Piše: Nedžis HALILOVIĆ (Bosanski Bukvalista)
Sretna Nova godina, sretna Nova godina, živi bili u zdravlju i veselju…
Ponavljao sam dok sam na prohladnom gradskom trgu grlio bezbroj nepoznatih lica i želio im sve što i sam nemam, a vjerovatno samo poneki sretnik u ovoj državi i ima – sreću.
Brzo sam se probio kroz gomilu, tražeći mjesto gdje da smjestim ove već ne tako mlađahne kosti i u polupraznom parku nevoljko sjedoh na smrznutu klupu na kojoj se polupijani mlađi par djetinjasto ljubakao. Kao eto, sretni su što su ušli u novu godinu koja će ubrzo vjerovatno postati još jedna tmurna recka u njihovom životu.
Ali pobogu, šta oni znaju.
STUDENT GENERACIJE NA MJEŠALICI
Sjedim tako pored njih i palim cigaretu. Oni u svojoj mladalačkoj zanesenosti i ne obraćaju pažnju na mene, a baš ni ja na njih. Nisam ja bre voajer, ali nekako s vremena na vrijeme bacim pogled na njih. Ona mu sjedi u krilu, ledene ruke joj na njegovim obrazima i dodiruju se usnama.
Čuje se zvuk poljupca i kikot smijeha, sretni su i to je, jebi ga, najvažnije, ali sutra kad se otrijezne… Ako nemaju neku štelu vidim ih kako se guraju kroz redove pred ambasadama Njemačke, Češke, Irske…
Promrzli kao sada, ali ovaj put bez osmijeha na licu. Štaviše, kao da su zabrinuti, možda je ona trudna, možda im je nenajavljena prinova pokvarila planove, pa su se preko noći “otrijeznili” i uvidjeli da u najsiromašnijem dijelu najsiromašnije zemlje u Evropi i nije pametno graditi porodicu. Ili je, pak, on bio najbolji student generacije i svjestan svojih mogućnosti ne želi da u ovoj državi penziju dočeka na mješalici.
A država, dva entiteta, jedan distrikt i tri i po miliona talaca. A njega, niti zanima politika, niti žele na ulicu da traži pravdu, niti želi da mrzi, niti da se busa u prsa kako je velikosrbin, velikohrvat, velikobošnjak i velikokoješta, želi da živi. Od svojih ruku i svojeg rada.
I da valjda nastavi da ljubi ovu što mu sjedi u krilu, da osnuju obitelj, da kupe auto, da dobiju kćerku, kasnije i sina, akobogda i treće, četvrto, peto… jer tamo gdje živi broj djece neće predstavljati neku teškoću. Dočekaće ga kad se vrati sa posla, izvodiće ljubljenu na večeru u najotmjenije restorane i neće u sebi brojati da li će moći platiti cijeli račun.
JOŠ OD 90-IH NE VIDJEH TAKAV VATROMET
Klince će voditi na predstave, fubalske i košarkaške utakmice, sve ovisi šta klinac bude želio. Neće slušati prijetnje ratom, baljezganja o ugroženosti, majorizaciji, nepotizmu, kriminalu…
Neće na nekoj ulici duboko kasno u noć naletjeti na sina mjesnog baje koji će mu izbiti zube iz čista mira, pretući ga i baciti ga u hladnu rijeku i kasnije ga pokušati prikazati narkomanom.
Na trenutak zastanem, uvučem dim sarajevske Drine i pogledam u nebo. Kakav divan vatromet, jebote. Zaista. Ovakvo nam nešto nisu priređivale ni komšije devedesetih godina.
I pogledam tu hrpu ljudih na gradskom trgu kako se vesele.
Nemam pojma zbog čega, a vjerovatno ne znaju ni oni.
Bacim cigar, ustanem i prekinem onaj zaljubljeni par u njihovom cmokanju i kikoćenju i poželim im sretnu Novu godinu. Oni se ljubazno zahvale i uzvrate.
Neka, rekoh, trebaće im.
