Ovih dana ima razloga za pretpostavku da banjalučka štampa pokriva isključivo dnevne događaje. Sve što se desi nakon zalaska sunca van domašaja je njihovog bilježenja.
Naime, u noći između 12. i 13. maja 2021. godine kroz Banja Luku je prošla kolona teških američkih kamiona, u pratnji vojne policije Oružanih snaga BiH i policije Republike Srpske. Na putu ka Manjači. O tome u banjalučkoj štampi ni mukajeta. Događaj je na svom Facebook profilu zabilježio skupštinski poslanik Nebojša Vukanović.
Tri dana kasnije na sarajevski aerodrom stiže 700 vojnika kopnenih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Da ne dužim, u pitanju je događaj koji se ovih dana u NATO narativu bilježi kao Brzi odgovor 21.
NATO VOJNA VJEŽBA NA 30 KILOMETARA OD BANJALUKE
Događaj za sada ide predviđenim tokom, a ovdašnja neusaglašena politika se nastavlja neusaglašavati zadeverana nad pitanjem: Da li je ovo NATO vježba?
Dvije dnevne banjalučke novine bile su čak i naslovom usaglašenog stava: „Brzi odgovor 21 nije NATO vježba“. Poduprle su ga izjavom ministra odbrane Sifeta Podžića da je to vježba Oružanih snaga BiH sa vojskom SAD.
Jednako piše i sarajevsko Oslobođenje, ali ne prešutkuje bitnu činjenicu. A ta je: zajednička američko-bosanskohercegovačka vježba zapravo je sastavni dio vojne akcije NATO snaga koja se odvija na 30 lokacija u Evropi s 30.000 vojnika iz 26 zemalja.
Medijska klackalica se prepoznaje u obradi događaja, ali i prostorom koji mu se dodjeljuje. Banjalučke novine nude kratke vijesti, i to na marginama unutrašnjih stranica. U Sarajevu isti događaj ispunjava naslovnice, uključujući analitičke tekstove.
U jednom od tih tekstova navode se vojno neutralne zemlje Evrope (Austrija, Finska, Irska, Moldavija, Srbija, Švajcarska i Švedska). Indikativno zvuči podatak da je u dobrom dijelu ovih slučajeva razlog neutralnosti „ruski faktor“.
Dok na Manjači traje vježba koja bi trebala biti okončana 2. juna, u Banja Luci traje trakavica bez izgleda na okončanje – ko je i kad donio odluku o vojnoj vježbi? Milorad Dodik optužuje Mladena Ivanića, nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH da je potpisao dolazak američke vojske. Ivanić je uzvratio: „Milorad Dodik je najobičnija seoska lažovčina.“ Uključio se i zamjenik ministra odbrane BiH Mirko Okolić, tvrdeći da je odluka donesena za vrijeme Ivanićevog mandata. Tvrdnju je dodatno nakitio podatkom da je Ivanić pristao čak i na američke avione „sa fiksnim krilima“.
Ovome se, navodno, usprotivio Dodik i „cijela Republika Srpska“. Po ovakvoj računici sadašnja je vježba mnogo manjeg intenziteta. Po Okoliću ovo bi se trebalo uknjižiti kao Dodikovo postignuće. Odustalo se od „aviona s krilima“. Lako pješadijsko naoružanje i minobacači do 120 milimetara mogu proći.
A deceniju ranije ovakvim spekulacijama i naduravanjima ne samo da nije bilo mjesta, nego je ulazak Bosne i Hercegovine u NATO bio sasvim izgledna činjenica. Tek pitanje vremena. Želju za punopravno članstvo jednoglasno su, 2009. godine, u pismu upućenom NATO-u, potvrdila sva tri člana Predsjedništva: Haris Silajdžić, Željko Komšić i Nebojša Radmanović.
Foto: Komšić, Silajdžić u Radmanović u društvu tadašnjeg evropskog komesara za proširenje Olija Rena
Krenulo je s mandatom četvrtog visokog predstavnika za BiH, Paddyja Ashdowna 2002. godine, i velikom rekonstrukcijom sistema odbrane. Osnovano je Ministarstvo odbrane na državnom nivou, čega nije bilo u Dejtonskom sporazumu. Uspostavljena je skupštinska kontrola i jedna multietnička vojska; 10.000 vojnika i 5.000 pripadnika rezervnog sastava. To je bio prvi NATO uslov – jedinstvena vojna sila. Provedene su i druge reforme koje su povukle zemlju prema euroatlanskim integracijama.
Formiran je Sud BiH i državno tužilaštvo. Stvoreni uslovi za jedinstveni poreski sistem, osnovana Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), reformisana policija, a obavještajni sistem uspostavljen na državnom nivou.
Početkom 2006. godine Bosna i Hercegovina je pristupila Partnerstvu za mir. Dvije godine kasnije, NATO je pozvao na početak „Intenzivnog dijaloga u okviru širokog spektra političkih, vojnih, finansijskih i bezbjedonosnih pitanja koja se tiču BiH težnji ka članstvu.“
KAKO JE POČEO ZASTOJ
Nakon pomenutog, jednoglasnog pisma članova Predsjedništva za punopravno članstvo iz 2009., počelo se sa učešćem u međunarodnom vojnim snagama. Prvo štapski oficiri, a onda oktobra 2010. i prva vojna jedinica kreće za Kabul (Afganistan). Te je godine NATO pozvao BiH da pristupi Akcijskom planu za članstvo – MAP, posljednjem programu prije punopravnog članstva.
Ovo je imalo dvostruki cilj. Da pokaže sposobnost zemlje da donosi teške političke odluke kao funkcionalna država i – s druge strane – da uknjiži vlasništvo nad vojnom imovinom na državu BiH, čime bi pristup NATO savezu bio u potpunosti otvoren. Razlozi su jasni. Državna imovina smanjuje rizik da municija, oružje i vojna imovina završi u pogrešnim rukama.
Federacija je uknjižila na državu svu vojnu imovinu (31 objekat) a sporno je još uvijek 15 objekata u Repubici Srpskoj (uključujući kasarne, skladišta u Banja Luci, Trebinju, Doboju, Han Pijesku…). Bosna i Hercegovina ne može upravljati na području Republike Srpske, uporni je stav političke Banja Luke.
Foto: Vojni objekat Veliki Žep u Han Pijesku jedan od onih koje RS ne želi da uknjiži na državu uprkos odlukama Suda BiH
Tako je počeo zastoj. I evo je doveden do apsurdne, skoro pa srednjevjekovne teološke rasprave: Oli je ovo tek vježba dvije vojske, oli je NATO operacija?
Na margini suprostavljenih mišljenja dražesno stoji izjava predsjednika Narodne Skupštine Republike Srpske, Nedjeljka Čubrilovića: „Ne vidim ništa sporno niti loše u vezi najavljene zajedničke vježbe Oružanih snaga BiH i Vojske SAD na Manjači.“ Čubrilovićeva benevolentnost stiče sumnjive konotacije imamo li u vidu da je samo nekoliko dana ranije, povodom odbijanja entitetske skupštine da poništi priznanja presuđenim ratnim zločincima, na novinarski upit o mogućim sankcijama međunarodne zajednice, jednako benevolentno odgovorio: „I to je za ljude!“
A u onom pomenutom facebook hroničarenju banjalučke noći između 12. i 13. maja, Nebojša Vukanović ne propušta uputiti žaoku Miloradu Dodiku. Naime, američki su kamioni prošli kroz Banja Luku na godišnjicu stvaranja vojske Republike Srpske.
Nije li Dodik nedavno galamdžijski prijetio da će, evo samo što nije, okupiti svoju entitetsku vojsku. Koga on to kani i može okupiti, čime platiti, nejasno je. Ali je jasno da su, protestujući, zdravstveni radnici Republike Srpske ovih dana kao simboličnu gestu mogućeg odlaska na sto podastrli pohabane medicinske klompe.
Računa li Dodik i na jednaku gestu sa vojničkim cokulama? Prosta je to računica, mimo patetične i pseudopatriotske retorike. Koja je u vrijeme ulaska američkih teških vozila, što se tiče Dodika – zamrla. Osvjedočeni galamdžija je naprasno utihnuo.
