Al Jazeera
Piše: Fahrudin Vojić
Smještena na obje obale rijeke Une, Bosanska krajina predstavlja vrlo značajan geografski prostor entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Iako je bogata prirodnim resursima i turističkim potencijalima, nije dočekala očekivani razvoj, jer se u poratnom vremenu našla u zapećku svih važnijih političkih kretanja i odluka. Krajina je uvijek kroz historiju imala vrlo važan geostrateški značaj za sve imperije koje su dolazile i prolazile kroz Bosnu i Hercegovinu.
Od Japoda i Rimljana, preko Slavena, hrvatskih plemića i Osmanlija, do Austrijanaca, Kraljevine Jugoslavije i Josipa Broza Tita, ovaj dio Bosne i Hercegovine uvijek je privlačio veliku pažnju vladajućih struktura. Kroz Krajinu su uvijek vodili putevi koji su centralni dio Bosne povezivali s Evropom i ostatkom svijeta. Jedino se u postdejtonskom vremenu Krajina našla u nekoj vrsti slijepe ulice i vakuuma, koji kao da više nikoga ne interesira.
Sarajevo, kao glavni grad i političko-ekonomski centar, u raspodjeli i finansiranju razvojnih projekata nekom je majka, a nekom maćeha. Krajišnici se žale da su žrtve maćehinske politike svih poslijeratnih vladajućih politika – kako desnih, tako i lijevih. Finansijski i svi drugi putevi vode u Sarajevo, samo je onaj koji vodi prema Krajini slijepi put s jednim smjerom.
‘Sarajevo ni da čuje za Krajinu’
Mira Ljubijankić (71) krajiška je političarka s višegodišnjim iskustvom. Prethodno je u obrazovanju provela 30 godina, a zatim 2000. godine prvi put ušla u Dom naroda Parlamenta Federacije, gdje je provela dva uzastopna mandata. Danas je zastupnica u Zastupničkom domu federalnog Parlamenta, gdje se više puta zalagala za Krajinu, postavljala zastupnička pitanja i predlagala amandmane koji se tiču preraspodjele budžetskih sredstava i njihovog usmjerenja u ovaj dio Federacije. Međutim, sve je to, kaže, ostalo samo mrtvo slovo na papiru, jer političko Sarajevo neće, ili ne želi, tvrdi ona, ni čuti za Krajinu.
“Glavni problem je to što nas uopće ne vide u političkom Sarajevu, kojem se sva politika izgleda svodi na onu poznatu ‘od Marijin Dvora do Baščaršije’. Sva sredstva koja se slivaju u budžet Federacije završavaju u Sarajevu, Mostaru i Tuzli; Krajina od toga ne vidi ni marke”, kaže Mira Ljubijankić.
Krajem decembra prošle godine uputila je tri poslanička pitanja, od kojih se prvo ticalo elektrifikacije Unske pruge, za koju se posebno interesiraju iz susjedne Hrvatske. Međutim, iako je potpisan, sporazum između dvije zemlje, ova pruga još nije puštena u rad.
“Luke Šibenik i Split imaju veliki interes za pokretanjem Unske pruge, koja je vrlo isplativa i jednima, i drugima. Njima zbog transporta od luka pa dalje, a nama za trgovinsku razmjenu, uvoz-izvoz, ali i za prijevoz putnika, jer Krajina nije kako treba povezana niti sa Sarajevom, niti sa zemljama bivše Jugoslavije, a niti s Evropskom unijom. Nemamo autoputeve, brze ceste, aerodrome… i ta željeznička povezanost bi nam bila ključna”, ističe Mira Ljubijankić.
‘Odoše ljudi, a neko to i želi’
Prema riječima Ismeta Kurića (55), zastupnika u Zastupničkom domu federalnog Parlamenta, radi se o višegodišnjem nemarnom odnosu kada je u pitanju Krajina, što se mora što prije mijenjati.
“Krajina je od centralne vlasti u potpunosti zaboravljena. Nema ozbiljnjijih investicija ovdje, niti je neki značajniji projekat ovdje realiziran u protekle 23 godine. Ne postoji ni ucrtana dionica brze ceste, koja bi smanjila višesatno putovanje na relaciji Krajina – Sarajevo. Željeznički promet, također, nije rješen, a ni do danas nije izgrađen aerodrom u Krajini. Dakle, radi se o bahatom odnosu federalnih vladajućih struktura prema ovom dijelu Bosne, i to se mora mijenjati što prije”, kaže Kurić.
Kada je u pitanju budžet Federacije, Kurić ističe da se Krajina i tu zaobilazi, a sva sredstva ostaju, uglavnom, u centru, zbog čega Krajišnici sve manje vjeruju u perspektivniju budućnost ovdje i zbog toga se odlučuju za trajno napuštanje svoje domovine i nastanjuju se na Zapadu.
“Sva budžetska sredstva nestaju u trouglu Sarajevo – Mostar – Tuzla, ostali dijelovi Federacije se bore kako znaju i umiju. Ako se ovako nastavi, iz Krajine će odseliti sve radno sposobno stanovništvo i kome će onda ostati ovaj dio teritorije? Bojim se da političkom Sarajevu nije uopće stalo do nas i da bi nas se najradije rješili kad bi mogli”, kaže Kurić.
S obzirom da je Krajina uvijek bila predmet raznih politika i geostrategija, koje su je željele pripojiti sebi i otcijepiti od Bosne i Hercegovine, sagovornici su mišljenja da ni ovaj višegodišnji negativni odnos prema Krajini nije bezrazložan te da ima za cilj slabljenje ovog dijela Bosne i Hercegovine i njegovo ekonomsko propadanje, kako bi se ostvarilo ono što se nije moglo ostvariti u nekim prijašnjim planovima.
‘Krajina kad se digne, to nije nimalo lako’
“Krajina je, na neki način, žrtva postdejtonske politike i takav odnos mi sve više liči na Kulinovu Bosnu [u geografskom smislu], u kojoj nema Krajine, već se sve vrti oko njenog centralnog dijela. Krajišnici to neće dozvoliti, jer su previše uložili u Bosnu i Hercegovinu, možda i najviše od svih drugih, kada su bili spremni ratovati s višestrukim agresorima, pa čak i jedni protiv drugih, kako bi očuvali njenu cjelovitost. Mi želimo biti bliže Sarajevu, želimo ravnomjerniji razvoj Krajine i ne prihvatamo to da su neke općine važnije od drugih. Nama su sve općine u cijeloj Bosni i Hercegovioni jednako važne i pristajemo samo na takav odnos”, kaže Kurić.
Rješenje je, kažu sagovornici, u jednakom tretmanu od centralne vlasti prema svim dijelovima Federacije. Samo tako Krajina može izaći iz ekonomske i svake druge krize u kojoj se našla, a koju neki svjesno podgrijavaju i održavaju.
“U Sarajevu su pare i oni gore imaju svoje lobije i igrače koje Krajina nema. Često se pitam da li su oni nas gore otpisali? Takav osjećaj imam ja ovdje, u Bihaću, iz kojeg ogromna sredstva idu u Sarajevo. Ne mogu shvatiti da se za Krajinu ne može izdvojiti ni pet miliona, jer kada te nema u budžetu, nema te nigdje. A one priče o kreditima, kao što je onaj za ceste, upitne su. Nas ovdje, ako se nešto ne promijeni, čeka kolaps, i to vrlo brzo. Nevjerovatno kako se ljudi s nama igraju, a pazite, Krajina nije bezazlena! Kod nas su se uvijek najveća čuda dešavala. Od Huske Miljkovića i dalje, a mogla bi se i opet desiti. Krajina kad se digne, to nije nimalo lako, jer su ljudi u teškoj situaciji i da im nije dijaspore, bilo bi mnogo naroda gladnog”, kaže Mira Ljubijankić.
Političari jedni drugima podapinju noge
Samo jedinstvenim nastupom u Sarajevu krajiški političari mogu promjeniti višegodišnji loš odnos prema Krajini, ali to još uvijek nisu uspjeli, jer su njihove međusobne podjele jače od ključnog interesa, a to je razvoj i unapređenje Krajine u svakom segmentu života.
I dok krajiški političari jedni drugima podapinju noge, kako se niko nebi uspeo do poltičkog trona krajiškog lidera, godine prolaze, a život ne čeka i Krajina polako gubi najvrijedniji resurs – ljude.
Kada nema ljudi onda su svi projekti i investicije besmislene i bepostrebne. Zato se krajiški političari moraju uozbiljiti i ujediniti barem u jednom; a to je da im Krajina bude osnova i temelj svih razgovora, dogovora i političkih strategija.
