Nakon posljednjih izbora u Republici Hrvatskoj i gotovo plebiscitarnih, rekao bih bjelorusko-„demokratskih“ rezultata u BiH, koji kao i svaki put do sada samo jednoj političkoj stranci i opciji u drugoj zemlji osiguravaju ogroman broj glasova, čime nerijetko toj opciji osiguravaju pobjedu u toj državi, mislim da je vrijeme da se problem konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH osvijetli i iz druge perspektive, one koja nije samo ograničena etnopolitičkim procesima unutar BiH.
A ta perspektiva se može sažeti u tezu da dobar dio problema konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH počiva na njenom suštinskom nepriznavanju od strane one političke opcije koja se okuplja oko HDZ-a u samoj Hrvatskoj. To suštinsko obesmišljavanje konstitutivnosti naroda u BiH vidi se u HDZ-ovom političkom vokabularu po kojem ne postoje „bosanskohercegovački Hrvati“, već samo „Hrvati u BiH“. To sam nazvao nelagodom s prijedlogom U.
Koja je razlika u etnopolitičkoj konstelaciji kada se kaže „Hrvati u BiH“, ili „Srbi u BiH“ i „bosanskohercegovački Hrvati“, ili „bosanskohercegovački Srbi“? U filozofiji bismo rekli ontološka! Ontološka jer nam govori o onome „šta jeste“, odnosno „čega nema“, ili „šta nije“.
Ove nam fraze jasno kazuju da nema bosanskohercegovačkih Srba ili Hrvata, već da ima samo Srba ili Hrvata u BiH, pa čak, kao u Dodikovom slučaju, niti u BiH.
Tako razumljeno, fraza „Hrvati u BiH“ podrazumijeva grupno lociranje izvan „prirodnog“, uobičajenog, „tradicionalnog“ prostora grupe – vi ste pripadnici Grupe koji žive Tamo negdje, izvan prostora gdje Grupa uobičajeno obitava. Ta fraza implicira dijasporski način bivanja koji frakciji Grupe odriče autentičnost pripadanja prostoru „u“ kojemu se sada nalazi, obitava, nego je tamo „trenutno“, „sada“, „privremeno“, „slučajno“, kako je već s Hrvatima u Njemačkoj, u Irskoj, u Kanadi i slično, koje je život tamo nanio iz raznoraznih – kontingentnih razloga.
Na toj dimenziji temelji se sasvim naročita etnička politika kako republičko-hrvatskog, tako i bosanskohercegovačkog HDZ-a, ili je pak sada primjerenije reći, „HDZ-a u BiH“. „Hrvati U BiH“ su već „dijasporizirani“ izbornim zakonom Republike Hrvatske po kojoj Hrvati u BiH učestvuju na izborima u Domovini kao dijaspora, a dodatno distribucijom državljanstva i pratećih dokumenata kao i ostatak dijaspore. Dijaspora zbog kontingentnosti njezinog položaja u zemljama u kojima „trenutno“ boravi (Irska, Njemačka, Kanada, Australija, SAD) ne može imati nikakav konstitutivni kolektivni politički subjektivitet.
Dijasporski status „privremene“ odvojenosti od glavnine grupnog korpusa koji živi u Domovini, u ovisnosti od sporazuma sa zemljama domaćinima, pokušava se nadomjestiti raznim kulturnim mehanizmima: njegovanjem tradicije i običaja, folklora uz pomoć nacionalnih udruga, dopunske škole koje slijede kurikulum iz domovine i slično, s ciljem pomoći održanja grupnog kulturnog i političkog subjektiviteta unatoč geografskoj, pa ako se hoće i kulturno-političkoj razdvojenosti.
Pa ipak, hrvatska etnopolitika, kako ona u RH tako i ona „Hrvata u BiH“, ne zaustavlja se na tome. Hrvati u BiH – za razliku od Hrvata u Irskoj ili u Njemačkoj, su konstitutivni, odnosno imaju neotuđivi kolektivni politički subjektivitet u BiH, unatoč onome „U“ koje dijele sa svojim sunarodnjacima u Irskoj i u Njemačkoj, jer političkim pravorijekom oni nisu „bosanskohercegovački Hrvati“, nego tek jedni od brojnih Hrvata „U“ svijetu.
Na ovom mjestu naići ćemo na paradoks hrvatske etnopolitike uopće: naime, kako iz početne dijasporske pozicije Hrvata u BiH izjednačene s pozicijom Hrvata u Njemačkoj ili u Irskoj, što se periodično verificira na izborima u Domovini i zauzimanjem dijasporskih pozicija u Saboru, valja istovremeno prskrbiti grupni politički subjektivitet u samo jednoj od zemalja svijeta u kojoj žive Hrvati, a istovremeno tu frakciju svojih sunarodnjaka tretirati isto kao i frakcije svojih sunarodnjaka koji žive u zemljama širom svijeta.
Kako je takva pozicija etnopolitike uopće moguća bez paradoksa u njenom temelju, konflikta, dakle, o onome što jeste?
Tako, naprimjer, u jednom od najjačih političkih akata „Hrvata u BiH“, Deklaracije Hrvatskog narodnog sabora, dijasporsko razumijevanje se utvrđuje u sljedećim stavovima: „mi, legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH“, ili, još znakovitije: „mi legitimni predstavnici hrvatske političke volje u BiH“. Dijasporski pristup je već unaprijed „raskorjenjujući“.
Ivan Lovrenović piše kako je hrvatska etnopolitika u oblasti obrazovanja, kulture, jezika i vjerske pouke proizvela temeljitu reartikulaciju hrvatskoga kulturnog (i političkog) identiteta u ovoj zemlji, planski provodeći strategiju damnatio memoriae nad znakovima jedne historijski baštinjene, stoljećima sedimentirane tradicije i kulture, po kojoj je ovaj svijet – Hrvati-katolici u BiH – bio jedinstven, svoj i prepoznatljiv“ (Lovrenović, 2010: 12).
Ovaj pristup je istovremeno i „ukorjenjujući“ kroz političke procese i mehanizme „ofenzivnog velikodržavlja i panetnizma“ (Lovrenović, 2010: 18) u narativ integralnog političkog hrvatstva. Lovrenović zaključuje kako se „u toj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može biti samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog Hrvatstva“ (Lovrenović, 2019: 19). To je ujedno i definicija „bivanja-Hrvatom-u-BiH“, nasuprot „bivanja bosanskim ili bosanskohercegovačkim Hrvatom“.
Time dolazimo i do pravog smisla pojma konstitutivnosti.
Izvorni ustavni pojam na engleskom jeziku – constituent – označava (prema Websteru) ono nužno u formiranju ili stvaranju cjeline; dakle, konstitutivni narod je konstitutivni, prepoznatljivi dio veće cjeline, tvorbeni dio te cjeline unutar koje funkcionira, koju – u bosanskohercegovačkom slučaju – zajedno s drugim konstitutivnim elementima (bosanskohercegovačkim Srbima i bosanskohercegovačkim Muslimanima – Bošnjacima) sačinjava, ali ne cjelina sama.
Suprotno tome, etnopolitika je proces diferenciranja, ili u bosanskohercegovačkom slučaju, diferencirajući proces tvorbe cjeline od dijela, pa tako u etnonacionalističkoj ideologiji ne postoje bosanskohercegovački Hrvati kao dio bosanskohercegovačke cjeline, već Hrvati u BiH kao dio veće – panetničke cjeline hrvatstva, čime se poništava njihova konstitutivnost u BiH. Iz istog razloga ne postoje, kako Dodik stalno ponavlja, bosanskohercegovački Srbi, već samo Srbi koji su dio cjeline srpstva.
Taj rezon, samo u obrnutom smjeru, slijede i bošnjački nacionalisti kada cjelinu transformiraju u pojam „nosećeg“, ili „državotvornog“ bošnjaštva, čime konstitutivni narodi u biti postaju „dekonstituirajući“ spram bosanskohercegovačke cjeline.
U sva tri slučaja politike partikularizacije, govorimo o samopotiranju, raskorjenjivanju, pretvaranju kolektivne egzistencije u slučajni udes, paralelno bivstvovanje perifernih – slučajno zadešenih u BiH – dijelova nekih većih cjelina centriranih tamo negdje izvan. Iz takve perspektive općeg dekonstituiranja, kada narodi nisu uistinu konstitutivni, konstitutivnost preostaje još jedino političkim elitama okupljenim oko „narodnosnih“ partija koji jesu narod i od toga žive.
Nelagoda s prijedlogom „U“ tako počiva na svojeversnom problemu kognitivne fiksacije, to jest, da parafraziram Harveya, nesposobnosti da se pomisli na bilo kakvo političko rješenje koje ne bi bilo propisano etnonacionalističkom ili državotvornom ortodoksijom.
