne zbog toga što su političke elite ove zemlje uradile svoj dio posla, nego „zbog naroda BiH“.
Nakon više decenija uzaludnog titranja razmaženim i uvijek gladnim političkim elitama ove zemlje, čiji se ukupni rezultat mjeri gotovo milionskim egzodusom stanovništva i opuhanim resursima i fondovima, Komisija se ovaj put odlučila da „ugovor“ s Unijom ponudi narodu.
Rekli bismo u pravi čas, s obzirom da izborni rezultati koji još uvijek treba da budu potvrđeni, pa čak i iznova razmotreni, ipak upućuju na to da je narod otvorio mogućnost za promjenu političke konstelacije u zemlji. Nije to, naravno, neka radikalna promjena – premda radikalnost izborne krađe u Doboju upućuje i na tu mogućnost u jednom dijelu zemlje.
To nije ni promjena ideološkog sklopa po kojoj bismo preko noći odbacili nazadni etnonacionalizam i odjednom prigrlili europske, dakle, liberalno-demokratske vrijednosti. Ne, promjena je više personalne naravi. Ona nagovješćuje neka nova lica i nove političke subjekte. S njima dolaze i novi načini govora, drugačija lista prioriteta, drugačiji pristupi i kontakti, naprosto drugačije ideje koje mogu da otvore nove perspektive.
Mogli bismo razočarano pitati – „zar samo to?“, ali značaj političke persone u zemljama s niskom demokratskom kulturom (Zapadni Balkan, generalno) daleko prevazilazi značaj stranke iz koje ta osoba dolazi, odnosno na čijem je čelu. Ključni politički subjekti u ovoj zemlji su tradicionalno bili „one-man-show“, sve se vrtilo oko partijskog vođe. S njegovim „padom“ obično pada i jedan cijeli koncept političkog djelovanja, razmišljanja, a da ne govorimo o interesno-profiterskoj halki koja oko njega orbitira.
Mislim da je u tome suština ove ideje ugovora EU s narodom BiH, a ne s njenim političkim elitama, da podigne prag očekivanja u narodu koji bi mogao, trebao, ako je još ostalo zdravog razuma u ovoj zemlji, da u pregovorima oko konstitucije nove vlasti pošalje nedvosmisleni signal novim snagama u kom pravcu i na kojoj platformi treba u narednom periodu raditi. Ali, kao i obično, tu se priča ne završava. Ona je samo vrh ogromnog ledenog, geopolitičkog brijega, mala varnica na rubu tektonske političke ploče koja se počela pomjerati nakon upada ruskih trupa u Ukrajinu. Ta ploča se teško pomjera iz svog ležišta, ali kad se jednom pomjeri teško je predvidjeti gdje će i kada će stati.
To znači da je odluka o našoj kandidaturi politička, kao što je svaka strateška odluka EU bila politička, ma kako ona bila maskirana ček-listama ispunjenih ili neispunjenih kriterija, fondovima, investicijama, harmonizacijama, feasibility-studijama, „očekivanim rezultatima“ i sličnim terminima euro-birokratije. EU je politički projekt i tačka. Kao što je do skora politička odluka bila da se, osobito nakon prijema Rumunije, Bugarske i Hrvatske s proširenjem prestane.
Taj balkanski meki trbuh Europe koji je ostao izvan njenih granica smatrao se dugo vremena dovoljno pacifiziranim, te da od njega ne može doći nikakva neposredna opasnost za Europu, uostalom, ankete su pokazivale visok stupanj opredjeljenosti stanovništva prema Uniji.
Međutim, čim su osjetile da pritisak popušta, političke elite Zapadnog Balkana su to razumjele kao zeleno svjetlo za nastavak ostvarenja svojih klanovskih, političkih, i s njima u tijesnoj vezi, interesnih ciljeva. Općenita sljepoća Zapada za kapital koji po prirodi, navodno, „nema granica“, otvorio je prostor za prodor osobito kineskog i ruskog, donekle i turskog kapitala koji je iznova osnažio i „nadolmio“’ lokalne političke elite. Taj kapital, koji je uvijek isto što i utjecaj, itekako je „nacionalno“ obojen, pa je cijeli region bilježio, s jedne strane, bogaćenje i snaženje političkih klika, krajnjih korisnika tih inekcija kapitala.
S povećanjem moći rasla je i njihova bahatost, one su sve više pribjegavale autoritarnom modelu vladavine, dubinski korumpirajući sve pore društva.
S druge strane, pojačavalo se opće siromašenje, bezadežnost, egzodus stanovništva, uz neizbježno pogoršavanje sigurnosne situacije.
Zapadni Balkan postajao je opet bure baruta. Mnogi od nas su se pitali, osobito nakon aneksije Krima 2014. godine, zar Europa ne vidi kako ovdje ruski utjecaj dobija na zamahu, da je razvio cijelu jednu (obavještajnu, u prvom planu) infrastrukturu i da kroz njegovu otvorenu podršku nacionalističkom ekspanzionizmu potkopava europsku perspektivu ovog područja, dovodeći ga na rub novih-starih konflikata.
Nakon početka otvorene agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. znali smo da stvari više nikada neće biti iste, samo nismo znali kada će strujanja novog preustroja zahvatiti i nas. Bosanskohercegovački slučaj je bio utoliko teži jer nije postojalo unutrašnje snage koja bi ovu zemlju nedvosmisleno prestrojila na „europsku stranu historije“, pa nužno zavisimo, a po svemu sudeći još ćemo neko vrijeme zavisiti od vanjskih silnica.
Što bi besmrtni Bata Stojković rekao, da parafraziram, „a nas, ako nas se sete, sete se“. I na sreću „setili su nas se“.
Nisu nas se sjetili naši neposredni europski susjedi koji su svoj vanjskopolitički kredibilitet ulagali i „skrhali“ u rovarenje ustavnog poretka BiH podržavajući HDZ-ove zahtjeve koji su suprotni „europskoj stečevini“. Sjetili su nas se Slovenci, i to treba ostati upamćeno za povijest. Predsjednik Slovenije Borut Pahor je 16. juna uputio pismo predsjedniku Vijeća Europe Chalesu Michelu u kom je zatražio da se Bosni i Hercegovini bezuslovno dodijeli status kandidata za članstvo u EU. Ono što je već mjesecima bilo u zraku artikulirao je tada Pahor rekavši:
„U svjetlu rata u Ukrajini potrebno je preuzeti opipljive korake kako bi se EU što prije proširila na Zapadni Balkan“.
Implicitno kritizirajući europsko opiranje proširenju, Pahor je BiH naveo za primjer šta sve može otići krivim putem ako se proces proširenja odvija presporo, izričito spominjući nacionalizam, ugrožavanje sigurnosti i sve što uz to ide – ekonomska stagnacija, korupcija, itd.
Da ovo nije bila samo inicijativa pojedinca nego osmišljeni politički, strateški potez, pobrinuo se i premijer Slovenije. Već sutradan, 17. juna premijer Robert Golob obavezao se da će na predstojećem samitu EU zvanično predložiti da se Bosni i Hercegovini dodijeli status kandidata za članstvo u EU. Golob je tom prilikom dodao i sljedeće:
„Vjerujem da Zapadni Balkan zaslužuje poseban tretman kao Ukrajina, Moldavija i Gruzija, posebno one države koje su bile u ratu, a same nisu odgovorne za to što ne mogu ispuniti tehničke uslove“.
Cijela inicijativa je nakon europskog samita krunisana na samitu NATO-a u Madridu 29. juna 2022.godine kada je cijelo područje Zapadnog Balkana proglašeno područjem od strateškog interesa za Alijansu. Ova važna odluka je pala u tih nekoliko sedmica mjeseca juna.
Taj preokret pristupa EU se ne dešava iz neke posebne ljubavi prema napaćenom narodu BiH – premda u Pahorovom slučaju to nije isključeno – ili regiona. Naprotiv. Kako Putinova agresijapoprima sve malignije oblike, kako se rat sve više produbljuje prijeteći svojim širenjem i dugim trajanjem, raspršuju se i u EU posljednje iluzije da će se stvari nekako vratiti na staro. Kandidatura BiH je dio šireg paketa.
Paralelno s procesom bosanskohercegovačke kandidature, vrši se pritisak na Srbiju oko Kosova. Manevarski prostor te zemlje, njezinog sjedenja na dvije stolice u isto vrijeme rapidno se smanjuje. Zabrana korištenja hrvatskog naftovoda za rusku naftu nagovještava da će od sada koketiranje s Rusijom imati vidljive, bolne posljedice. Srbiji se nudi ubrzani put u članstvo u EU ukoliko prestane blokirati Kosovo u njegovom članstvu u svjetskim organizacijama, bez obaveze priznanja te države.
Dakle, sve kockice i one političke – odluka na najvišem europskom nivou, pritisak na cijelu regiju, i one sigurnosne – odluka na NATO samitu – su se posložile. Ostalo je još samo da se mi posložimo. Na svim nivoima vlasti u ovoj zemlji, gdje god je to moguće.
