Od momenta kada je krenula frontalna, masovna, rušilačka ruska agresija na Ukrajinu, ponovo se probudio PTSP kod svakog od nas koji je preživio agresiju na BiH gledajući opet užasne slike gradova pod baražnom vatrom.
Još jednom, oči u oči s neviđenim barbarstvom kojim, nacionalističkim mitovima i ideologijom opijen agresor, krvlju i željezom melje cijele gradove dok bešćutno milione nedužnih, običnih ljudi tjera od svoga doma brišući svaki trag njihovog prisustva. Kao da ih nikada nije bilo.
TEMELJNA TRANSFORMACIJA SVIJETA
Ponovo, iz nama dobro znanih uporišta, granatira neselektivno artiljerija nacionalističkih politika po onima čije su države „izmišljene“, koji su se nekad „odrodili“, pa im komunisti „dali ime“, pa kao takvi ne zaslužuju da postoje. Na pragu smo jednog dugotrajnog iscrpljujućeg rata s ukopanim blatnjavim rovovima i linijama koje idu kroz spavaće sobe i kuhinje, kojima će se iscrtavati nove granice identiteta u uzaludnom pokušaju da se jedni zauvijek „očiste“ od onih drugih.
Ovu razornu smjesu emocija i saosjećanja koju najbolje i najiskrenije mogu osjetiti naši preživjeli, što se i vidjelo po izjavama i iskazanom solidarnošću s ukrajinskom patnjom na demonstracijama u, na žalost samo jednom dijelu BiH, podebljava i još jedan osjećaj, ili bolje reći spoznaja – a to je da više ništa neće biti isto.
Znam, govorili smo to i kad je počela korona, ali ovo s Ukrajinom nadilazi sva očekivanja i slutnje. Na djelu je temeljna transformacija svijeta, osobito europskog kontinenta. Ta promjena koja po intenzitetu već nadilazi onu promjenu iz 1989. godine odnosi se na radikalnu promjenu ključnih koncepata i ideja, sami rečenični repertoar našeg razumijevanja svijeta i svog mjesta u njemu.
U doslovno preko noći promijenjenom društveno-historijskom kontekstu, u dubinskom preokretu naših percepija i očekivanja, većina onih problema koji su nas do juče okupirali – uključujući tu i pandemiju – izgubili su smisao i snagu. Čak i Dodikovo poslovično ujedanje i galama, njegovo naprasno napuštanje sjednice Predsjedništva, sada izgleda nekako izvještačeno, karikaturalno, kao da je neko uklonio čitav onaj kontekst koji mu je davao uvjerljivost i njegovom zastrašivanju pružao kredibilitet.
Pa i jeste, taj kontekst je pometen. Kao kakva iznenadna oseka, ono što je, kad se mutna voda povukla, ostalo u pijesku da leži je sva ružnoća neljudskosti i bešćutnosti njegove i njegovih sljedbenika takozvanog „srpskog sveta“ koji ovih dana fanatično kliču Putinu. To su isti oni bešćutnici, neljudi, čija je ideja ludog provoda uzvikivati „nož, žica, Srebrenica“, ili slikati Mladićeve murale.
Teško je iznositi bilo kakva predviđanja, ali sudeći po pravcu kretanja ruskih snaga, Ukrajina bi mogla biti presječena napola, niz Dnjepar, a ukoliko Rusi ovladaju Mariupoljem i Odesom, mogla bi biti odsječena od Crnog i Azovskog mora, i biti stiješnjena na zapadnom dijelu zemlje.
Time bi se stekli uslovi za „dovršenje posla“ u Gruziji i Moldaviji, koje se ne bi mogli odbraniti od ruskog upada. Sada Europljani mogu jasno vidjeti čemu služe zamrznuti konflikti, čiji su rezultati etnički entiteti, kao „osmi putnici“, implantirani u tijela drugih suverenih država, ostavljeni kao ostrva i mostobrani za buduća teritorijalna zaposijedanja i zaokruživanja – kad za to dođe vrijeme.
NA PRAGU NOVE „ŽELJEZNE ZAVJESE“
A ovo zaokruživanje na teritoriji Ukrajine spremano je barem od 2014., ako ne i od 2008., što jasno ukazuje da je riječ o „udruženom zločinačkom poduhvatu“. A dokle su Rusi voljni ići – kada čujemo da slijedi mobilizacija rezervista. Zato ne čudi – istina sa predugo zakašnjelom pameću – apel Jensa Stoltenberga da se mora što prije pomoći i ojačati Moldaviju, Gruziju i BiH.
Ovime smo, kao kontinent, na pragu nove linije podjele, nove željezne zavjese. Nova ideološka linija podjele nema veze s onom starom, onom između socijalizma i kapitalizma. Putin mrzi komuniste, jer su „izmislili“ ukrajinsku naciju i „dali“ im državu, na kraju ponizili Rusiju jer su ugasili Sovjetski savez. Putin već deceniju, a možda i više, finansira najgore desničarske identitetske, etnonacionalističke pokrete, partije i medije po Europi.
Otkriveno je da je, na primjer, predizbornu kampanju Marie Le Pen finansirao s devet miliona eura. Utvrđene su veze s Alternativom za Njemačku (ko je ovdje pronaci, Zelenski ili Putin?), a financijske špekulacije koje su išle preko fiktivne firme iz Prijedora otkrile su trag ruskog novca do Janšine partije. Obostrano gotivljenje Trumpa i Putina govori nam više od svake riječi, a pogotovo nam govori o Putinovom ideološkom opredjeljenju. On sam je sa svojim oligarsima već dugo oličenje režima najgoreg predatorskog, ektstrakcijskog kapitalizma koji počiva na brutalnoj eksploataciji svojih ljudi.
Pa ako je kapitalizam i s jedne i s druge strane, koja je onda linija podjele? Nešto o tome izustio je Lavrov, za koga su suverene države samo one koje predstavljaju jedan etnički narod – izjava koju bi otvoreno potpisao svaki iskreni srpski i hrvatski nacionalist u BiH i njenom okruženju (a ispotiha, šućur, prihvatio i svaki bošnjački). Linija podjele koja izranja iz ovog haosa je ona između etnonacionalizma i borbe za „životni prostor“ i teritorij samo jednog naroda koji sav treba da živi u jednoj državi i slabe, pluralne, liberalne demokratije, ili onoga što se skraćeno u BiH zove „građanska opcija“.
Tako se na sudbinski način isprepliće ne samo otpor agresiji radikalnog nacionalizma građana BiH 1990-tih i građana Ukrajine 2020-tih, nego i sama budućnost Europe, da li će Europa nalikovati Janšinom non paperu, na kojem su zemlje koje predstavljaju jedan etnički narod sa svojim legitimnim vođama, ili će biti slobodna, pluralna zajednica građana i grupa u kojoj će svako moći slobodno razvijati svoje identitete i one individualne i one grupne, bez povlašćivanja jednog na uštrb drugog.
I u tom novom poretku nalazi se historijska prilika i za Ukrajinu i za Bosnu. Pravac borbe je poznat: ostati privržen „europskim vrijednostima“ – humanizam, ljudska prava i slobode, vladavina prava, socijalna pravda, zdrava, pluralna demokratija – koje su za mnoge Europljane, na žalost, već odavno nagrižene cinizmom i realpolitičkim mahinacijama. Zato se s pravom 1992. za BiH govorilo, a danas, 2022., se za Ukrajinu kaže da se tamo brani Europa. Ali, Europa se ne može odbraniti etnonacionalnim političkim programima i strankama koje su izraz upravo tog agresivnog pristupa koga danas osuđuje Europa. To moramo dobro upamtiti za predstojeće izbore.
DODIKOV REŽIM KAO INSTRUMENT KREMLJA
I sad dolazimo do drugog pitanja koje nas muči. Naime, da li BiH danas kada se iznenadno stječu uslovi da se etnopolitička priča otpremi u ropotarnicu povijesti, ili barem da bude katapultirana preko željezne zavjese, ima snage i ljudi za takav iskorak? Kakvu ćemu poruku poslati novom europskom jedinstvu ako na jesen, poslije izbora, sve ostane po starom?
Političke elite ove zemlje, pa i one koje su, navodno, privržene europskim vrijednostima, dovele su BiH da zavisi od slučajnosti događaja na koje ona ne može nikako uticati. Biti prepušten slučajnostima, vjetrovima kako pušu, tavoriti bez inicijative, bez ikakvih kontakata s važnim centrima političkog odlučivanja, dobrovoljno samozadovoljno izoliranje od svjetskih tokova, tužna je bilansa našeg sakatog političkog subjektiviteta uronjenog u lični, provincijalni interes.
A stvari su se poklopile baš kako treba. Europa svakim danom sve više spoznaje ono što građani BiH već duže vrijeme dobro znaju – jedini otvoreni proputinovski režim s ovu stranu željezne zavjese danas je režim Milorada Dodika (o Vučiću drugom prilikom). On je Republiku Srpsku pretvorio u Donbas, Južnu Osetiju. Zahtjevi i politički potezi koje on ovih dana povlači – a pravo pitanje od kada to uistinu traje – su zahtjevi Lavrova i Moskve s kojim komunicira telefonom. Kakve on legitimne zahtjeve koji se tiču odnosa u BiH uopće može više iznositi, on se time više ne bavi. Bavi se ispunjenjem direktiva iz Moskve.
Kakva on uopće još može biti adresa za dogovore i pregovore u BiH? Poslušnici oko njega, koji nemaju taj privilegij da komuniciraju telefonom s Kremljom, zadovoljit će se recikliranjem prijetećih saopćenja Kremlja ili Ruske ambasade u BiH (slučaj Majkić). Dodikov režim je nakon agresije na Ukrajinu potpuno pretvoren u instrument Kremlja. On je već davno sve karte stavio na Putina, bez mogućnosti izlazne strategije, i tako sebi odredio završetak karijere „u nižerazrednom Vratniku“.
Srećom BiH se nikada, u ključnim momentima, nije oslanjala na svoju političku kastu, nego je kretala od sebe da se bori za sebe. Nije ni aprila 1992., pa čini se neće ni sada. Istina, dio političara je na svaki način otvoreno istakao podršku Ukrajini i predložio niz konkretnih mjera u državnom parlamentu. Na nižim nivoima, kantoni Sarajevo, Tuzla i Unsko-sanski nude konkretnu pomoć narodu Ukrajine.
Pokrenula se dijaspora, civilno društvo, a možda najvažniji korak predstavljaju Principi za izmjene ustava kog potpisuju Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpsko građansko vijeće, Hrvatsko narodno vijeće i Forum parlamentaraca BiH.
Taj dokument je prva prava razrada ideje građanske BiH za koju je glasalo 65% građana BiH 1992. godine. Cilj borbe građana Ukrajine isti je kao cilj borbe naših građana – borba protiv imperijalističkog nacionalizma i etničkih podjela. Zato SLAVA UKRAJINI i svako dobro Bosni i Hercegovini.
