Mnogo su se trudili na početku mandata 2020. pokazati volju za povezivanjem dva najveća grada u zemlji, biti simbolima ponovnog spajanja Sarajeva i Banje Luke, nakon 28 godina.
Tom trudu i danas u srcu grada na Vrbasu svjedoči fontana koju su zajedno otvorili Benjamina Karić i Draško Stanivuković, gradonačelnici Sarajeva i Banje Luke.
Bio je to prvi poslijeratni susret prvih ljudi ova dva velika grada.
No, velika nada je iščezla brzinom čitanja naslova na portalima sljedećeg sadržaja: “Inzko nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida!”. Dogodilo se to iste 2021. godine kada su se gradonačelnici prvi puta sastali.
Stanivuković je, prateći nametnutu mantru u Republici Srpskoj o umanjenju genocida u Srebrenici, izjavio kako je taj potez visokog predstavnika “katastrofa i kukavički čin”.
Tu je završena sva nada da je moguć civiliziran odnos dvije gradske administracije, jer je Karić ubrzo odgovorila kako je razočarana i tužna i otkazala prisustvo skokovima sa Starog mosta u Mostaru, gdje je trebala biti u društvu Stanivukovića i gradonačelnika Mostara Marija Kordića.
Koliko god da je prvi poslijeratni susret čelnika dva najveća grada za mnoge bio obrabrujući, stvarajući iluziju o dvoje mladih ljudi željnih promjena, razbijanje te iluzije bilo je utoliko bolnije, jer su “dvoje mladih gradonačelnika” zapravo pokazali istu ili još veću zagriženost u odnosu na svoje “starije” kolege političare koji siju tenzije desetljećima unatrag. Preuzeli su njihov narativ, i još su ga “unaprijedili”.
Netom nakon “Inzkovog zakona” dvije mlade nade obogatile su repertoar svih spornih tema kojih su se dosjetili – od genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, srpskih žrtava na Kazanima…
Benjamima Karić, treba to naglasiti, zaslužna je što je nakon niza godina čekanja podignut spomenim na Kazanima, ali se susrela s brojnim kritikama jer na spomeniku nije navedana nacionalnost žrtva niti je napisano ko je odgovoran za ubojstva tih žrtava.
Uz temeljne obveze prema građanima svojih sredina, Stanivuković i Karić često zalaze u “visoki politiku” i jeftini populizam reagirajući na izjave koje izazivaju emocije kod ljudi, napose ako je posrijedi prethodni rat.
Tako je Stanivuković redovito potpaljivao strasti izjavama koje nisu mile ušima većine Bošnjaka i Hrvata, a Benjamina Karić se trudila odgovoriti svakome ko je osporavao ratna stradanja Sarajeva, uključujući i i Milorada Dodika, gradonačelnika Istočnog Satajeva Ljubišu Ćosića, a prozivala je Borisa Malagurskog zbog njegova dokumentarnog filma, kao i izrealsku veleposlanicu zbog određenih aktivnosti nakon napada Izarela na Gazu.
Veliki dio javnosti vjerojatno je nakon britkih odgovora gradonačelnice uzviknulo – “e nek’ mu je rekla”. No, to je populizam, kao i Stanivukovićevo stavljanje u prvi plan njegova nacionalnog podrijetla, stavljajući to ispred temeljnih ljudskih vrijednosti, a pripadnicima drugih naroda neizravno poručujući da nisu dobrodošli, osim, što bi rekao Dodik, ako svoje nacionalne stavove iznose “u svoja četiri zida”.
Ali, želja za populizmom i nacionalnim temama proizilazi iz nastojanja prikazati se dostojnim liderom, koji je u stanju obraniti temeljne vrijednosti koje vladaju u društvu. A, budimo sasvim otvoreni, i vrlo vidljivom ambicijom za mnogo više pozicije na entitetskoj ili državnoj razini. Da bi to jednog dana postigli, kada na sceni više ne bude neprikosnovenih vođa poput Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, moraju pokazati sposobnost da dostojno brane čast svojih naroda i njihove slavne prošlosti.
Spasitelji časti kralja Tvrtka
“Nova lica bh. politike” tako su nas, umjesto u svijetlu budućnost, odveli pravo u srednji vijek. Benjamina Karić je preko noći i u potpunoj tajnosti (zbog neriješenih dozvola) postavila spomenik slavnom bosanskom vladaru kralju Tvrtku, preko puta zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Karić je bila ponosna na svoje djelo, ali ne i njezin banjalučki rival.
Stanivuković je odmah negodovao zbog načina na koji je Tvrtko prikazan, ali i zbog titule “bosanski kralj”, tvrdeći kako je on bio srpski vladar iz loze Nemanjića.
Kao da nisu imali dovoljno dvevnih ili tema iz prošlog rata za međusobno nadmudrivanje, dvije nade našle su za inspiraciju ličnost iz srednjeg vijeka. Nakon godinu dana, u jeku predizborne kampanje za lokalne izbore 2024, Stanivuković je otvorio spomenik Kralju Tvrtku, ali uz ime Stefan, i titulu u kojoj stoji da je i kralj Srba.
Oni nemaju vremena poštovati procedure i pravila!
I po načinu vođenja gradova na čijem su čelu, mogu se vidjeti sličnosti Benjamine i Draška. Kršenje procedura i nemarenje za dozvole nadležnih službi za projekte koji su naumili realizirati, zajednička im je strast.
Stanivuković je kružnu raskrsnicu, na kojoj je kasnije podigao spomenik kralju Tvrtku, izgradio prije nego je pribavio potrebne dozvole, zbog čega je inspekcija u jednom trenutku bila obustavila gradnju. Tenisku arenu za potrebe održavanja ATP turnira Srpska open izgradio je također bez blagovremenih dozvola. Potrošeno je 15 milijuna maraka, što je višestruko više od planiranog, a Arena danas zjapi prazna. Boreći se protiv betonizacije Banje Luke kao oporbenjak, gradonačelnik Stanivuković je postao betonski megaloman, mijenjajući regulacijske planove i planirajući nebodere gdje nikad nisu predviđani.
Benjamina Karić također nije imala vremena baviti se dozvolama. Spomenik kralju Tvrtku postavila je preko noći i u tajnosti, a da bi izbjegla procedure proglasila je to izložbom, i to po uzoru ni manje ni više nego Ajfelov toranj u Parizu.
I jedan od najvećih aduta u svom mandatu, obnova dotrajalih sarajevskih fasada u centru grada, Karić je uspjela uprljati otkrićem da je kupila stan po nerealno niskoj cijeni u zgradi na kojoj je obnovljena fasada – o čemu su izvještavali pojedini mediji.
Posljednju buru u javnosti Benjamina je stvorila postavljanjem tenka pored Druge gimnazije u Sarajevu kao spomenika specijalnoj jedinici odreda „Bosna“. Veliki dio građana se bunila protiv tenka pored škole, međutim, da to ostane kao konačno rješenje insistirala je gradonačelnica Benjamina Karić. Nakon postavljanja tenka pored škole neformlana grupa građana općine Centar pokrenula je peticiju za uklanjanje istog.
Lista nedosljednosti Karić i Stanivukovića između onog što su obećavali i kako su se ponašali ne bi mogla stati u ovaj članak. No, cilj i nije to, nego pokazati kako su dva mlada političara zapravo skrenula s puta i samo nas jače zaljuljalo na starom klizištu na kojem se, kao društvo, jedva održavamo godinama unatrag.
Od velikih najava o emamcipaciji, došli smo do gradonačelnice državne metropole koja dijeli baklave na ulici i gradonačelnika entitetske metropole koji govori kako ne treba dozvoliti Bošnjacima da kupe zemljište stare autobuske stanice i koji postavlja dvoglavog orla na Banski dvor.
U toj atmosferi su i završili svoje mandate. Stanivuković je dobio poršku za novi, a Karić će u fotelju načelnice Novog Sarajeva, ali s gorkim okusom tijesne pobjede. Stanivuković je odmah pokazao svoje pravo lice veselom proslavom na ulicama Banjaluke dok se u Donjoj Jablanici dešavala velika tragedija. Možemo da naslutimo kakav će pristup politici i javnosti imati i u novim mandatima.
Ostavština
Ipak, uz njhovu ambiciju da budu spasitelji nacionalne povijesti, razvidno je kako su, ako ništa, Benjamina i Draško zaslužni što čuveni srednjovjekovni vladar nakon toliko stoljeća ima svoje biste i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Možda je baš to neplaniran rezultat ishitrenog populizma dvoje mladih političara – povezati dva grada činjenicom da su u skoro isto vrijeme podigli spomenik kralju koji je u davna vremena ujedinjavao cijelu Bosnu.
Možda su nas i Benjamina i Draško nesvjesno ujedinili, bez obzira na njihove brojne pogrešne poteze, čim pišemo o njima u istim člancima. Uspoređujemo njihove nesavršene ličnosti poistovjećujući ih sa dva isto tako nesavršena grada, bez kojih i ovakva Bosna i Hercegovina ne bi bila to što jest – nesavršena, ali i podjednako Draškova i Benjaminina.
